Loading...
HistorijaPolitika

Uz 27 godišnjicu potpisivanja Okvirnog Mirovnog sporazuma za BiH.

Potpisivanje Mirovnog sporazuma u Parizu, 14. 12. 1995.

TEMELJ ZAPADNE POLITIKE U BOSNI: PRAVDA, LEGALIZAM, LJUDSKA PRAVA, PROMOCIJA DUGOROČNOG PROSPERITETA, SIGURNOSTI I MIRA 

Noel Malcom

(Izvadci iz predgovor knjige “Povijest Bosne”, izdanje 2010.)

(…) Pišući ovu knjigu pokušao sam ponuditi jedan opći prikaz povijesti Bosne, jednu kritičku sintezu postojećeg historijskog znanja; nadao sam se da ću tako dokazati da su pogrešni mitovi i lažne tvrdnje o bosanskoj povijesti koji su cirkulirali u medijima tokom rata imali veoma negativan uticaj na politiku Zapada. U tom smislu, i samo u tom smislu, rekao bih da sam napisao knjigu koja ima političku svrhu: kako spriječiti diplomate i političare da svoju politiku temelje na lažnoj povijesti.

(…) Ne vjerujem da je posao historičara diktirati politike, čak ni na temelju istinite povijesti; povijest ne određuje šta će se desiti u budućnosti, niti određuje šta se mora desiti. Naravno, oni koji donose političke odluke treba da poznaju povijest zemlje koja je predmet njihove politike – iz očitih razloga.

Problemi koji postoje u toj zemlji nastali su historijski; čak i ako ne diktira rješenja tih problema, historija nameće neka ograničenja na to koja su rješenja moguća. Ali, u svakom slučaju, povijest najrelevantnija u te svrhe je skorija povijest – događaji koji su se desili narodu koji sada tu živi i prethodni uvjeti koji su uticali na to kako su osjećali i kako su tumačili vlastito iskustvo.

Za definiranje politika Bosne danas, nije potrebno posjedovati znanja o srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj, niti o motivima koji su naveli ljude u Bosni da pređu na islam u ranom osmanlijskom periodu. (Takve teme su, vjerujem, od velikog značaja – ali taj značaj je historijski, a ne politički.) Gotovo uvijek kad političari tvrde da su našli opravdanje u toj “drevnoj” povijesti, njihova verzija povijesti je na neki način iskrivljena ili izmanipulirana.

Nije manje iskrivljena ni tvrdnja nekih propagandnih centara u toku rata da Bosna uopće nema “drevnu” povijest – tvrdnja da je Bosna bila vještačka tvorevina koju je “izmislio” Tito, koja bi se, stoga, lako i s pravom mogla ukinuti. (…)

Šta bi onda trebao biti temelj za definiranje politike?

Odgovor nije teško dati apstraktno, mada on sadrži cijeli niz stvari koje katkad mogu djelovati kao prioriteti koji se međusobno natječu i koji ne moraju uvijek biti lako izvodljivi u praksi:

pravda, legalnost, poštovanje ljudskih prava i promocija dugoročnog prosperiteta, sigurnosti i mira.

S tim principima na umu, ja ovdje dodajem nekoliko kratkih komentara o problemima s kojima se Bosna suočavala u posljednjih petnaest godina i problemima s kojima se suočava danas. (…)

WRIGHT-PATTERSON AFB, OHIO, Nov. 21, 1995 — Presjednik Federalne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević, predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegovic i predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tudjman, prethodno podpisuju Dejtonski sporazum o miru. Nepun mjesec dana poslije, Mirovni sporazum je svečano potpisan u Parizu, u Jelisejskoj palači, 14. 12. 1995.

Dayton je održavao i “ušančio” vještačku podjelu Bosne i Hercegovine na dva dijela, na osnovu niza prethodnih diplomatskih prijedloga koji su pred kraj rata bili sasvim neosnovani. (Čak i precizna teritorijalna podjela 51:49, naslijeđena iz tih ranijih planova, bila je ponovo vještački nametnuta.) I u nastanku te podjele na dva dijela, Dejtonski ustav je prenio većinu ključnih elemenata vladinih nadležnosti s nivoa Bosne i Hercegovine na nivo dva entiteta, čime je ozbiljno oslabio državu Bosnu i Hercegovinu.

Činjenica da je američka diplomacija nastojala nametnuti ovo rješenje još više iznenađuje budući da su Amerikanci bili ti koji su prethodno ohrabrivali stvaranje bošnjačko-hrvatske federacije s kantonalnom strukturom; prirodno rješenje bilo bi proširiti Federaciju, na kraju rata, na cijelu teritoriju Bosne, dodavanjem srpskih kantona u područjima koja su prije rata bila većinski srpska a zadržavajući ključne ovlasti vlade na nivou bosanske federalne vlade koja bi obuhvatala cijelu državu.

(…) Taj je neuspjeh pratila još jedna greška, koja je dodatno reducirala čak i ograničenu vrijednost Dejtonskog sporazuma: odluka – koju su donijeli američki State Department i Ministarstvo odbrane, bez obzira na proteste Richarda Holbrookea – da međunarodnim vojnim snagama u Bosni nakon rata da jedino mandat da nadziru dezangažiranje vojski i da spriječe oružani sukob, a ne da pomognu povratak izbjeglica u njihove domove.

Govorilo se da se od međunarodnih snaga ne može očekivati da stoje po uglovima ulica i štite domove ljudi (iako su, samo četiri godine kasnije, počele upravo to činiti za Srbe koji su ostali u srpskim enklavama na Kosovu). Rezultat je bio to da nije došlo do masovnog povratka izbjeglica i raseljenih lica u njihove domove u Bosni – koji se trebao i mogao desiti – a etnička podjela naprosto je bila dodatno učvršćena.

Rezultat ovih odluka je bio podjednako nepraktičan i nepravedan: slaba i nefunkcionalna bosanska država, u kojoj su mreže vlasti koje su uspostavljene tokom rata ostale na snazi.

Postepeno su, međutim, donesene neke odluke koje će imati učinak osporavanja situacije obilježene sa status quo post bellum. (…)

Najvažnija od svih zbog svojih temeljnih implikacija bila je odluka Ustavnog suda donesena 2000. godine da narodi Bosne i Hercegovine treba da imaju status konstitutivnih naroda u oba entiteta: ova je odluka poništila jedan od suštinskih principa Dejtonskog ustava, zakonsku ratifikaciju etničkog čišćenja.

Ali, mada su ova dešavanja na izvjestan način doprinijela procesu ponovnog ujedinjenja Bosne i Hercegovine, taj su proces onemogućili neki moćni faktori. Činjenica da nije bilo masovnog povratka izbjeglica u njihove domove, što je vremenom samo “zapečaćeno” tako što su mnogi prodali svoje prijeratne kuće novim stanarima – konsolidirala je efekte etničkog čišćenja.

To što su obrazovanje i mediji bili pod kontrolom entitetskih vlasti doprinijelo je da iskrivljeno prikazivanje skorije povijesti postane široko prihvaćeno među stanovništvom Republike Srpske.

Premijer tog entiteta, Milorad Dodik, pokazao je kao političar značajno taktičko umijeće u suprotstavljanju potezima koji bi vodili reintegraciji Bosne.

A međunarodna zajednica je, u međuvremenu, počela djelovati po principu da je zatvaranje Ureda visokog predstavnika i, konsekventno, odustajanje od korištenja Bonskih ovlasti poželjan cilj sam po sebi. Ta politika se temelji na ideji da će privlačnost mogućnosti da se zemlja pridruži NATO-u i EU biti dovoljna da motivira Bosance da sami reformiraju svoj politički sistem; ali zasad nema previše čvrstih dokaza da je to zaista tako.

Kada je Međunarodni sud pravde obznanio svoje Savjetodavno mišljenje o Kosovu u julu 2010, u kojem je naveo da proglašenje nezavisnosti Kosova nije značilo kršenje međunarodnog prava, Milorad Dodik je požurio da izda saopćenje u kojem je izjavio kako to Mišljenje može poslužiti kao “smjernica za našu borbu za status” i “nećemo isključiti mogućnost dodatne borbe za status koji, u skladu s ovim Mišljenjem, neće biti suprotan međunarodnom pravu”. (…)

Da bi se potpuno razumjelo zašto ne može biti paralelizma između slučaja Kosova i slučaja Republike Srpske potrebno je imati i određeno historijsko znanje: u bivšoj Jugoslaviji, Kosovo je bilo jasno definirana ustavna jedinica s gotovo svim istim pravima i ovlastima kao i republike, dok Republika Srpska uopće nije bila nikakva jedinica.

Ali, temeljni razlozi što je međunarodna zajednica odbila, i nema sumnje da će nastaviti odbijati nezavisnost Republike Srpske, nisu historijski – već moralni i politički.

To je politički entitet koji je stvoren etničkim čišćenjem; dati nezavisnost entitetu koji je uspostavljen na tom osnovu predstavljalo bi i kršenje prava onih koji su bili žrtve čišćenja i opasan presedan za slične kampanje ubijanja i progona u budućim sukobima drugdje u svijetu.

Principi pravde, zakonitosti, poštovanja ljudskih prava i promocije međunarodnog mira i sigurnosti su, dakle, svi potpuno primjenjivi na ovo pitanje; od tih principa međunarodna zajednica neće odustati, čak i ako odustane od administriranja u Bosni.

Zaključujem, stoga, da će Bosna i dalje postojati, unatoč očitom slabljenju mehanizama koji njeno postojanje garantiraju i podržavaju. Bosna kakvu smo znali prije 1992. godine nikada neće biti u potpunosti obnovljena; ali neka Bosna mora nastaviti postojati i iz toga slijedi da će ljudi koji žive u njoj morati shvatiti šta je ono što im je zajedničko kao Bosancima.

Najhitnije je da imaju zajedničku povijest. (…)

Oxford, septembar 2010.

(Za bosanskepoglede.com priredio – N. F.)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *