Bećo Filipović u razgovoru sa Marjanom Hibertom; foto – Dani, Sarajevo.
Ime Beće Filipovića će sigurno ostati zapisano u hronikama i analima grada Ključa. Bude li se ikada takvo što pisalo, Bećo neće moći ostati zaobiđen. Svojevremeno najstariji logoraš Bosne i Hercegovine, čovjek koji je robijao i za nacizma i za komunizma i za Karadžićevog “pravoslavnog fundamentalizma“. Predratni član Komunističke partije Jugoslavije, odmah po okupaciji 1941. i uzpostavi tzv. NDH, bio je aktivan u ileganom partijskom radu, uvezivanju i organizaciji odpora na području Velike župe Sana-Luka i ključkog kotara. U gradu Banja Luci gdje je živio i 1992. dočekao još jednu agresiju na Bosnu i Hercegovinu i njene ljude, od prvog dana aktivan je u radu humanitarnog društva Muslimana “Methamet”. Dobitnik Ordena Evropske Unije, počasni predsjednik Saveza logoraša BiH, Bećo je bio čovjek – živa enciklopedija informacija o ljudima i događanjima u gradu Ključu i šire u BiH.
Obzirom na teška životna iskustva i već u dubokoj starosti, onaj ko ga nije poznavao, u prvom susretu sa njim očekivao bi u njega srdžbu i gnjev na proživljeno. Pa ipak, a sjedio sam sa njim i razgovarao nekoliko puta za mojih dolazaka na odmor u Ključ, gdje smo se sretali, u njemu nije bilo gorčine, nego naprotiv, bilo je blagosti, koja kao da po nekom nepisanom pravilu teškog životnog iskustva, uvjek prati one koji su vidjeli samo dno zla; i znaju. Vjerujem – zato što je, ne samo svojim životom svjedočio, nego i znao dubinu problema sa kojim se sučeljava bosanski čovjek, Bećo je bio tako smiren u objašnjavanju historije zla koje prati naše ljude, svima koji su željelji slušati ga.
Znam i da je su njim obavili razgovor i njegova kazivanja u audio verziji zabilježili i sačuvali dva vrijedna Ključanina, moji prijatelji – Fadil Mršić i Vinko Blažević. A znam i to da je sa njim negdje tamo 2009. godine, obavio razgovor i Marjan Hibert, komparativista i magistar ljudskih prava. Sa Hibertom pak, sarajevski magazin Dani, objavi će razgovor u kom on priča o ideji da se snimi dokumentarni film o Beći i o razgovorima koji je imao sa Bećom u vezi te ideja. Prenosim ovdje. taj intervju u cjelini kao metaforu historijske priče o slobodi i borbi za pravdu i humanizam, prelomljenu kroz živote tzv. Malih Velikih ljudi. U međuvremenu Bećo je preselio na ahiret. Stoga je ovaj prilog i svojevrsno Sjećanje na njega.
(Iz neobjavljene knjige N. Filipovića, Zapisi iz dobrih i poganih vremena.)
VOLIO BIH DA SAM ‘TICA
Bećo sa sestrom Hančom Filipović.
DANI: Šta je bio lajtmotiv pripreme scenarija za dokumentarac o Beći Filipoviću i otkad traje vaše poznanstvo?
HIBERT: Prvi put sam se našao s Bećom 2006, sjedili smo u kafani San. Poslije ću saznati da je tu najčešće izlazio, prvo, jer je blizu Alipašine ulice, gdje je stanovao, a drugo, jer je tu izlazio i njegov veliki prijatelj iz Banje Luke, Vlado Dijak. Tri sata smo pričali o svemu onome što ga je zadesilo u životu, a kad slušate čovjeka koji je za jedan život robovao u sva tri sistema, ima jako puno razloga da se ta priča zabilježi. Radi se o priči koja je, nažalost, paradigmatska za 20 vijek, tri oblika totalitarizma- nacizam, komunizam i na kraju, nacionalizam koji su se otjelotvorili kroz pojedinačnu sudbinu Beće Filipovića.
Prvobitno sam razmišljao da dokumentarac bude koncipiran kao presjek 20. stoljeća, međutim, što sam više upoznavao Beću, više sam ga volio i ne samo da sam ga zavolio, već me se njegov karakter toliko dojmio, da sam manje-više odustao od prvobitne namjere da se primarno bavim historijsko-političkim kontekstom, fašizmom u različitim iteracijama. Želio sam se baviti čovjekom, njegovim karakterom, dakle, ne samo njegovom patnjom, nego Bećom onakvim kakav jeste. Uvidio sam da se radi o izuzetno obrazovanom čovjeku, koji je bio nevjerovatno sabran za 80. i kusur godina. Fascinirala me je ne samo njegova elokventnost, jasnoća i preciznost s kojom je pričao o raznim detaljima iz svog života, nego i njegovi stavovi iz kojih se da zaključiti s kakvom je nutarnjom, iskrenom predanošću, ovaj čovjek vjerovao u humanističke ideje.
DANI: Na koji način ste koncipirali snimanja, na kojim lokacijama i u kojoj mjeri je zabilježena putanja Bećinog života?
HIBERT: Film sam odlučio raditi sa Harisom Prolićem, iskusnim autorom brojnih dokumentarnih filmova budući da on, kada sam mu ispričao Bećinu priču, nije ni najmanje oklijevao kad je trebalo početi raditi na filmu iako u tom trenutku nije postojao budžet za snimanje filma. Postojala je i ideja da s Bećom ode u Mauthausen i na Goli otok, međutim, shvatili smo da to neće biti moguće izvesti, ne zbog toga što Bećo nije pokazivao želju ili nije imao snagu za takvo što, već što takva vrsta putovanja zaista košta, morate obezbijediti sve tehničke pretpostavke za jedno takvo putovanje sa čovjekom u devetoj deceniji života, a za jedan ovakav film ne možete čekati da prvo osigurate finansije pa onda počnete snimati.
Na prvo snimanje sam otišao u ljeto 2007. sa snimateljem Erolom Čolakovićem, još jednom osobom koja je bila nesebično spremna na saradnju. Proveli smo vikend u Ključu, gdje nas je Bećo ugostio u svojoj rodnoj kući i tu snimili oko deset sati materijala. Razgovarali smo od jutra do mraka, uz pauze, po ogromnoj vrućini, pitajući se može li to čovjek izdržati. Ali Bećo ne samo da nam je izašao u susret, već nam se u potpunosti otvorio.
DANI: Bećin život obilježilo je trostruko logoraško iskustvo, koje je počelo ‘42. godine. Kako Bećo govori o tom dijelu života?
HIBERT: Nevjerovatno je s kojom vrstom razumijevanja i pristajanja na svoju sudbinu i svoj život Bećo govori o svome iskustvu. Kao gimnazijalac stupio je u redove Komunističke partije Jugoslavije. O tome nije govorio kao da ga je neko zaveo ili prevario, jednostavno, bio je svjestan šta radi. Često je spominjao knjižicu Konspiracija iz koje je prikupljao informacije o tome kako djeluje ilegalni pokret.
U okupiiranoj Banja Luci 1942. godne hapsi ga Gestapo, a potom ga predaje na daljnje isljeđivanje Ustaškoj nadzornoj službi, da bi konačno, kao komunistički ilegalac, bio transportovan u zloglasni austrijski radni logor Mauthausen. Tamo je radio na izradi elemenata dijelova za krila aviona Messerschmitt.
Po povratku, nakon kraja Drugog svjetskog rata, vraća se u Banju Luku, odnosno Ključ. Nove političke strukture socijalističke Jugoslavije u njemu vide perspektivan komunistički kadar i on dobiva posao u Beogradu. To je bilo poslijeratno vrijeme nakon čega je uslijedila Rezolucija Informbiroa i on je stradalnik po toj osnovi, drugi put. Naime, prilikom posjete majci u Ključu, lokalne partijske strukture su se, prema njegovoj priči, prepale da on dolazi da zauzme posebnu poziciju u gradu- smješteno mu je.
Bez puno ispitivanja i dokazivanja krivice, prokazan od strane lokalnih partijskih funkcionera kao informbirovac, osuđen je na dvije godine “društveno korisnog rada”. Ironično, put je ponovo išao preko Banje Luke, gdje je bio zatvoren po osnovu lažne ili izmišljene dojave koja ga je teretila za boljševizam, tako da Bećo ponovo dospijeva u logor- “prevaspitavanje” u Titovom komunističkom gulagu.
DANI: Golgota na Golom otoku trajala je dvije godine, je li to doživio kao najteži udarac u životu?
HIBERT: Bećo je znao kazati da nikada nije bio ni na koga ljut niti ga je iznenadilo što je prvi put završio u logoru- borio se protiv neprijateljske vojske. No, bilo je teško prihvatiti činjenicu da završite na Golom otoku, da vas “vaši” odvedu tamo gdje su bili odvođeni unutrašnji neprijatelji. To jeste bio udarac, između ostalog, zbog toga što je u tom trenutku postalo jasno da totalitarni mehanizam uklanja bez pardona sve koji mu stoje na putu, čak i one koji ne stoje, ali bi mu eventualno mogli zasmetati. Bećo je rekao da ga je najviše zaboljela ta nepravda s obzirom da su tako iznevjerene ideje u koje je vjerovao.
Ipak, za Beću ne možemo reći da je bio partizan, Bećo je, prije svega, bio antifašista. Uvijek ga je boljela nepravda, uvijek je imao istančana osjetila za patnje drugog. U ideji socijalizma vidio je nešto što bi trebalo da predstavlja univerzalnu vrijednost za čovjeka i baštineći antifašističke ideje on se priklonio komunističkoj Jugoslaviji.
DANI: Posljednji rat zatekao ga je u Banjoj Luci, gdje ponovo biva zarobljen. Kako se po treći put suočio s logoraškim usudom?
HIBERT: Kao potpredsjednik Merhameta, ponovo je optužen i to 1994. kada ga srpska policija zajedno s rukovodiocima Merhameta odvodi u Vojno-istražni zatvor Mali logor. Ovdje ponovo dolazi do izražaja Bećin karakter. Kad je počela agresija na BiH, on nije mogao sjediti skrštenih ruku. Bio je star čovjek, ali je gledao na koji način može pomoći preživljavanju ljudi. Političke strukture u njemu su opet vidjele prijetnju, pa mu je, doslovno, uručena optužnica za “urušavanje poretka”. Tu optužnicu, jedinu koju je imao u životu, stavio je u patike u kojima su ga odveli. Pokazivao nam je taj izgužvani, poderani komad papira koji je skrivao u đonovima patika- čovjek pokušava da konačno vidi materijalni dokaz svoje krivice koja zapravo ponovo ne postoji.
Proveo je godinu i mjesec dana u Malom logoru kod Banje Luke i to je zapravo zadnji kazamat, golgota koju je proživio. Pjesnik Amir Talić s kojim je Bećo zadnji put logorovao, znao je govoriti kako je Bećo svima “davao lekcije” o tome kako se treba ponašati u pritvoru. Primjerice, nemoj gledati u pravcu čuvara jer bi te mogao opaliti po glavi. Talić, koji nam je mnogo pomogao u snimanju filma, na komemoraciji je spomenuo kako se Bećo znao u ćeliji, ležeći na betonu, moliti. Da, Bećo je, između ostalog, bio i vjernik.
DANI: Snimanje je trajalo dvije i po godine, a tokom tog perioda otkrili ste i druge dimenzije priče, osim svjedočenja čovjeka kojeg ste posmatrali objektivom. Koju biste anegdotu izdvojili kao posebno zanimljivu?
HIBERT: Želja mi je da u filmu bude što manje intervencija koje bi omele njegovo svjedočanstvo, jer je to najvrednije što treba ostaviti za sve generacije koje dolaze. Priča o jednom takvom čovjeku može ukazati na osnovne ljudske vrijednosti, humanost, hrabrost, istrajnost, izdržljivost. Ali, tokom snimanja otkrili smo Beću i kao oca, i kao supruga, prijatelja itd. Ja i nisam želio film koji bi primarno govorio o žrtvi, ni sam Bećo nikada o sebi i svom životu nije govorio iz takve pozicije. Mnogo se više doimao kao sufija, čovjek koji s velikom mudrošću i lakoćom priča o svim tim užasima, koji su se prelomili preko sudbina svih naroda Balkana.
Kada smo bili u Ključu, Bećo bi se toliko znao zanijeti u govoru da su ga njegova dvojica sinova znali upozoravati: – Babo, hajde se malo odmori!
Onda je nama bilo neprijatno, čovjek na 35 stepeni priča, bez predaha, po tri sata. Ja imam želju da to ovim filmom istaknem – njegove opaske o ispijanju kafe, o tradiciji – jer se time otkriva i puno stvari o Bosni.
Zadnji snimak napravljen je 18. decembra za Bećin rođendan. Ima jedna jako dirljiva scena, kada mu supruga Sadeta čestita rođendan. Još jedan lajtmotiv koji se provlači kroz film jeste anegdota koja se desila na snimanju u Ključu. Bećo je pristao na ovaj film i jeste da mu je sve to bilo naporno, ali vodilo ga je i na mjesta njegova života, pa smo tako i završili na Starom gradu iznad Ključa. Tu smo ga pitali koju bi pjesmu, ako bi imao mogućnost da bira, odabrao za himnu BiH. On je počeo pjevati: – Da sam ptica i da imam krila.
Takav je bio Bećo. Čini mi se kako je cijeli svoj život istrajavao u svojoj potrebi da neprestano usaglašava svoju slobodu sa svojom prirodom.