Loading...
Komentari

Crvenkapica i vuk

Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin i glavnokomandujući Generaštaba ruskih oružanih snaga, Valerij Vasiljevič Gerasimov.

Nihad Filipović

Načelnik ruskog Generalštaba, general Valerij Vladimirovič Gerasimov, (ne treba ga miješati sa generalo-majorom Vitalij Petrovič Gerasimovim, koji je poginuo u borbama u Ukrajini), objavio je 2013. članak koji je, nakon ruskog zauzimanja Krima 2014. godine, viđen kao najava (ili vodič) za rušenje vlada u zemljama koje su megalomani u Kremlju u njihovoj mašti projektirali u ideju tzv. Ruskog svijeta. U tom članku Gerasimov se bavi promišljenjem ratova u modernom vremenu: Šta je rat u modernom vremenu, koji je zadatak armije i kako mora biti pripremljena za njegovo izvršenje u modernom ratu,  kako mora biti naoružana itd.

Evo dva tri izvadka, koji mi se čine ključnim za Gerasimljovljevo razumijevanje nove ruske vojne doktrine koju pokušava razviti u tom članku:

  • Sama “pravila rata” su se promijenila. Uloga nevojnih sredstava u postizanju političkih i strateških ciljeva je porasla, a ona su u mnogim slučajevima po svojoj djelotvornosti premašila moć sile oružja.
  • Fokus primijenjenih metoda sukoba se promijenio u pravcu široke upotrebe političkih, ekonomskih, informativnih, humanitarnih i drugih nevojnih mjera – koje se primjenjuju u koordinaciji sa protestnim potencijalom stanovništva. Sve to dopunjava se vojnim sredstvima prikrivenog karaktera, uključujući izvođenje akcija informativnog sukoba i djelovanja snaga za specijalne operacije. Otvorenoj upotreba vojske – često pod maskom očuvanja mira i regulacije krize – pribjegava se samo u određenoj fazi, prvenstveno za postizanje konačnog uspjeha u sukobu.

U članku Gerasimov kao svojevrstan zaključak svega što je tu izrekao, citira sovjetskog profesora Georgia Isersona, za kojeg kaže da je previđen u svoje vrijeme i da je zato Rusija platila ogromnu cijenu u Otadžbinskom ratu 1941. na 1945.  Evo tog citata na koji se poziva Gerasimov u zaključku svog članka o potrebi preusmjera ruske tradicionalne defanzivne doktrine rata u modernu ofanzivnu:

  • Rat se generalno ne objavljuje. Jednostavno počinje sa već razvijenim vojnim snagama. Mobilizacija i koncentracija nisu dio perioda nakon izbijanja ratnog stanja, kao što je to bio slučaj 1914. godine, već se neprimijećeno odvijaju mnogo prije toga.

U svjetlu zbivanja nakon objave Gerosimljovljevog članka, kao i u svjetlu ideja koje je sam predsjednik Vladimir Putin razvio u članku O historijskom jedinstvu Rusa i Ukrainaca, objavljenom u julu 2021, Gerosimljovljevu koncepciju rata u savremenim uvjetima vidim kao dio šireg Plana ruske političke klase, poglavito dio Putinovog plana o tzv. Ruskom svijetu i obnovi carističke i sovjetske zone uticaja.

Temeljem onog čemu svjedočimo u proteklih 15-16. godina u ruskoj vanjskoj politici, Plan je predviđao korištenje društvenih mreža i tajno uplitanje u unutarnje poslove suverenih država radi okretanju stanovništvo protiv njihove vlade; (dio tog plana je ruska sajber podrška kampanji protiv, najprije sirijskih izbjeglica, a onda izbjeglica i migranata prema Europi općenito; oni su prozivani da su kriminalci, Daeš (ISS) teroristi, lopovi i silovatelje. I sve je to rađeno u cilju unošenja smutnje u društva koja su ih prihvata i radi podrivanja europskog jedinstva u pokušaju iznalaženje riješenja tog teškog društvenog fenomena modernog vremena).

Dalje smo svjedočili korišćenju ekonomskih mjera radi destabilizacije ciljanih zajednica, (Rusija tradicionalno svoj ključni izvozni brand naftu i gas, koristi kao oružije u ostvarenju ciljeva ruske politike), plus sve to vrijeme svjedočimo i agresivnom diplomatskom ruskom nastup, sa ciljem osiguranja da ciljana država nema (gubi) prijatelje u svijetu. Sve to može potrajati neko, duže ili kraće vrijeme, a na kraju, slijedi ruska invazija, bilo direktna bilo proxy invazija preko političkih satelita koje je diplomatija u međuvremenu pripremila za napad.

U tim okolnostima očekuje se da se građani dignu protiv vlasti, da dođe do rasula vlasti i državnog udara, uzmicanja (bjekstva) vodećih funkcionera vlasti i do ad hock ustroja nove pro-ruske vladajuće klike.

“Slučajevi” ruske okupacije Južne Osetie, pa Abhazije i rata protiv Gruziji s tim u vezi, a potom i  aneksija ukrainskog Krima i oblasti Dombas i Luhansk, te konačno “slučaj” otvorene agresije na državu Ukrainu, jasna su demonstracija in vivo Putinovog plana i Gerosimljovljeve interpolacije vojnog segmenta tog Plana.

Nakon provedbe Plana u praksi i vojnog uspjeha u Gruziji i na Krimu i istočnoj Ukraini,  činilo se, u praksi je potvrđene Gerosimljovljev anticipacijski genij, pa je on sam, pored Putina koji je u vrhu Kremaljske piramide nedodirljivih, postao nešto poput rok zvijezda na Zapadu.

Ali, šta se događa dalje?

Pa događa se totalan napad na Ukrainu s ciljem uništenja te države i naroda, koji, kao drugo oko u glavi, ima biti uključeno u tzv. Ruski svijet.

Nakon početnih uspjeha u napadima na manje narode i države, osokoljeni megalomani u Kremlju, 2022. godine, slijedom višegodišnje pripreme, napadaju Ukrainu – i doživljavaju katastrofalan pobačaj Gerasimovljevih ideja o redizajniranju tradicionalne ruske vojne doktrine sa defanzivne na ofanzivnu.

(Klasična ruska doktrina je defanzivna – uvući neprijatelja u dubinu ruske teritorije, izcrpiti njegovu snagu razvlačenjem u prostoru i onda mu zadati smrtni udarac. Nova doktrina je pak ofanzivna: da bi historiju vratio nazad u carističko vrijeme majčice Rusije i ostvario cilj Rusi svi i svuda, Putin, Gerasimov i ekipa, moraju u ratove agresije, a za to, pokazalo se s Ukrainom, namaju potrebne predpostavke.)

Izpostavilo se da je ruska vojska u prilično jadnom stanju i da – ni brojem, ni materijalno-tehnički, ni organizaciono, ni logistički, ni  motivaciono nije spremna za vođenje ofanzivnog rata.

I da, pokazalo se da ukrainski establišment – vojni, kulturološki i politički, nije prespavao tih osam godina od aneksije Krima do napada na Kijev i kompletnu državu Ukrainu. Prvo, uspjeli su probuditi u narodu nacionalistički osjećaj koji je sa napadom Rusije samo još više očvrsnuo. A drugo, ostvarili su kontakte sa Zapadom i dobili podršku na ključnim adresama zapadne političke i vojne alijanse. I ne samo podršku nego i specijalističku obuku vojske i izgleda dosta oružija koje s napadom Rusije, Zapad počinje otvoreno doturati Ukraini.  Tako da su napad Rusije (koji su sasvim izvijesno očekivali), dočekali neuporedivo spremniji nego što su to bili 2014: ruski petokolonaši unutar Ukrajine su brzo razoružani, vazdušni napad specijalnih snaga na aerodrom Hostomel u blizini Kijeva nije uspeo, ruska vojska i pored početnog prodora u dubinu terotorije Ukraine, de facto je zaustavljena na svim frontovima i na sjeveru i na istoku i na jugu. Ubrzo, Kremlj je prisiljen mijenjati strateški cilj tzv. Specijalne operacije; vojsku povlače se sa sjevera oko Kijeva i koncentriraju se na jugoistok i eventualno odsjecanje Ukraine od izlaza na Crno more. Međutim, evo i tu, svjedočimo da se agresija ne odvija po planu; i tu su faktički zaustavljeni.

Korupcija u ruskom društvu (među političkom klasom specijalno) je endemska i prije je pravilo nego izuzetak. Svako ulaganje, pa i u vojni sektor, podliježe korupcionaškim zahvatima malne svih uključenih, što dovodi do poremećaja u izplati redovnih plaća vojsci. K tome, ruska vojska nema razvijen logistički sistem snabdijevanje gorivom i repro-dijelovima, municijom i hranom potrebnim njenim mehanizovanim snagama. (Pouzdano se zna da npr. oskudijevaju u avio-repro dijelovima jer su manje-više sve prodali Indiji). Borbeni moral vojske u takvim uvjetima je veoma nizak i rastući je problem; (na početku agresije, zabilježeni su slučajevi prodaje goriva Ukraincima, pa čak i tenkova bez da su metak izpalili. Zamislite, posada tenka u ofanzivnoj akciji na drugu državu, prodaje tenk vrijedan 2 miliona dolara za kojih 20-tak hiljada ukrainskoj vojsci protiv koje su poslati u borbu).

Bjelodano se izpostavilo da današnja ruska vojska nije spremna sa ofanzivni rat: premala je, nije odgovarajuće opremljena, slabo je obučena i nema volje za borbom. I onda takva vojska povede pogrešan rat protiv pogrešnog protivnika i u pogrešno vrijeme; (da su napali 2014, vrlo je vjerovatno da bi ostvarili cilj, tj. uništili bi neovisnu Ukrainu i njen teritorij i narod ponovo uvukli u Rusku federaciju; ovako, sada je to izvjesno – nema šanse).

Prognoza ishoda Putinove tzv. Specijalne operacije u režiji generala Gerasimova je, sudeći po dosadašnjem toku rata, porazna.

Prvo od okupacije cijele Ukraine nema ništa, to je izvjesno propalo i neizvodivo je u, za rusku vojsku teškim uvjetima, koji će vremenom, otvorenom Zapadnom podrškom Ukraini bivati za Rusiju još i teži.

Drugo, kada bi i uspjeli na jugu i jugoistoku ostvariti plan, odsjeći Ukrainu od izlaza na Crno more, okupirati nova područja i priključiti ih Rusiji i dalje ostaje ogroman prostor Ukraine neokupiran, a okupaciona sila će se suočiti sa prolongiranim sankcijama Zapada i civiliziranog svijeta i sa gerilskim ratom i problemima organizacije vlasti  i izhrane stanovništva na okupiranom području. Ruski vojnici međutim, pljačkaju supermarket i domaćinstva na području koje okupiraju već sada. Znači vojna i politička struktira, nije u stanju svoju vojsku koju šaje u napad na drugu zemlju prehraniti, a kamo li da bi bila u stanju prehraniti milione ljudi na novokupiranim područjima. Pitanje je da li će uopće  i demonstrirati želju da te ljude prehrane.

Ne zaboravimo, Sovjetska Rusija je već jednom, tokom 1930-ih, izgladnjavanjem pobila, procjena je oko 4 miliona Ukrainaca. Nije isključeno da i Putin, poput Staljina u ono vrijeme, povede politiku izgladnjavanja i tako “riješi” problem.

I treće, u samoj Rusiji neminovno će rasti protivputinovsko, a posebno proturatno raspoloženje naroda. Rat u Ukraini je od početka nepopularan u narodu i samo medijska propaganda i jasno naglašen ruski patriotizam naroda koji je izmanipuliran i laganjem uvučen u rat protiv naroda koji osjeća bliskim, čak bratskim, stvara utisak da to nije tako. Međutim, što više vrijeme protiče, a ruska vojska ne ostvaruje proklamirane ciljeve, nego naprotiv, rat se razvlači u vremenu, to će i ruska narod, unatoč trenutnom faktičkom nepostojanju slobodnih medija u Rusiji, ipak, sve više i više, suočavati se sa okrutnom istinom jednog bezsmislenog i totalno neizprovociranog rata u kojeg su njih i njihovu djecu uvukli Putin, Gerasimov i Kremaljska politička klika na vlasti.  I kako se svijest o patnjama ukrainskog naroda i stradanjima ruske vojske bude probijala do prosječnog Rusa, tako će Putin i klika na vlasti sve više i više gubiti tlo pod nogama.

A Gerasimov? Šta bi s njim?

Eno ga ne bi na paradi 9. 5. 2022. A kako bi ga i bilo kada je uhapšen i u kućnom je pritvoru, ako, što ne bi bilo iznenađenje, već nije i likvidiran.  Znate zašto? Pa sigurno ne stoga što se u Specijalnoj operaciji u Ukraini sve odbvija po Planu. Nego naprotiv, sve je mimo Plana.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *