(Izvadak iz knjige dr Husnije Kamberovića – Begovski zemljišni posjedi u BiH, 1878 – 1918.)
Historija bosanskih begova, pa tako i njihova uloga u doba austrougarske vladavine, nerazdvojivo je vezana za agrarno pitanje. (…) Literatura o ovome, prema kriteriju vremena nastanka, mogla bi se podijeliti na literaturu nastalu u vrijeme austrougarske vladavine, zatim na onu nastalu u razdoblju između dva svjetska rata i, konačno, na literaturu iz razdoblja od 1945. do danas, pri čemu se unutar ovog posljednjeg razdoblja kao posebna može izdvojiti literatura koja u bosanskoj historiografiji nastaje od 1990. godine. Unutar ovako uspostavljene klasifikacije literature o pitanjima agrarnih odnosa i posjeda bosanskih begova u doba austrougarske vladavine (…) karakteristično (je) postojanje najmanje dvije strane: jedna je ona koja stoji na stanovištu da su bosanski begovi historijski vlasnici velikih zemljišnih posjeda u Bosni i Hercegovini, a druga je ona koja im to vlasništvo osporava.
Literatura nastala u austrougarsko doba koja je zastupala interese begova u agrarnim pitanjima često je bila saglasna sa interesima vlasti te je, uglavnom, bila usmjerena ka tome da dokaže predosmansko porijeklo begova i kontinuitet njihovih posjeda od srednjovjekovlja do austrougarskog doba. U tom se kontekstu kao najznačajniji predstavnici ove literature pojavljuju Safvet-beg Bašagić i Ćiro Truhelka.
Lijevo, Safvet-beg Bašagić, lik na bh.markici.
Bašagić je, kao izraziti predstavnik begovata, u nekoliko članaka objavljenih u listovima Ogledalo i Bošnjak, kao i knjigom Kratka uputa u prošlost Bosne, pokušao naučno opravdati zahtjeve bosanskih begova i dokazati njihovo historijsko pravo na zemljišne posjede, koje su, prema njegovom mišljenju, držali još iz srednjeg vijeka, tvrdeći još kako su ti posjedi bili veliki. Svi Bašagićevi radovi o ovom problemu predstavljaju apoteozu bosanskom begovatu kao zastupniku i čuvaru bosanskih tradicija i bošnjačkih interesa u BiH.
Slične je stavove zastupao i Ćiro Truhelka, koji je u nekoliko radova istraživao historijske osnove agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini i u njima branio interese begova. Kada je agrarno pitanje poslije Aneksije 1908. postalo posebno aktuelnim, a seljaci sve snažnije tražili zemlju u svoje vlasništvo, Truhelka je, doduše anonimno, u bečkom listu Reichpost osudio težnju “masa, željnih tuđe imovine, čifluka i begluka muslimanskih aga i begova“.
Desno, Ćiro Truhelka, rad G. Jurkića.
Došao je do zaključka da postoji kontinuitet vlasništva nad zemljom između osmanskog i srednjovjekovnog razdoblja historije Bosne, pa time i kontinuitet sa austrougarskim razdobljem. Zalagao se za “rehabilitaciju Osmanlija“, koji nisu bili nikakvi divlji osvajači nego vrsne diplomate koji su zadržali postojeću socijalnu strukturu:
“To je razlog te su se u Bosni i plemenske i feudalne prilike srednjega vijeka poštivale i uščuvale, te su naziv kneza promijenili na beg, kao što su dubrovačkog kneza zvali knez begom a dubrovačku vlastelu begovima. U obiteljsku tradiciju niko nije dirao a ni u odnošaj između bega kao zemljoposjednika i njegovih kmetova, koje je baštinio od svojih sredovječnih pređa.“
Truhelka je prihvatao istraživanja koja su o pravnom stanju agrarnih odnosa u austrougarsko doba dali Eduard Eichler, dr. Stefan Posilović i Adam Karsniewicz, a krajem Prvog svjetskog rata predlagao je da jedan od načina rješavanja agrarnog pitanja bude taj da austrijski car, jednostavno, sve erazi-mirije proglasi mulkovnim posjedima i time de iure prizna posjedovno kao vlasničko pravo.
U ovo vrijeme Truhelka je napravio i jedan značajan elaborat o značenju titule beg u Bosni i Hercegovini, koji nije objavljen, ali sadrži, uglavnom, iste ideje koje su objavljene u njegovom djelu Historička podloga agrarnoga pitanja.
(…) Poslije Prvog svjetskog rata stanovišta o historijskom razvoju agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini sasvim se mijenjaju. Dok je u austrougarsko doba veći dio literature stajao na begovskom stanovištu i njihovom poimanju tog razvoja, nakon odlaska Austro-Ugarske dolazi do radikalnog zaokreta, i agrarno pitanje počinje se promatrati sa potpuno suprotnih stanovišta nego dotad. Sad se apsolutno brane pozicije ne begova kao historijskih vlasnika, kako se dotad smatralo, nego kmetova kao obrađivača tih posjeda i novih vlasnika, koji su do tog vlasništva došli na temelju odluka novouspostavljene jugoslavenske vlasti po kojima bivši kmetovi postaju vlasnici kmetskih selišta, a begovima se priznaje određena odšteta koju im je država dužna isplatiti.
Bez obzira na činjenicu što je samim činom priznavanja prava na određene odštete za oduzeta selišta begovima (i svim zemljoposjednicima) država priznala i njihovo historijsko vlasništvo, ipak se sve više zauzima pozicija o historijskom vlasništvu kmetova nad zemljom. Prema ovoj literaturi, kmetsko vlasništvo nad zemljom samo
je u jednom razdoblju bosanske historije (osmansko doba) uzurpirano od strane begova, kada su nasilnim putem uspostavljeni kmetski odnosi, koji se sada agrarnom reformom imaju dokinuti.
Koliko je ova literatura bila uronjena u dnevnopolitičku stvarnost i koliko joj je cilj bio nenaučno valoriziranje bosanskih agrarnih odnosa i na temelju toga izvođenje zaključaka o zemljišnom vlasništvu, pokazuje i primjer
da je dio literature dokazivao kako begovi “ne mogu imati i nemaju prava ni pod kojim uslovom na onaku oštetu koju bi imali prava da traže pravi vlasnici zemlje, jer oni to nisu. Obim i razmer oštete treba više da se upravlja socialnim obzirima i prema ekonomskom stanju oštećenog bega. Bogati begovi treba da dobiju manje, a siromašniji više oštete, a oni kod kojih oduzimanje zemlje ne prouzrokuje nikakvu opasnost za egzistenciju, nikakve oštete.
- Knjiga dr Kamberovića Begovski zemljišni posjedi u BiH, 1878 – 1918, može se naći na internet pretraživačima, skloniti u kompjutersku memoriju i čitati u PDF formatu.
Za bosanskepoglede.com priredio – N. F.