Nadgrobna ploča Bato familije, pronađena kod Breze, čuva se u lapidariju franjevačkog manastira u Visokom.
Nihad Filipović
1.
6. 9. 2015.
Idemo dalje sa par postova u vezi Ive Andrića.
Andrić je veliki, snažan pisac koji ostavlja traga u mašti čitatelja i tu nema dvojbe. Ono gdje se javljaju oštro suprotstavljena mišljenja je Andrić čovjek i Andrić u njegovim djelima.
Mnogi (takvi su većinski, može se kazati čitav književni esnaf je tu, plus resto talašike u kulturi, nauci i publicistici), znači, mnogi strasno zagovaraju da je autorovo djelo treba posmatrati odvojeno od autora. Po takvima autor je samo transmiter, on prenosi i kreira, ali nije sam u djelu. Po takvima, autorov život, socijalni back ground, uvjeti u kojima se pojavio na ovome svijetu, rastao i formirao stavove, sistem vrijednosti koji je usvojio i koji ga je “vodio” kroz život – sve to je irelevantno. Jedino što je važno jesu književna mjerila, mašta, talent i umjetnikova sposobnost kreacije i transferiranja svijeta mašte i realiteta u umjetnost. Ovo se uspješno može braniti potezanjem argumenta slobode umjetnika i književnog izraza.
Ali, ako je umjetnikovo djelo tu ne zbog umjetnika, nego u prvom redu zbog njegove publike, odnosno u našem slučaju zbog njegovih čitatelja, onda se ne može snobovski i sa visine kao, biva prosvjećenih i onih koji znaju, (u stranu, kao glupost i primitivizam), gurati recepcija koje umjetnikovo djelo nalazi, kod njegovih čitatelja.
Postoje razlike naravno (nije ih nešto posebno teško ni objasniti), kako Srbi i Hrvati većinski doživljavaju Andrića (pazite Andrića, a ne njegovo djelo, u kojem većina ne vidi ništa kontraverzno).
Bošnjaci, međutim, Andrićevo djelo, a onda i njega kao osobu, (ili je vice-verza, manje je butno) doživljavaju na sasvim drugi način nego nam se to forsirano sa strane intelektualne elite natura. Četrdeset i pet godina državnog ikoniziranja Andrića, porodilo je elitu andrićologa, pa svako ko se digne i javno zausti nešto kontra ikone zvane Andrić Ivo, nacionalista je, aestetičan je, ne zna izčitavati umjetnost, u Andrićevom “slučaju” – književnost; i sve u sve, ovdje ide najjači argument, Šaban je brate.
Dobro. Evo ja grišan, javno se očitujem Šabanom.
A čitao sam Andrića. I mislim, da sam jedan od onih, koji su ga pročitali.
2.
6. 9. 2021.
Zanimljivo je to, kako historija, poput voza prolazi, pa ko uhvati priključak, subjekt je historije i vozi se, a ko zakasni – zakasnio je, objekt je historije i čeka.
Eto u Albaniji, u nacionalnom muzeju u Tirani, ima Batova (od Bato, Batonius, Baton) statuta; biva Albanci su slijednici Ilira (jesu), pa eto, ponosni Albanci, Batu Desitiatskom, (Desitiati, ilirsko pleme s područja centralne Bosne), lideru najveće i najduže (četiri godine trajala) pobune protiv Rima, u I. stoljeću n. e., napraviše kip i metnuše ga u muzej, da se pamti.
Bato Desitiatski, spomenik, muzej u Tirani.
Boudica, tribalna kraljica plemena Iceni, takođe bila na čelu pobune protiv Rima, sredinom istog tog I. stoljeća n.e. (60. na 61. godinu), okupila antička plemena britanska (Celtic people) i digla ih na bunu, jer Rim nije ispunio obećanja data njenom preminulom mužu, u vezi nasljednog prava itd. Nejse.
Spomenik antičkoj kraljici Boudici, London.
I jedna i druga buna de facto su bili zamajac identitetskog zbližavanja i prepoznavanja, paušalno kazujući – nas domicilnih (Ilirskih odnosno Celitc plemena), u odnosu na njih (Rimljani), koji su došli na našu zemlju, pa je Boudica vremenom prepoznata kao britanski folk heroj, a Bato Desitiatski opet kao albanski folk heroj. I kao takvi imaju te statue.
Bato je, međutim, nedvojbeno se zna, s područja današnje Bosne, a ne današnje Albanije.
Jesu, i jedni i drugi, i moderni Bosanci i Albanci slijednici Ilira (Bosanci imaju i više ilirskog u genomu od Albanaca), ali eto tako se odmotalo (ili zapetljalo), te Bato ispade direktno albansko nacionalno naslijeđe, a Bosanci koji još i s više prava mogu se povezivati na Desitiate, najvećim dijelom, slobodan sam kazati, i dalje krmeljaju, pa još uvijek nisu ni čuli za Bata i Desitiate, a kamo li da su napravili kakvu skulpturu, naki memorijalni kompleks i slično.