Loading...
Uncategorised

Da sam ja netko

Ključ, Spomenik logorašima domovinskog rata 1992 – 1995. 

Nihad Filipović

Da sam ja netko, evo rahmetli-pokojni Tvrtko I, smjesta bih pohapsio te kriminalce u Banja Luci – i Dodika i Cvijanovićku i sve one poslanike što su protivustavno digli papak za uvođenje haosa u državi, a i one što štite ubice Dragičevića i tolike druge nerasvijetljene zločine i zločince – od Sarajeva do Banja Luke i Mostara i obratno; prirodno – policiji bih naredio da neke u toku akcije likvidiraju (čitaj pobiju, a puste glas da su likvidirani jer su pružali odpor hapšenju ili da su ubijeni u borbi; e, da ne bi kazali da sm bez srca i duše,  njihovim hudovicama i framilijama bih dao državnu penziju). Ostale bih dao na sud mojim sudovima i, prirodno, na smrt im presudio. Poslije toga bih ukinuo smrtnu kaznu i zamjenio je sa doživotnom robijom bez prava na pomilovanje (u tačno pobrojanim slučajevima, da se zna red).

Zaveo bih neviđenu diktaturu, ma tice bi prhutale bez mog odobrenje; uveo bih striktni sekularizam, pohapsio tranzicijske kriminalce X 3, a njihov kapital akcijama, preko vrijednosnih papira podijelio narodu – jednako svima. I još bih:

– pozvao američke i britanske eksperte s najboljih njihovih univerziteta, da mi stvore tržište prema njihovim zamislima, (jer je to dokazano učinkovit model organizacije slobodne ekonomije što vodi u dramatičan rast životnog standarda naroda),

– ukinuo bih sve tv kanale, a ostavio samo jedan i na njemu svaki dan bih puštao dokumentarne zapise iz Drugog svjetskog rata (jer ga još u Bosnici nismo završili, pa da to konačno jednom privedemo kraju i završimo i u glavama i u životu),

 – puštao bih britanski dokumentarni film Smrt Jugoslavije svaki dan,

– puštao bih svaki dan i druge dokumentarce o ratu 1992. na 1995. i stalno ponavljao Korićanske stijene i scene prikupljanja humanitarne pomoći za retarde Republike Bukove koji tvrde da je Republika Bukova tekovina oslobodilačke borbe porobljenog naroda,

– učitelji bi obavezno jednom, na godišnjicu genocida u Srebrenici, svake školske godine, morali voditi đake u kino da pogledaju film Aida,

– sve otkrivene zločince X 3, iz zadnjeg rata bih sudio i postreljao,

– svakog koji kaže da se u odbrambenom ratu ne može počiniti zločin bih debelo novčano kažnjavao, uvijek iznova, pa dok ne utuvi da može,

– sve profesore sa Sarajevskog i ostalih iniverziteta, marksiste i titoiste, pohapsio bih i poslao – one tvrđe na Goli otok, da uz rad utvrđuju propušteno gradivo, a mekše – u Kumurovac na doškolovanje,

– osnovao bih institucije – zakonodavne, izvršne i sudske i policijske, popunio ih mojim ljudima i usmjeravao da rade isključivo po mojim direktivama; ko se uzprotivi bio bi automatskli izbačen iz institrucije; (tako bih ljude naučili šta nepravda i tiranija zaista jeste) … itd.

Još bih toga bilo, ali ovo su mi konture plana.

A imam i rezervni plan. Znači, to vas u Bosnici što osta, sve bih poćero vanka na zapad, da i vi malo budete dijaspora, a ove sa zapada bih pozvao nazad u Bosnicu i sve im namah dao – i kola i kajasa, pa neka voze. U tom slučaju odmah bi se povukao s vlasti, a njima ostavio da rade kako znaju; s tim da vas poćerane na zapad imaju nakon dvadeset godina vraćati nazad u Bosnicu; onako kako sam ja njih vratio.

No kako je to plan na duži rok, ipak, priležem uz početnu varijantu, a to je rekoh, moja diktatura. Znači, radio bih tako, kojih desetak godina; narodu – koji bi me (prirodno) obožavao, pjesmice mi pjevao, na zidove mi slike kačio itd., ovakvim postupcima popeo bih se na vrh glave, a onda bih, kao Putin ovo danas, natjerao moje zakonodavce da donesu zakon koji mene izuzimam od krivičnog gonjenja za postupke u toku mog vladanja, znači natjerao bi ih da mi zajamče slobodu dok živim. Poslije, kada me nestane – šta me briga. Neka rade šta im je po mjeri obraza i savjesti.

Eh, a onda bih dozvolio STVARNO slobodne izbore (ništa uplitanje Crkve i Uleme), obezbijedio bih pošteno (elektronsko) brojanje glasova, proglasio pobjednika koji bi institucije, pod mojom kontrolom, popunili stvarnim izabranicima naroda – i onda bih se povukao u zasluženu mirovinu, a bogme i penziju!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *