Nihad Filipović
(Iz knjige Tri priče, privatno izdanje, 2016.)
1.
Šefik i Ratko su živjeli komšijski. Komšiluk je u Bosni vazda bio podrazumjevajuće pravilo života: sa komšijom bolje nego sa rođenim; tako se i u onaj samoupravni vakat, u onim Titinim vremenima, živjelo u Bosni, a valjda i Hercegovini, ali to ne znamo pa nećemo u to zalaziti. Ratkova kuća je bila jedina pravoslavna kuća u mahali. Nije se upamtilo prije Ratka, da se ikada neki pravoslavac skućio u Alagića mahali. Od kada je mahale, tu su živjeli samo muslimani. Istina, godinama prije, Šefik je oženio srpkinju Milenu, ali kao što u Bosni biva, žena udajom ne mijenja samo prezime, nego ulaskom u muževu kuću, prećutno prima sve njegovo kao svoje. Tako su Milenu u mahali svi doživljavali jednostavno Šefikovom ženom.
A sa Ratkom i njegovim ulaskom u mahalu, ovako je bilo. Onomad, jedan Ramo, posvadi se sa familijom, pa njima ušćorluk, budi-zašto proda nešto očevine Ratku, taman za kućište, ništa preko toga, samo toliko da napakosti rodbini i uvali im “Vlaha” u komšiluk. Ratko nije mogao odbiti priliku. Njegov otac Stevan je bio nosilac partizanske spomenice, prvoborac Drugog svjetskog rata, pa je odmah iza rata, hiljadu devetstotina četrdeset i šeste-sedme, dobio nešto podržavljene zemlje uz Sanu. Zemlja bila nekog Ale Alibegovića, a Ale od nove vlasti proglašen kulakom, pa razvlašćen, bez ikakve naknade. Zaleti se Stevan i ne razmišljajući uzme to zemlje. Ali, nije u narodu slučajno i ni iz čega došlo: oteto-prokleto. Sana, plahovita planinska rijeka, u jesen i proljeće povremeno nabuja, izlije se iz korita i plavi. Tako je i taj oteti, sada Stevanov komad zemlje, malo-malo, pa bivao plavljen. Nije kuća, ali se voda do na sam prag dovlačila.
Žena Stevanova, Mara, bila nezadovoljna. Stalno mu kroz uši provlačila kako su drugi bolje prošli i više dobili od nove partizanske vlasti, a on samo ovaj komad vodoplavne okućnice. Znaju to neke žene, a znala je i Mara. Medila je, motala i mjesila tvrdog Stevana, izpotiha, ženski oprezno, ali uporno, samo povremeno se naizgled povlačeći pred ponekada rasrđenim Stevanom i njegovom muškom silom, da bi se potom ponovo oboje vratili na isto. Jer, ti Stevanomi izljevi muškog ega, u pravilu završavali bi Marinim suzama, a Stevan je svašta mogao podnijeti, ali žensku suzu nije.
Znala je Mara ponekada, ocjenivši da ga ima, da je sav njen i u njenoj mreži slatkih obećanja, a svoj samo onoliko koliko mu to ona dopusti, znala je ona i tada, dahćući Stevanu u vrat i u uho šapućući, plavljenja i novo kućište namicati, gotovo kao nekakav neizrečeni ultimatum. Zapravo, željela je ona stan. I inače, neovisno od plavljenja, noj je bilo dosta i kuće i ženskih poslova u kući i oko kuće. U stanu je puno manje posla za ženu, a vlast djeli stanove, pa što nebi i moj Stevan dobio, i on se borio za ovu vlast, tako je razmišljala Mara. Prigrljeni uz nju, razgolićen i nevin poput djeteta kada ga majka sisom smiruje, Stevanu više nije bivalo otstupnice. Morao je i njoj i samom sebi obećavati, inače, ni njoj ni njemu, nikada mira u kući.
Stevanov najbolji prijatelj je bio Đuka, takođe prvoborac, ali i predsjednik općine. Oni su se uzajamno zazivali “zemljak” i “krvi”, naglašavajući valjda tako bliskost, a možda i rodbinsko porijeklo, iako Đuka nije bio sa Manjače i iz Ratkova, nego iz Srbljana kod Bihaća. Moguće i zbog toga Đuka je dobro razumio Stevana. Jer, znao je on šta je voda i koja je to muka kada poplavi. Pamtio je on Unu i poplave. Jednom će se Stevan požaliti drugu Đuki:
“Zemljak, ne mogu sa njom da oprostiš leći, a da mi ona ne zaprži sa tim plavljenjima.”
“Dobro, dobro krvi, gledaćemo nešto da se uradi. Evo jedna veća zgrada se sada gradi. Tu je sve zauzeto, ali biće i druga i treća, pa vidjećemo nekako da te uvalimo”, obeća drug Đuka pomoći Stevanu.
Ali, desilo se: u tri mjeseca umru, prvo Stevan, a onda i Đuka, tako da ništa nije bilo od tog Đukinog obećanja. Nego je Ratko na sebe preuzeo zavjet da ispuni majčinu želju, pa kada je Ramo oglasio da prodaje kućište u Alagića mahali, njemu se posreći, na brzu ruku nađe kupca za staru, očevu kuću, kupi od Rame kućište, ozida veliku porodičnu kuću i preseli i mater i familiju.
Sve su komšije Ratka “držali” posebno. Nije da se vlahovluk i dalje nije olajavao, ali, uvjek se pazilo da ne čuje Ratko. Tako mahala, ali ne i Šefik. Zapravo, njih dvojica su bili i više nego komšije. Poznavali su se oni odranije. Obojica rođena odmah negdje iza Drugog svjetskog rata, zajedno su krenuli u školu i iz tog vremena obojica su nosili zajedničke uspomene, sjećanja na mnoge đačke zgode i nezgode. Jednog događaja međutim, nerado su se sjećala obojica. Bilo je to ovako: djeca se na velikom odmoru podjelila po vlaško-turskoj liniji, u dva tabora, pa otpočeli rat “lune i krsta”. Ratko je predvodio “Vlahe”, a Šefik “Turke”.
Bio je to veliki skandal. Sva se općina digla na noge. Milicija vodila istragu, komunističke mjesne partijske organizacije zasjedale, sve redom osuđujući, “našem društvu, socijalističkoj stvarnosti i odnosima bratstva i jedinstva među našim narodima i narodnostima neprimjerena događanja u zadnje vrijeme u našem gradu”. Partijski općinski komitet referirao slučaj Sarajevu, a odozgo su poslali nekog značajnog republičkog funkcionera da sanitarizira slučaj.
Trajalo je to neko vrijeme, a onda se smirilo, odjednom, preko noći kako je i nahrupilo. Stevan je bio suviše zaslužan i značajan partiji da bih ga se žrtvovalo zbog dječijih ludiranja u kojima je njegov sin Ratko bio jedan od kolovođa. Pretrpio je oštre kritike partijskih drugova, a i sam se iskritizirao: takvo je nepisano pravilo vrijedilo u partiji kada neko učini neki propust, odnosno “skrene sa linije”, kako se to službeno nazivalo. Takav je bio i službeni partijski stav: dječija posla, ali i znak “ozbiljnih propusta u radu sa mladim naraštajima.”
Šefikovim ocem Muharemom nisu se vlast i partija u vezi sa “slučajem” bavili u onoj mjeri kao Stevanom. Bio je tada već u staračkom dobu, nije bio član partije, ali je dvojicu starijih sinova izgubio u ratu. Bili u partizanima i oba poginula. Najviše stoga, njega su samo pozvali u stanicu milicije na informativni razgovor, tamo ga ozbiljno upozorili da pazi ko mu se oko djeteta mota, jer i njima je bili jasno da zbog “dječijeg ludiranja”, ne mogu na čovjeka što je dvojicu sinova izgubio u ratu, boreći se na strani partizana, pa makar bio i ostatak “reakcionarnih elemenata“. I tu se i završilo.
Napuštajući stanicu milicije, Muharem-aga, kojega su samo stariji još uvjek tako oslovljavali, a svi ostali su ga zvali Žućak, jer je imao prste požutjele od cigareta koje je pušio jednu za drugom, kao kakav, na dvije noge hodajući voz zvani ćiro, rekao im, mješajući ikavicu i ijekavicu, što je bilo rašireno kod starijih krajiških muslimana onoga doba:
“E moja djeco. Korov brzo raste, a sporo se tribi. Nemere sve priko noći. Treba znati čekati, pa će vam onda i samo vrime otvarati vrata.”
Šefik i Ratko su se nerado sjećli ovoga događaja. I jedan i drugi su to osjećali kao nešto što bi najradije zaboravili. Ali, uspomene su poput sjene, stalno se za čovjekom vuku. Ako je u nekom događaju učestvovalo više ljudi, onda jednog može pamćenje i izdati, ali se uvjek nađe drugi da ga podsjeti. Tako su i njih dvojica vremenom naučili živjeti i sa ovom zgodom iz djetinjstva, sve primajući sa osmjehom i okrećući na šegu, ali i kao u nekom prećutnom paktu, ne zalazeći i ne čačkajući bez potrebe.
Helem, kada je Ratko doselio Šefiku u mahalu, onda je Šefik, navikao sa ženom Milenom otvoreno govoriti, a i inače po prirodi “bez dlake na jeziku” i sklon reći i ono što drugi radije prešućuju, onda je on i u ovoj stvari sa Ratkom, od početka bio direktan. Upravo to, ta Šefikova neoposrednost, bilo je ono što je Ratka približilo Šefiku još od djetinjstva i onog dječijeg vlaško-turskog ratovanja: više je volio čuti otvoreno i u brk, nego “okolo kere” i iza leđa.
U početku, kada se tu tek kućio, mahala je Ratka svakodnevno na jeziku prevrtala. Poseban mahalski trn u oko su bile svinje koje je Ratko, s vremena na vrijeme, tovio u kanalu, u garaži, što ju je izgradio kao sastavni dio porodične kuće. Ali, tipično za bosansku čaršiju, onda je sve odjednom kao utihlo. Bošnjaci su čudan svijet: opiru se svakoj novotariji, a onda prije ili kasnije, okrenu ćurak i novo, makako čudno ili nakaradno izgledalo, prime zdravo za gotovo, pa nikome više ne smeta ono što do jučer nisu mogli podnijeti ni u mislima, a kamoli gledati očima. Ili se to tako samo čini. Jer ako to novo natura sila vlasti, onda je u Bošnjaka vazda bivalo: “Veži konja, đe gazda kaže”.
Tako se desilo te je ovo Ratkovo sa svinjama potrajalo; govoreći pravo, nikada nije ni utihlo. Mahala i džemat, nikako mu nisu mogli oprostiti tu drskost, da im vlahovluk, tako otvoreno, sa krmadima ćorluči, u njihovom sopstvenom zabranu.
Međutim, vrijeme je bilo takvo, nije se svašta moglo naglas kazivati. Nove komunističke vlasti grlato su zagovarale zajedništvo i bili su protiv nazadnih, “reakcionarnih elemenata” i raznih “klepetuša i laprdala”, a tu je, pored “kulaka” i razvlašćenog begovata i ostataka stare buržoaske građanske i sitno-sopstveničke čaršijske klase zanatlija, spadala i religija i religijska praksa i običaji. Tako, htjeli ne htjeli, moralo se, vlast je vlast, te se i najglasnija mahalska “klepetala i laprdala“, poklopiše po ušima, pritajujući i u sebi potiskujući nezadovoljstvo time kako se vlasti odnose “prema nama muslimanima”. Upravo je ovu frazu upotrijebio efendija Osman u pismu banjalučkom muftiji Čamdžiću, žaleći se i tražeći podršku i savjet, šta da se radi u vezi sa “slučajem uzgoja svinja u čisto muslimanskoj sredini i okruženju“, ali mu je otuda stigla poruka da ne diže tenzije, nego neka smiruje vjernike i u svemu postupi kako vlasti zahtjevaju.
Ratkova kuća je bila u vrh mahale. Iza nje nije više bilo kuća. Samo oštra, kamenita, nepristrupačna strmina pa je i to, ta njena lokacija, značajno pomoglo smirivanju “mahalske svinjske prehlade“; tako se Šefik, okrećući na šegu, nazor šalio, sam sa sobom, sa mahalom i sa Ratkom. Nazor, jer i njemu su ta krmad smetala. Držao je to i nepristojnim i drskim i svakakvim samo ne onakvim kakvim bi se očekivalo od razumnog i respektibilnog komšije. Znao je on Ratku, ipak ponešto opreznije i odmjerenije nego je njemu inače bilo svojstveno, ali znao mu je prigovoriti, ono što su ostali potiho, iza leđa mu pretresali.
“E vala ti ovo sa krmadima nije trebalo Ratko. Ku’š bolan sa krmetom u po muslimanske mahale“.
“Pa šta ću Šeki. U nas je tradicija za Božić i Novu godinu da tovimo svinjče. Onda se to na Badnjak prikolje i bog te veselio, puna kuća radosti. Tako mi otac i majka radili, pa i ja tako, a i žena bi mi oči iskopala kad tako ne bi bilo. I ona to nosi iz svoje roditeljske kuće. Meni ma’ala ne smeta, pa ne znam što bi moje krme smetalo ma’ali”.
“Pa jes, što kažeš. Srbinu krme, jedna šljiva i fijaker rakije i održa se i na golu kamenu”, dolijevao bi Šefik.
Može izgledati čudno za komšije i uz to prijatelje iz djetinjstva, ali tako je bilo: nisu se Šefik i Ratko obilazili i u kuće jedan drugom zalazili. Zapravo, niti je Ratko kome u mahali išao, niti je njemu ko iz mahale dolazio. Tako je to krenulo od momenta kada je Ratko prvi put zakoračio u mahalu i u svoju novu kuću: kao prećutan i samopodrazumjevajući sporazum dvije strane u nekom neizbježnom odnosu koji se, upravo stoga, konzumira oprezno, dozirano. A sa svinjama koje je Ratko počeo uzgajati već prve zime po useljenju, otpala je i svaka, makar i malehna i blijeda nada da bi se to jednom moglo promjeniti.
Helem nejse, nije se sjelilo i posjećivalo, a opet, pazilo se: Šefik i Ratko su u čaršiji po kafanama znali sjediti za jednim stolom, djeca se igrala zajedno, ustrebali šta, a nije se imalo u kući, komšijski se pozajmljivalo i davalo…
Pokadkad znala se popiti i komšijski kahva, onako, što kažu s’ nogu, u bašči. Bivalo je to u proljeće kada probehara i ljeti, kad prigrije i ošine omora, a dan odulji kao one Dalijevske otegnute kazaljke na satu. Otegnute, tople dane, mahala bi tada živjela po baščama i dvorištima. Tako i Šefik. Čim bi završio posao vraćao se kući, ali u kuću nije ulazio. Milena bi mu iznjela ručak u dvorište. Tu bi u debelom hladu zajedno ručali. Milena bi se onda povukla u kuću za svojim poslom, a on bi se tu u dvorištu zavalio i malo odkunjao. Nakon toga pila se kahva, a ako bi se desilo da upravo u to vrijeme iz čaršije vraćajući se kući, nahrupi Ratko, Šefik bi ga onda zvao na kahvu, a Ratko bi nekada svratio, popio kahvu i progovorio koju, a nekada i ne bi svraćao, zavisno od vremena i posla ili besposlice koja ga gonila.
I Šefik bi ponekada znao sjesti sa Ratkom ispred njegove kuće i “trznuti” koju čašicu domaće rakije. Bivalo je to rijetko, vrlo rijetko, ali bivalo, obično kada bi Šefik po kakvoj potrebi uspentrao se uza mahalsku strminu do Ratkove kuće, da kupi od Ratka koju litru rakije ili šta drugo. Šefik jeste bio vjernik, ali je ponekada znao trznuti po koju čašicu, naročito dok je bio mlađi. Nije pio javno, po gostionama. I nikada se nije opijao, a i to malo što je pio, poslije, u godinama, haman ga je prošlo. Ali, u kući je uvjek moralo biti rakije, što za lijeka, što za gosta. Sem toga, Milena je pred ručak uvjek volila potegnuti čašicu. „Za bolju probavu“, govorila je, napola se šaleći, a napola valjda ozbiljno misleći. Uz nju je i Šefik poprimio ovu navadu. Bio je to ritual koji ih nije mogao promašiti i kojega su se držal sve dok Milena na samrtnu postelju nije pala.
U malom gradu uvjek svako svakog zna i sve se zna. Tako se znalo i u džematskom odboru i među vjernicima za Šefikovo povremeno pijuckanje, ali nikada ga nisu službeno zbog toga islijeđivali. Jednom je efendija Osman pomenuo u Šefikovom društvu haram vino i opijanje, a Šefik je, njemu svojstveno polu-šaljivo, polu-ozbiljo odgovorio:
“Vala, Osman efendija, ako su mogle age Sarajlije, još u onaj stari vakat, a to Islamu nije pera odbilo, nego je naprotiv u pjesmu u’šlo, što ne bi i ja mog'o danas”.
I tako, na tome je ostalo. Osman efendija to nije više potezao, a vjernici i čaršija primili tako kako je. Uostalom, niti je Šefik bio jedini takav musliman, niti je ta bošnjačka navada počela, niti će završiti sa Šefikom. Uistinu, poslije Milene, Šefika je ta navada prošla; kao da je umrla zajedno sa Milenom. Poslije njene smrti i Šefika kao da je prošla volja za življenjem i sitnim zadovoljstvima što čine život prijatnijim, pa je prestao i sa tom navikom ispijanja za dobro zdravlje i dug život.
(Nastaviće se)