Loading...
Eseji

La, la, la razvlačenje pameti

U Nepodnošljivoj la(h)koći postojanja, Milan Kundera ima jedan krasan pasaž o političarima i značenju kažiprsta podignutog na upozorenje, a ovdje ovu ilustraciju prenosim kao zgodnu naslovnicu uz tekst koji slijedi; izvor: MEE – Middle East Eye.

Nihad Filipović

Da, jedan to, inteligentno žonglirajući engleskim izrazima what (šta) i about (čita se abaut, a znači spremnost, namjera da se nešto učini i plus još neka slična značenja), jedan to, kažem nazva, whataboutizam, a tipove koji prakticiraju tu disciplinu šibicarenja u političkom mišljenju, nazva whataboutistima. Stara je to vještina, ali koje jasnije postaje uočljiva sa pojavom društvenih mreža. U osnovi riječ je o  relativiziranju istine, tj. onog, što racionalnom mišljenje takvim vidi i što se takvim doživljava. Relativizacija je pri tome, (rijetko), u formi kakvog-takvog podnošljivog sučeljavanja mišljenja, a najčešće je mentalno silovanje koje se krije iza velikh riječi: principijelnost, istina, sloboda … itd.

U nas se ta vještina, još od đenerala Sotone, koji je mentalno silovanje, transferirao  u ratni zločin, zove – Razvlačenje pameti; znate ono – Pali, da im razvučemo pamet! A pošto vrijeme teče i jezik s vremenom raste i evoluira, predlažem spajanje dva u jedno, pa ćemo taj fenomen za potrebe ovog kratkog osvrta zvati –  whataboutističko razvlačenje pameti.

Fenomen je to koji započinje s inače zdravom skeptičkom upadicom na informativni dotok: – Da, ali, pri čemu ono “ali”, ne polazi od logičkog i racionalno-kritičkog, no iz osjećanja, što je polje emocija i polazi iz preduvjerenja, što je polje vjerovanja, koje je pri tome, tako duboko implementirano u duh whataboutiste, da je samo po sebi neupitno; pa takav i kada ga argumentirano “razoružate”, ostaje pri svom vjerovanju; pazite, ne mišljenju, jer to, prosto – i nije mišljenje, pošto je usvojeno, bez osobnog duhovnog procesuiranja.

I tu je problem s whataboutistima. Njihov modus operandi (specifičan način djelovanja), je fokusiranje na konkretnu nepodopštinu (ili ono što oni takvim vide) ideološkog protivnika (politički zapad, podrazumijeva se), izvlačenje konkretnog iz konteksta vremena i zbivanja u vremenu, odstranjivanje ili perventiran doživlja historijskih zbivanja, pojava, fenomena ili  tokova, koja su u njihovom poimanju “paralela” na izsječak u vremenu koje žive (živimo),  i na sve to –  kao poentiraju. Ide to  u rasponu od pragrijeha “rasista” (“logička” whataboutistička predpostavka je da su oni svi bijeli i da su u pravili, zapadnjaci i angloamerikanci), i ide to od “genocida” nad američkim Indijancima kao “paralele” na fenomene genocida u XX. stoljeću,  pa preko G5 mreže i virusne pandemije kao “depopulacijske zavjere elite” zapadnjački multimilijardera protiv ostatka humaniteta, do američkog i općenito zapadnjačkog provociranja (!) ruskog despota, Vladimirea Vladimiroviča Putina, da napadne Ukrainu.

Pri tome istine tih, evo ću ih, kao reminiscencija na sve naše drage bake i onu našu – Trla baba lan… nazvat  La, la, la whataboutistama; njihove istine pri tome, velim, uglavnom ne podliježe zdravom, racionalno-kritičkom preispitivanju. Njihova istina je tako “očita”, da se podrazumijeva i nema potrebe za njenim racionalnim argumentiranjem. Pa tako:

  • nebitno je – što je trgovina robljem stara koliko i “civilizacije” (sa ili bez navodnika) i što to uopće nije fenomen vezan samo uz zapadnu civilizaciju, (koja je, na kraju krajeva, prva i dokinula trgovinu robljem),
  • nebitno je – što je bizarno, kolonizaciju svijeta iz vremena velikih otkrića planete, svoditi na genocidne kampanje pomora zatečenih plemena,
  • nebitno je što milijardera ima i u Rusiji i u što je Komunistička Partija Kine puna multimilijardera; zlo misle i rade samo ovi zapadni,
  • nebitno je – što je apsurdno i racionalno neodrživi insistirati na traženju ma i truna u tuđem oku, u postupcima onih koji se doživljavaju kao ideološki neprijatelji (da, ne protivnici, nego neprijatelji), a previđati balvane neprincipijelnosti, iracionalizma i logičke nekozistentnosti u sopstvenom očima.

A čim se sučelite s sagovornikom za kojeg je njegova istina podrazumijevajuća, a tvoja je podvala, čim se suočite sa sagovornikom koji kopa rovove u mišljenju nas i njih, u koje ubacuje otrov predrasuda, mržnje i prezira do pomora, do iztrage nas ili vas – znajte, s takvim u startu, nešto nije u redu.

Takvi, iz potrebe gluposti i ignorantskog samozadovoljstva, nalaze brze odgovora na teška pitanja, u jeftinu ideološku ambalažu pakuju ogavne laži, spinovane istine i poluistine, a osobnu etičku impotentnost maskiraju bajagi nepristranim sagledavanjem nekakve duboke istine koju obični, prosječno pametni, ne vide. E, ali vide oni, “nadasve pametni”, posvećeni višim ciljevima, idealima kojim prosječan, “dobri narod slavenski” ne vlada, pa su tu oni da ih rasvijetle, da ukažu na trag istine, da je razgolite.

A zapravo su utopijski šalabajzeri, a nerijetko i odvratni amoralistički relativizatori i ignoranti istine koja im se ne uklapa u sanjanu sliku svijeta.

Jasno, ništa loše u idealizmu; idealizam pokreće, motivira na akciju i od kada je duh ovladao ljudima, sadržajni je dio ljudskog mišljenja. Međutim, opasni su ovi šalabajzeri, La, la, la idealisti.

Kto su La, la, idealisti?  To su tipovi koji, ne vladajući ili svjesno izbjegavajući logičko poveznice u njihovom navodnom kritičkom mišljenju,  (koji se uvijek oslanja na racionalanu analizu činjenica), eskiviraju objektivnu argumentaciju, (u mjeri u kojoj je emancipiranom subjektu moguće odlijepiti se od osobnog), ostajući tako u ramu formativnog mišljenja (usvojenog i u pamet implementiranog u vremenu formalnog obrazovanja). Takvi umjestio argumentima, žongliraju Velikim riječima kojim kamufliraju činjenice. I pri tome apeliraju na emotivnu inteligenciju.

Crno-bijeli je to svijet: postojimo Mi i postoje Oni. Mi smo, jasno, dobri, mi smo pravični i uz siromaške smo, uz narod smo, a oni su nevaljali, protiv naroda su, kojekakvi novcem odrođeni od naroda.  I  zlikovci su. Nema potrebe dokazivati, pošto je dokazivanje mukotrpan posao argumentiranja, činjeničnog i logičkog.

Otuda – podrazumijeva se: Oni ne valjaju i zli su, a Mi valjamo i dobri smo. Tačka.

I otud spinovanje činjenica i titranje emocijama; pa se pozivaju na Tolstoja, na Dostojevskog, na slavensko bratstvo, na ovo i ono, samo ne na racionalno, kritičko mišljenje, “otvoreno” i pro i contra.

A i kada im se omakne pa povuku kakvu-takvu održivu paralelu, posebno sa stajališta etike održivu – jer etika je polje perfekcije i tu se ideali nalakše uočavaju i brane – ali, kažem, kada im se omakne pa povuku kakvu-takvu racionalno održivu paralelu iz koje izvlače zaključak, poput one – Ne proizvodi Zapad oružje slučajno, nego da napada i da ga prodaje i na njemu profitira – onda to farbaju ideološkom, kao ponoć crnom bojom; (a ni slučajno i ideološkom, kao krv crvenom bojom, koja je, jel'te, boja dobrih).

Kužite? Jer, najprije svako se oružje proizvodi za ne dao Bog potrebu odbrane, a onda, zavisno od ljudi koji ga proizvode – crnih, crvenih, žutih ili bijelih svejedno i zavisno od politike, od kulture i mišljenja koje “proizvodi” kultura – proizvodi se oružje i da se napada, da se prodaje i na njemu ostvaruje profit.

Ali, kao da niko, sem političkog zapada, ne proizvodi i ne prodaje (oružje). Zaboravljaju takvi da je  i u Jugi, u tom našem “najboljem od svih svjetova”, proizvodnja i izvoz oružja, bila maršalov jugo-brand broj 1.

Svijet nije dječiji vrtić, a život dječija igra. Ljudski svijet je pun duplih standarda.

A uvijek postoji uzrok, postoji akcija i postoji reagiranje na akciju, a postoje i posljedice, koje mogu biti iste, ali se uvijek moraju (naprosto mo-ra-ju, jer je to imperativ prava na kojem počivaju odnosi među ljudima u civiliziranom svijetu) posmatrati, vagati i cijeniti u svjetlu uzroka.

Pa ako je uzrok proizveo vanredne okolnosti, onda okolnosti proizvode vanredne mjere.

Cinično s stajališta etike? Jeste. I nije da nisam svjestan klizavog terena na koje ovim mišljenjem zalazim. Jer, prosto ima “stvari” koje su neodbranjljive: mogu se razumjeti, ali ih je nemoguće pravdati; npr. prostiticija, ubijanje civila u ratu, nečovječan postupak i bezpravno ubijanje ratnih zarobljenika…

Ali, na drugoj strani, ljudima jednako vlada i dio je prirode ljudi, impuls revanšističke osvete, čak odmazde, kao i težnja k pravičnom. A uzrok i okolnosti, pokreću mišljenje i “diktiraju”mjere. Pa ako nije problem postupak “voljenog” Vuka, koji “nije imao vremena” misliti nad zarobljenim na Bleiburškom polju 1945, jer takve su okolnosti slučaja bile i na kraju krajeva “šta su bježali kada su bili pravi”, pa su ih Vukovi vučići, ubijali na buljke  (civile, jednako kao i vojnike, žene, djecu), kako je onda moguće da je za La, la, la whataboutiste problem Whinston Churchil i bombardiranje Drezdena?

U stranu što je odmazda bio tek jedan u spektru motiva koje su pokretali maršala Vuka (dočim je najjači motiv bila težnja za likvidiranjem hard-core (najtvrđe moguće) potencijalne opozicije novom režimu koji izrasta iz rata i revolucije), ali kako je moguće da je maršal Vuk bio izprovociran ustaškim i četničkim zločinima, a premijer Churchil nije nacističkim zločinima nad civilnim stanovništvom UK.

Mislim, šta je to, koja je to vrsta mišljenja, ako nije logički konzistentno?

  • Da, ali ne zaboravimo američko bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki?

Hoće reći – ako je Putin “izprovociran” napao Ukrainu, pa je zločinac, zar nije i Truman bacio atomskue bimbe na Japan, pa je onda i on zločinac. Ono, Putin jeste La, la, la izprovociran napao (prvi opalio i ubio), a Truman je neizprovociran (iako je napadnut) – napao (bacio) atomske na Japan.

Mislim stvarno, gdje tu logika, kakav je to način mišljenja?

I šta je trebao predsjednik Harry s. Truman uraditi 1945. u okolnostima fanatizma japanskih civilnih i vojnih vlasti, kada, u uvjetima već de facto poraženog Japana, odbijaju predaju, svaki otok brane do posljednjeg, uzput ubijajajući na hiljada američkih vojnika? I tako sve do Tokia, do posljednjeg Japanca i novih desetine i stotine hiljada pobijenih američkih vojnika!

Šta je trebao uraditi: žrtvovati živote desetine i stotine tisuća američkih vojnika, koje tamo doma, u Americi čekaju majke, sestre, očevi da se vrate iz rata koje je Japan pokrenuo napadom na USA – ili, kada je već imaju osvojenom, baciti tu atomsku, jednom, dva puta – i u momenti zaustaviti rat i sva ta nepotrebna stradanja i vojske i civila?

I šta bi ti tamo La, la, la whataboutista uradio da si bio na Trumanovom mjestu?

Slao američkog vojnika u sigurnu smrt i u crno im zavijao majke koje ih očekuju da se vrate domu iz kojeg ih je u rat poslala japanska agresija na USA ili naredio da se bace te bombe i u trenu zaustavio rat i pogibelj.

Halo boni, svijet dosita  nije dječiji vrtić, a život dječija igra. Ljudski svijet je prepun duplih standarda;  a uvijek postoji uzrok i postoje posljedice koje se imaju vagati u svjetlu uzroka.

  • Da, ali ne zaboravite da je Ukrajina prodavala Izraelu claster bombe.

Ono, je l’ da, niko više, no samo Ukraina, ne proizvodi i ne prodaje claster bombe?

  • Da, ali pitanje je ko je tu žrtva, a ko napadač? Politički zapad, specijalno USA i UK (!?), preko Ukraine ratuju sa Rusijom – do posljednjeg Ukrainca. Naproizvodili oružja, pa sada ga treba testirati. Zato je Trump prijateljevao i sa saudijskim diktatorom; trebalo je prodati proizvedeno oružje.

Ono, je l’ da, niko sem USA i UK, ne proizvodi i ne trguje oružjem.

  • Da, jes’ ih ubijali na buljke što izgladnjavanjem u Holodomoru  1932. na 1933, što kojekakvim političkim silovanjima i metkom u potiljak; ali, hej, Staljin je bio Gruzijac, a ne Rus. I ubijao  je još i više Ruse.

A to, što je režim ruski i što su zločini činjeni u ime ruske hegemonije maskirane internacionalom i velikim riječima iz arsenala ideološke artiljerije, to se ne pika. Je l’ da?

 Kao kada kreneš sa osudom silovatelja žene, a nađe se đavolov advokat pa krene sa – Da, ali i ona ima jezičinu kao lopata i stalno nešto provocira, uvija kukovima, prevrće očima…

Zamjena teza, skretanje sa glavnog na sporedno, spinovanje istine ne bi li se preusmjerila pažnja.

I što je najiritantnije, takvi sebe vide moralno superiornim. Oni su, znate, samo objektivni, oni su pošteni, ni za koga ne navijaju, znaju da lice ima i naličje, ne nasjedaju propagandi koja kaže da je Rusija napala Ukrainu; ma kakvi, ne bi to ruski Golijat da ga ukrainski David nije isprovocirao.

Ono, da u žene nije te jezičine, tih kukova i vrtljivih očiju, ne bi  bila silovana. Je l’ da?

A u stvari su ignoranti, moralne odrtine, nesposobni da se suoče sa istinama koje se kose sa njihovim ideološkim uvjerenjima.

Ili su jednostavno tupi: ništa ne razumiju, a sve znaju. 

No kakvi god bili, svakako su opasni. Jer svaka nesreće ide iz gluposti mišljenja i ignorancije većine na očevidne budalaštine.

Vladimir Iljić Lenjin, (iako je to starije od njega; uzput kao i ono što se Titi pripisuje – Živimo kao da će mir trajati tisuću godina, spremajmo se kao da će rat izbiti sutra – a što još od Rima vuče); taj je rekoh, za takve koristo termin korisni idioti.

La, la, la whataboutisti su dakle tipovi koji ništa ne razumiju, ali su korisni za “našu stvar”.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *