Ana Jura
U izdanju Hrvatskoga instituta za povijest objavljena je knjiga Josip Broz Tito i ratni zločini, Bleiburg – Folksdojčeri, dr. Vladimira Geigera, (Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013).
Zapravo se radi o šest radova koji su prethodno objavljeni u domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima, a ovdje su objedinjeni na jednome mjestu. Autor argumentirano obrazlaže odgovornost Josipa Broza Tita za zločine koji su počinjeni tijekom Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća, stavljajući naglasak na događaje na Bleiburškome polju i na sudbinu jugoslavenskih Nijemaca, odnosno folksdojčera.
Osim navedenih radova knjiga sadržava i popis izvora i literature (str. 115 – 133), sažetak na engleskome (str. 135 – 136) i njemačkome jeziku (str. 137 – 138), imensko (str. 139 – 144) i mjesno kazalo (str. 145 – 149) te bilješku o autoru.
Knjiga započinje kratkim uvodom autora “Riječ unaprijed” (str. 7 – 8), u kojem se objašnjava potreba rasvjetljavanja uloge J. Broza Tita i Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i PO Jugoslavije) odnosno Jugoslavenske armije u zločinima koji su se dogodili u Hrvatskoj i Jugoslaviji potkraj i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Autor opisuje partizansku i komunističku represiju koja je vladala u navedenome razdoblju, nastojeći time upozoriti na odgovornost J. Broza Tita, koji je bio na vrhu piramide vojne i civilne vlasti te je kao takav objedinjavao najvažnije položaje i dužnosti u Komunističkoj partiji Jugoslavije i Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji/Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, uzimajući za primjer slučaj Bleiburga i sudbine folksdojčera kao ogledni primjer “obračuna s narodnim neprijateljem”.
Autor je naglasio i potrebu da se skine dogma o nepogrješivosti J. Broza Tita, koja je zastupljena u velikom dijelu hrvatske historiografije, te da se započne znanstveni dijalog o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima.
“Josip Broz Tito i Bleiburg” (str. 9 – 29), naslov je poglavlja u kojem autor na temelju arhivske građe, tiska i relevantne literature pokušava prikazati koja je bila uloga J. Broza Tita u događajima koji su se zbili na Bleiburškome polju u svibnju 1945, te njegovu odgovornost u masovnim likvidacijama ratnih zarobljenika u Sloveniji koje su potom uslijedile.
Tu je potrebno naglasiti da je pod pojmom Bleiburg autor obuhvatio sve događaje koji su se dogodili prilikom završnih borbi u Drugome svjetskom ratu, uključujući povlačenje vojnih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske i Trećega Reicha smjerom Celje – Slovenj Gradec – Dravograd – Bleiburg, britansko izručenje zarobljenika iz Austrije Jugoslavenskoj armiji, te masovne likvidacije koje su nakon toga uslijedile kraj Dravograda, Maribora, Celja, Kočevskog Roga i na “križnim putovima” kojima su zarobljenici vraćani u logore diljem Jugoslavije.
Navodeći dokumentaciju nastalu pri radu postrojbi NOV i PO Jugoslavije odnosno Hrvatske i organa unutarnjih poslova, u prvome redu Odjeljenja zaštite naroda (OZN-a) i Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), utvrđuje nedvojbenu odgovornost J. Broza Tita u masovnim pokoljima.
Uz to autor polemizira i s povjesničarima (primjerice Ivom Goldsteinom) koji navedene događaje relativiziraju i iako priznaju odgovornost J. Broza Tita, i dalje ga opravdavaju smatrajući da su oni kao takvi bili posljedica zločina koji se počeo događati u travnju 1941, odnosno po stvaranju Nezavisne Države Hrvatske.
U drugome poglavlju, naslova “Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca” (str. 31 – 50), autor se bavi sudbinom njemačkoga stanovništva u Jugoslaviji i odgovornošću J. Broza Tita pri zločinima koji su počinjeni nad njima nakon Drugoga svjetskog rata.
Iako je po “Odluci o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu”, donesenoj na Drugom zasjedanju Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugoslavije 29. studenoga 1943. g., te “Deklaraciji o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske”, donesenoj na Trećem zasjedanju Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnoga oslobođenja Hrvatske u svibnju 1944., između ostalog zajamčena ravnopravnost i svim nacionalnim manjinama, sudbina jugoslavenskih folksdojčera bila je drugačija. Njima po završetku Drugoga svjetskog rata nije samo konfiscirana sva imovina te su im oduzeta sva nacionalna i građanska prava nego su uslijedila i masovna uhićenja i likvidacije. Autor u ovom poglavlju, koristeći se arhivskom građom, literaturom, publicistikom i prije svega memoaristikom, opisuje kakva je bila uloga J. Broza Tita pri određivanju sudbine jugoslavenskih Nijemaca te utvrđuje njegovu odgovornost za njihove progone, likvidaciju i odvođenja u logore.
Treba naglasiti da se u najvećoj mjeri radilo o civilima, odnosno ženama, djeci i starijim osobama, koji su postali žrtva nametnute kolektivne krivnje.
Prilog 1.
Vidio zapis o zločinu jugoslavenskih komunista u maju 1945, sa izjavom pokajanja učesnika tih zbivanja, oficira Sime Dubajića. Dubajić je u našoj memoriji ostao upamćen po organiziranju “spontane” pobune” srbskog naroda u Kninskoj krajini 1990. g.
Iduće poglavlje nosi naslov “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću koje su prouzročili Narodno-oslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije/Jugoslavenska armija i komunistička vlast. (Brojidbeni pokazatelji – procjene, izračuni, popisi. Case study: Bleiburg i folksdojčeri”, str. 51 – 77).
Na temelju najznačajnijih demografskih i historiografskih djela, kao i žrtvoslova, autor na primjeru slučaja Bleiburg i sudbine folksdojčera prikazuje partizansku i komunističku represiju koja je rezultirala ljudskim gubicima čiji brojidbeni podaci do današnjih dana nisu potpuno rasvijetljeni te su na neki način i dalje jedna od najintrigantnijih istraživačkih tema.
Autor prikazuje početne procjene o broju stradalih u Hrvatskoj i Jugoslaviji potkraj Drugoga svjetskog rata i poraća, koje su uglavnom bile proizvoljne i nepouzdane, nakon toga navodi znatno pouzdanije podatke temeljene na statističkim odnosno demografskim izračunima te završava s brojidbenim pokazateljima koji su utemeljeni na najnovijim sustavnim istraživanjima. Prikupljene podatke prikazuje u sedam tablica, gdje donosi konkretne brojke stradalih vojnika i civilnoga stanovništva.
Ukupni stvarni gubici vezani za Bleiburg mogli bi iznositi najmanje oko 70.000 do 80.000, od čega je Hrvata oko 50.000 do 55.000.
Prilog 2.
Svjedočenje Vlade Dapčevića o zločinu partizanske vojske. Primjećujemo, Dapčević ovdje protivrječi samom sebi; dok u početku kazuje da su Tito i komunisti bili nosioci politike jednakog odnosa spram zločina ustaša i četnika, odmah potom kazuje: – Štaviše, mi smo 100 puta oštrije postupali prema ustašama nego prema četnicima… Ipak, ovo je dragocjeno svjedočanstvo iz prve ruke o zločinu na Blajburškom polju 1945.
Iduća tri poglavlja zapravo su reagiranja autora na dvije knjige i zbornik koji obrađuju problematiku kojom se autor bavi. Prvo u nizu osvrt je na knjigu Nikole Anića “O knjizi Nikole Anića, Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941 -1945, Zagreb, 2005.” (str. 79 – 82).
Kao glavnu zamjerku knjizi Vladimir Geiger ističe ideološko-hagiografski stil kojim je pisana. Također ističe da je sadržajno nesređena, nepotrebno preopširna, s pogrešno napisanim bilješkama te da sadrži razne navode i tvrdnje koji nisu znanstveno pokrijepljeni. Osim toga smatra da je u njoj izneseno mnogo pristranih i neodrživih teza o NOV i PO Hrvatske 1941 – 1945. nastalih u vrijeme socijalizma, posebno ističući dogmu o nepogrešivosti J. Broza Tita.
“O zborniku Bleiburg i Križni put 1945. Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske” (str. 83 – 98) naslov je idućeg poglavlja, u kojem autor daje svoj osvrt na taj zbornik. Nakon što je naveo sudionike skupa i njihove radove, iznosi niz argumenata kojima potkrepljuje tvrdnju da se tu radi o jednostranom zastupanju starih komunističkih obmana po kojima su događaji na Bleiburgu i ubojstva koja su nakon toga uslijedila pojedinačni ekscesi te da J. Broz Tito ne snosi nikakvu odgovornost za zločine koji su se dogodili potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću.
Autor također smatra da sudionici skupa svoje viđenje navedenih događaja smatraju znanstvenim pristupom, a svako drugačije mišljenje zapravo je revizionizam. Zločini koji su počinjeni relativizirani su i pravdani, smatrajući da je riječ o osveti za prethodno počinjene zločine.
Prelazeći kroz radove objavljene u navedenom zborniku, autor nabraja i pobija sve objavljene netočnosti, neistine i poluistine.
Posljednje poglavlje u knjizi osvrt je na dijelove knjige Ive Goldsteina naslova “U povodu knjige Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 – 2008 – osvrt na poglavlja: 48, ‘Rasap i slom NDH, Bleiburg i Križni put’, 49, ‘Obračun s narodnim neprijateljem’ i 50, ‘Ratni i demografski gubici’” (str. 99 – 113).
Goldstein u svojoj knjizi navodi da je J. Broz Tito znao za zločine koji su se događali pred sam kraj Drugoga svjetskog rata i u poraću te da je postojala njegova načelna suglasnost, ali, iako je nizom odredbi pokušao spriječiti takve zločine, nije uspio u toj namjeri jer njegova upozorenja nisu bila dovoljno stroga.
Takvu tvrdnju Geiger pobija smatrajući da je J. Broz Tito kao središnja ličnost u vojnim i političkim pitanjima naredio masovne likvidacije.
Goldstein također smatra da su likvidacije na križnim putovima individualni ispadi motivirani osvetom te, po Geigerovu mišljenju, stvara “okvir” za razumijevanje “osvete”.
Osim navedenog, a utor se i u ovome poglavlju dotiče problema folksdojčera i uloge J. Broza Tita u odnosu prema njima, koje Ivo Goldstein, po njegovu mišljenju, prikazuje površno, shematski i netočno. Geiger također zamjera Goldsteinu što nije koristio najznačajnije radove koji se bave partizanskom i komunističkom represijom i zločinima te navodi da za neke navode i podatke ne donosi i ne poziva se na izvore i literaturu. Zaključuje da se tu radi o ideološkoj matrici s nizom činjeničnih i interpretacijskih grešaka.
Knjiga Josip Broz Tito i ratni zločini. Bleiburg – Folksdojčeri značajno doprinosi ovoj još uvijek donekle kontroverznoj temi jer nastoji prikazati stvarnu ulogu i odgovornost J. Broza Tita u pogubljenjima bez sudskoga postupka i evidencije koja su se intenzivno događala u posljednjim ratnim i prvim poratnim danima, kao i u sustavnim likvidacijama zarobljenih vojnika i civila koje su provodile redovne jugoslavenske vojne postrojbe, OZN-a i KNOJ.
Upravo zbog toga ova bi knjiga trebala biti polazišna točka svakog povjesničara koji se bavi suvremenom povijesti, ali i šireg čitateljstva koje želi saznati kako su se partizanski pokret i Komunistička partija Jugoslavije nakon rata obračunali s neprijateljima i neistomišljenicima te koja je bila stvarna uloga J. Broza Tita u tome.
Važno je napomenuti da je potrebno metodološki pristupiti svakoj istraživačkoj temi, kao što je učinjeno u prikazanoj knjizi, bez obzira na to o kojem se razdoblju radi, tako da bi mlađe generacije naučile iz tog primjera kako objektivno pristupiti istraživanju.
(Za bosanskepoglede.com priredio N. Filipović)