Nihad Filipović
Kako “vidjeti” Vuka Draškovića? Kako ga razumjeti?
Vuk Drašković, pisac kojem iz pera curi otrov najžešće mržnje na muslimane (Bošnjake) i Hrvate, političar – ekstremni nacionalista, provokator i ratni huškač, osnivač paravojne jedinice Srpska Garda, čovjek čiji su zaštitari bili kriminalci i ubice tzv. Voždovačkog klana – Knele, Branilav Matić Beli, Giška, Joca, Žuća, mali Banović, Mija Baškalović, Brankovići, Sima sa Rakovice i drugi, kum obskurnog morona Vojislava Šeselja, baraba koja je 2. 10. 1990. godine, javno prijetio muslimanima u Novom Pazaru, u Sandžaku da će svakom onom koji podigne “turski bajrak”, sjeći ruke do lakta;
ili pak,
Vuk Drašković, kontraverzan, ali talentovan i plodan pisac, diplomata, jedno vrijeme (kraće) aktivno u službi službenog Beograda, ali i političar -“vječiti” opozicionar, s tradicionalnom srbskom rusofilijskom notom, no u osnovi demokrata prozapadne orijentacije koji razumije da je Rusija na historijskoj stranputici i da će još dugo potrajati dok se taj narod i zemlja ne osove i preustroje, (a Srbija nema vremena čekati), čovjek koji je se prvi otvoreno suprotstavio Slobodanu Miloševiću, vođa velikih protumiloševićevskih demonstracija u ožujku 1991. i u lipnju 1993, čovjek na kojeg je dva puta iz tih razloga srbska tajna služba pokušala atentat, opozicionar hapšen, tučen na plavo i žuto, puštan iz hapsa, čovjek obsjenarski sklon zanošenju idejama za čiju primjenu nema predpostavki u stvarnom život, ali i čovjek u kojeg ideje u glavi fermentiraju brže od haosa koje pokreću u stvarnom životu, pa je prema sobstvenom kazivanju, u javnu sferu političke artikulacije u kritičnim godinama tzv. demokratskog otvaranja u Jugoslaviji u devetoj deceniji XX. stojeća, uletio s idejama preustroja te zemlje u neku vrstu federalne ili čak konfederale zajednice, ali sa proširenom Srbijom, da bi potom okrenuo ćurak i zalagao se za avnojevsku Jugoslaviju, osobođenu komunističkih okova i tako dalje i tome slično?
Kada je u zagrebačkom magazinu Start 1989. Darko Hudelista, objavio intervju sa Vukom, pod naslovom Jugoslavija u sjenci Noža, sa Vukovim portretom na naslovnici, onako četnički zapušten s dugom neurednom, masnom kosom i bradom i sirovom energijom koju sam osjećao kao zov divljine čovjeka koji me razširenih zjenica u očima odmjerava s naslovnice, a onda i izčitavajući taj intervju, moj je zaključak bio – opasan tip; ako je ovo u planu tih beogradskih opozicionara koji su tada harali srbskom duhovnošću, onda teško si ga nama. I ne samo moj, bio je to tada, manje-više, opći stav; kasnije sam saznao da je taj broj Starta već u prelomu zabranjen, jer je ocijenjeno da sadržaj podriva srbsko-hrvatske odnose i bratstvo i jedinstvo jugo naroda, pa je ipak pušten, da bi, u dva primjerka koliko ih je tada distribuirano u moj provincijalni Ključ (vidite vi te razširene čitanosti provincijalnih narodnih masa Bosne), stigao i do mene, redovnog čitaoca tog tada top jugo a la Playboy magazina.
Taj mi je intervju ostao u sjećanju ne samo zbog šokantnog sadržaja (vrh je bio Vukov stav da se Srbija proteže se sve do tamo gdje su grobovi srbskih vojnika izginulih u prethodnim ratovima), nego i po činjenici da sam taj dan pozvan na razgovor kod načelnika ključke milicije. Šta će biti? Evo šta, nakon što je magazin već bio stigao u kiosk i ja kupio primjerak i odmah, u cugu, uz jutarnju kaficu u mojoj kancelariji izčitao kompletan intervju, ključkoj miliciji je stigao haber iz centrale u Sarajevu, da se taj broj zaplijeni, da se povuče iz prodaje. Zato je milicioner poslati k meni, (jer im je prodavačica u trafici kazala da je jedan primjerak već prodala i da sam ga ja kupio).
Kaže: – Hajde, zove te načelnik.
– Zašto, pitam,
Kaže: – Ne znam, samo je rekao da dođeš do njega.
I tako, ja sam bio doveden u situaciju da moram već kupljeni moj primjerak Starta predati narodnoj miliciji. Nejse, bio sam već pročitao kritični intervju, tako da mi i nije posebno teško palo, da budem malko sarkastičan ovdje, to prinudno otuđivanje privatne svojine.
Scena iz filma Nož, Rubija s malim Alijom Osmanovićem (Ilija Jugović)
A onda taj Vukov Nož me zaintrigirao. Šta je tu, kada se tolika halabuka oko toga pravi; toliko da će poslije i film po motivima te novele napraviti? Šuš-muš. tamo-vamo, pitaj, traži – i nekako nađem i krenem čitati. I odmah da kažem nisam izčitao do kraja. Ne može mi stomak podnijeti. Interesantno je to, ali isto, samo još jače, zbog iskustva koje sam već bio pokupio u životu, osjećanje gađenja me pratilo kada sam uz rat, ono svježe preseljen u UK nakon 6 mjeseci “ljetovanja” u logoru Manjača, iznova bio krenuo čitati Na Drini ćupriju; prevrnuo mi se stomak. Bukvalno. Jer sve ono što je tamo rečeno za “Turčine”, ja i mnoštvo drugih, što prođoše još i teže od mene i mog iskustva, doživjesmo sa strane, andrićevski kazano, “Vlaha”.
Tako je to bilo sa mnom i Vukovim Nožem: nečitljivo i štetno za moj prbavni trakt.
Dobro. To je tako, kriva Drina – kriv Turčin; to se tek tako u glavama tih bardova, a onda i kohorti blentova koje njihove ideje šalju na Drinu da je izpravljaju – neizpravi!
Nego u tom Vukovom Nožu, ovaj je zaplet: biva, Badnje je veče 1942. U kuću pravoslavnog popa iz porodice Jugović provale ustaše, muslimani, komšije i kumovi iz sela Osmanovići. Zakolju protu, njegovog brata i sve koji su se u kući zatekli, ali tek rođenu bebu, malog Iliju, poštede. Dijete pokupe i predaju ga Rabiji, nesrećnoj (h)udovici čiji je muž te moći poginuo napadajući Jugoviće. Izgubila si čovjeka, ali evo ti dijete, odgoji ga da bude pravi ustaša; to im je bila zamisao. Ali, desiće se te iste noći u Osmanovića selo upadaju osvetnici četnici i pokolju muslimane. Rabija s malim Ilijom uspije pobjeći i sakriti se u obližnju šumu. Tako prežive taj pokolj. Četnici međutim, odnesu sa sobom njeno rođeno muško dijete, misleći da je to mali Ilija Jugović. To će dijete uz Rabiju preživjeti rat i odrasti u uvjerenju da je Alija Osmanović, da mu je Rabija rođena mati i da je imao još jednog brata kojeg su mu kao malog odveli četnici sa sobom i kome se od tada gubi trag. Taj nepoznati brat i njegova sudbina ne daju mira Aliji; progoni ga to i muči ne dozvoljavajući mu smirenje. … A onda sreće osobenjaka, nekog hodžu kojeg ljudi zovu Sikter efendija i od njega saznaje istinu o svom porijeklu.
To je fabula te Vukove novelice. Naizgled zanimljivo, inteligentno, metaforično kako to već ide i treba ići u dobroj književnosti. I ostalo bi tako, da nije tog navijanja, te jednostranosti u deskripciji zla i da nije te mračne, užasne morbidnosti u opisima zločina ustaša-muslimana i neke, gotovo pa nježnosti, a svakako naklonosti u opisima četnika, koji – da, i sami čine zlo, ali su u to gurnuti, nevoljko su nekako u tom užasnom poslu osvećivanja krvi itd. Naprotiv, ustaše-muslimani, kao da ubijaju iz strasti, kao da u ubijanju nalaze neko neslućeno, a prikraćeno zadovoljstvo, pa kada ga odkriju, nemaju granica – izživljavaju se uvijek ioznova odkrivajući zadovoljstvo u nekom novom načinu poticanja ubilačke strasti. Primjera radi, evo kako je tu ubilačku strast muslimana “naslikao” Drašković u Nožu:
“Jednim zamahom, kao da siječe braveći but, otkide joj lijevu dojku, ona vrisnu, krv ga poštrca po čelu i obrazima. Otkide joj nos, izvuče jezik iz usta, i njega prereza. Zabode vrh noža u oko, povuče nekoliko puta u krug, podvuče čelik oko krvave kuglice koja mu je migoljila među prstima. Kad iščupa oko, zavrljači ga na siniju, pred Nićifora. Tada, zakla Ljubicu!
Držeći je za kosu i zategnuvši joj glavu prema leđima, Zulfikar izvježbanim pokretom, cimnu sječivom: glava Anđina osta mu u ruci, oči širom otvorene, usta zijevaju, kao da će da progovore. (…)
(…) Odjednom, zastade… pljunu na Ljubicu, uze odsječenu dojku i stavi je na usijano kolo od šporeta. Zacvrča krvavo i sirovo meso, a on se, nasmijan, zaputi Bratomiru. Zacereka se toliko snažno da je Fazlija morao da stavi prste u uši, da mu ne prociknu. Kemal natoči u čašu vina, poturi je pred Nićifora:
– Evo, kumašine moj, da ti ispunim želju, da se kucnemo i da popijemo!
Iskapi, u jednom dušku, čašu krvi, obliza usne i uskliknu:
– Hristos se rodi, kumašine!”
A onda, pročitate taj sažetak sadržaja i na um vam padne Salmon Rušdi i njegova Djeca ponoći (1981), novela u kojoj je na dlaku isti zaplet – zamjena djece, ali ovdje u porodlištu, pa djete siromaha ide u bogatu muslimansku porodicu, a dijete bogataša završi u siromašnoj hindu porodici. Poslije i kod njih ide građanski rat, klanja i raseljenja ljudi, dva brata na dvije strane, tvore se dva Pakistana, zapadni i istočni (kasnije Bangladeš), a Indija ostaje baška itd. Sve to opisuje Rušdi u toj noveli; e, ali u njegovim opisima, nema te andrićevsko-draškovićevske morbidnosti, nema te jednostranosti u opisima zla, nema navijanja, ništa, sem čista, osobnim traumama ne ukaljana vrhunska književnost i humanistička poruka o istoznačnosti zla u ljudima.
A znamo i za ta Vukova posipanja pepelom, kajanje nad nekim njegovim postupcima. Tako samopropitujući se da li je bio iskren, on danas izjavljuje:
“Jesam, a i nisam. Jesam jer sam sedmice provedene u Srpskoj narodnoj obnovi, upoređene sa mojim nestranačkim delovanjem pre toga, doživeo kao pad sa vrha solitera u podrum. Jesam i zbog toga što sam, kao pisac, tragao za zabranjenim istinama, satanizovan od većine, ali svoj i slobodan. Nisam iskren zbog toga što su stotinak hiljada čitalaca mojih romana u meni podsticali mesijanske strasti, i to do granica da sam se sebi obraćao kao nekome ko, bez obzira na sve, nema pravo da se, kao Arhimed, kad je njegova Sirakuza bila napadnuta, skloni pod stakleno zvono. …
“Nož” me je, nepripremljenog, gurnuo u veliku huku i buku, što je najčešće put u stradanje i nevolje. Gromovite i osvetničke reči pokuljale su iz mene. Nisam želeo smrt Jugoslavije, ali nisam ni nevin. Doprinosio sam histeriji koja je podsticala ubistvo te države. Ne abolira me istina da sam verovao da je Jugoslavija večna, da je neprobojna i neuništiva, i da joj moje pakosti ne mogu naneti nikakvo zlo. Ne aboliraju me ni priznanje krivice niti naknadno kajanje.
I onda opet dođemo na pitanje: Kako “vidjeti” Vuka Draškovića? Kako ga razumjeti?
Ja osobno ga vidim kao lošeg trgovca. Polazim od toga da svaki trgovac nastoji prodati robu, ali dok loš trgovac laže, dobar trgovac ne laže, tek preuveličava kvalitet robe, a prešućuje njene manjkavosti.
Vuk je pak s jedne strane preuveličavao kvalitet robe koju je prodavao (pisana i izgovorena riječ i srbski interes), a s druge strane, poput trgovca koji podcjenjuje inteligenciju kupca, arogantno nas je lagao; te njegove nebuloze o srbskim granicama, to nipodaštavanje muslimana i Hrvata (koje on najprije vidi katolicima, a tek nazor narodom Hrvata), to odricanje prava na etničko i političko samoopredjeljenje muslimanima itd. itd., sve su to bile svjesno plasirane laži trgovca koji je znao da laže, možda ne samog sebe, jer je lagao iz lažnog samouvjerenja u vjerodostojnost lagarija u njegovoj intimno poželjnoj “slici svijeta”, ali je svakako morao znati da laže nas, čitaoce i pratioce njegove javne persone, (jer nije glup, naglašeno je inteligentan i obrazovan je, zna šta u prosjeku drugi ne znaju). Bilo je to etički insuficijentno laganje, pa ako prođe, prošlo je, prodao sam robu, a ako ne prođe, onda nikom ništa, promptno ću se izvinut i idemo dalje; ono, tražim nemoguće, da bih ostvario maksimum mogućeg.
No možda moje viđenje i nije najpreciznije i najkorektnije. Moguće ga drugi vide u svjetlijim nijansama. Na kraju krajeva sve u domeni ljudske impresije je rašomon. Tako da zaista, uz tog krajnje kontraverznog čovjeka i dalje ostaje otvoreno pitanje – kako ga razumijeti?
To je “majka svih pitanja” u vezi s njim. Jer sve rečeno i još i više, jeste Vuk Drašković.
Mesud cevra
kao mlad covjek radili smo intervju sa njegovim ocem u gacku.pred rat sami.z.covjek je bio psrtizan od 41 g.nije se bas pohvalno izjasnjavao sa cetnicima,ali u vezi noz a samo je rekao niko nezna moga vuka.on je svasta pisao ali samo iz razloga da se to vise n8kada ne ponovi.eto ipak se ponovilo!