Sarah Nagvi, Textile love
Nihad Filipović
20. 10. 2019.
Gledam ga sinoć, umro je u međuvremenu, pokoj mu duši – mada on ne bi tako dao kazati, jer bio je komunista čitav svoj aktivan vijek, popovi i crkva su za njega bili opijum za narod; ali gledam ga sinoć u jednom 120 minutnom dokumentarnom zapisu Crnogorske televizije. Priča čovjek… mislim, imao je zaista impresivan život i karijeru, nema kroz kakva sita i rešeta nije prosijavan i rešetan, i ima šta kazati, ima se šta i čuti: revolucionar, borac, oficir i poslijeratni aktivista Komunističke partije Jugoslavije. Život kao šipak pun krvi, suza, znoja, straha i nepojamne hrabrosti. Bio spreman reći popu pop, a bobu bob, ali i poviti šiju i bezpogovorno poštivati autoriteta partije i posebno gen. sekretara i vrhovnog komandanta…
A pred Drugi svjetski rat, imao veliku ljubav, dvije i jače godine trajala, zaručeni bili, vodio je on svojoj materi; pravo ljubav, samo još brak fali i vareno.
Ali, dese se one velike martovske – Bolje grob, nego rob, Bolje rat nego pakt demonstracije u Beogradu 1941. Ona kao i on, bila partijski komunistički aktivista i – još i prije demonstracija, stigne direktiva da se ona upućuje tamo negdje u unutrašnjost. Ni on ni ona nemaju pojma gdje. Niko nije znao. Radilo se konspirativno, jer ako je uhvate, može u istrazi, pod terorom, otkriti što-šta. I tako, uglavnom otišla. A i on, poslije demonstracija, po partijskoj direktivi ide u svoj kraj, u Crnoj Gori, da tamo diže narod na ustanak.
Onda, ide njemački napad na SSSR, isti dan Komunistička partija Jugoslavije proglašava ustanak, ide rat, ide revolucija, i sada smo u januaru 1942, na Igmanu za čuvenog Igmanskog marša. Tu on, prvi put, nakon što su se rastali u junu 1941, sreće svoju zaručnicu, ali sada kao ljubavnicu vrhovnog komandanta. Bio u nekoj sobi i čekao da se pojavi Vrhovni komandant, kad li na vratima, odakle je očekivao da se pojavi komandant, pojavi se – ona. Oboje iznenađeni, ali ni jedno ne progovara. Ćuti ona, ćuti on. I njemu i njoj sve jasno, ali ni jedno ne progovara.
– Ne bih ja, priča On, šta ja znam šta je i kakva je sada situacija, taman posla da mi vrhovni komandant kaže šta se petljaš sa mojom djevojkom…
I tu onda stanem i ne znam šta da mislim? Kakva je to neprirodna situacija i koje su to relacije među ljudima, kada u takvoj prilici, do juče vjerenik i vjerenica, a danas dvoje na putu, stoje, gledaju se u oči, i šute. Svađe prije toga među njima nije bilo. Ni teških riječi. Ništa. Tek ona i on otišli svako po svojem partijskom zadatku. Rastali se kao vjerenici i onda se nakon dvije godine sreli. I ne progovaraju. Gledaju se i šute.
Zna li pak vrhovni, za njihovu vezu, ostaje nam nedokučivo. Tek, poslije kada su se spustili u Foču, ponovo on sretne nju i vrhovnog komandanta.
– Jašu, priča, u kasu na konjima, projašu pored mene, a onda se vrhovni vrati do mene i kaže:
– Jova, jesi to ti? A što ne dođe na ručak kad sam te pozvao?
Tu Jovo, tako mu ime bilo, nađe neki izgovor, ovo-ono, kao nisam mogao, tamo-‘vamo… Iz čega, jedini suvisao zaključak koji objektivni posmatrač sa strane može izvući jeste, da mu je, najprije će biti, bilo neprijatno: đe će kod vrhovnog na ručak, a sa vrhovnim njegova bivša vjerenica, sada ljubavnica vrhovnog. I sada treba da sjede i ručaju, kao da je sve regularno… A onda to znači da mu nije bilo svejedno…. Jer, kako sada on da sjedi sa njom i vrhovnim, ruča sa njima i pravi se kao ništa, sve je potaman.
I hajde ti sada složi mišljenje o čovjeku koji, nešto poslije za neprijateljske ofanzive na Sutjesci, u očajnoj situaciji, gdje se “zubima kolju” sa neprijateljima i gine se na buljke, šalje poruku u štab Vrhovnom komandantu; prima je, valjda sekretarica, njegova bivša vjerenica i nosi komandantu i svom ljubavniku, a u poruci piše:
– Druže Tito, ovdje je klanica, ginemo na sve strane, ali ćemo se boriti do posljednjeg čovjeka i njega ću Vam poslati da Vam donese izvještaj…
Zaručnica je jadna, nesretno oboljela i mlada, u 25 godini života umrla, odmah iza rata, 1946, a da sve bude do kraja na razini književne fabule o velikoj i promašenoj ljubavi, nadkriljenom idealom borbe za vrli, novi i bolji svijet, zaručnik i naš pripovjedač je do kraja života o vrhovnom komandantu mislio i govorio lijepo, sve u superlativima. Za njega je, vrhovni komandant bio, što je ikona na zidu za vjernika.
A vrhovni je njega tretirao kontemplativno-interesno: tu si, nisi na smetnji i dobar si mi, dio si mog tima, ali u svakom trenutku ima da se zna ko je glavni i preko čije se ne ide.
Tako, opisuje Jovo i scenu kada je vrhovni, sada proizveden u maršala, u nekom razgovoru u situaciji u Africi, kazao da mu dođe da “tamo pošaljem vojsku”, na šta je naš pripovijedač kazao: – Pa šta će naša vojska tamo.
Maršal je pogledao ko kazuje i rekao: – Jova, ako ja odlučim ići će. Neću tebe pitati.
– A ja sam, kazuje Jovo, sve odmah okrenuo na šalu: Pa naravno da će ići, druže Tito. Ako tako odlučiš, mene prvog šalji.
P.S. Ilustracija uz tekst: Marina Abramović.
ZAKLELA SE ZEMLJA RAJU
20. 10. 2017.
U Buenos Airesu, Argentina, 1954. godine, dva bliska kućna prijatelja, Ante Pavelić, bivši Poglavnik NDH i Milan Stojadinović, poznati predratni srpski političar, bivši predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije i jedan od najbogatijih jugoslavenskih, današnjim rječnikom bi se kazalo tajkuna, (pare su mu pomogle i nakon rata u Argentini gdje je bio jedan od oslonaca fašistoidnog peronizma), pod pokroviteljstvom američke tajne službe, zaključuju Sporazum o podjeli Jugoslavije, jednom, kada, konačno i očekivano, u Jugoslaviji padne komunizam.
Postoje neke frapantne sličnosti između etno-nacionalističkih planova iz devedesetih, dejtonski podijeljene Bosne i rečenog Sporazuma.
1. Linija razgraničenja:
U novoproizvedenim povijesnim i geopolitičkim okolnostima, nakon pada NDH, hrvatski etno-ekspanzionizam, odstupa od Drine kao granice prema Srbiji i povlači se na zapad do tokova rijeka Bosne i Neretve.
Istovremeno srpski radikalni etno-nacionalizam, nakon što je bio nokautiran u Drugom svjetskom radu sa strane ustaša, ponovo jača, pa se, ispostaviće se, tek retorički, poteže linija Karlobag – Karlovac – Virovitica, ali stvarno, utvrđuje se kompromisna linija razgraničenja tokovima rijeka Bosne i Neretve. I jedni i druge dakle čine neke “ustupke” da bi se našli na Bosni i Neretvi.
Sjetimo se ovdje Sporazuma Mate Bobana i Radovana Karadžića iz maja 1992. godine, zaključenog u Gracu, Austrija, a kojim se utvrđuje prestanak svih neprijateljstava između HVO i srpske vojske u BiH i utvrđuje linija razgraničenja dolinom Neretve odnosno Bosne.
To je dakle prva sličnost sa s/h radikalnim etno-nacionalističkim planovima iz devedesetih i dejtonski podijeljene BiH (kao prelaznog rješenja). Jer ako pogledmo linije razgraničenja tzv. Republike Srpske i tzv. Federacije, vidimo podudarnost sa planiranom linijom podjele iz ranijih planova s/h etno-radikalizma.
2. Transfer stanovništva
Sporazumom Stojadinović – Pavelić, predviđao se i transfer stanovništva, što je još jedna povijesna paralela sa srpskohrvatskim etno-nacionalističkim planom iz devedesetih godina prošlog stoljeća i de facto, s onim što se i desilo, kao rezultat nasilnog raseljavanja u ratu.
Prema Sporazumu, svi Srbi koji se zateknu na teritoriji Hrvatske, imali su, uz razmjenu imovine, biti preseljeni u Srbiju, a svi Hrvati, tj. većinski Bošnjaci prema današnjoj nominaciji, koji se zateknu na teritoriji Srbije, imali su biti preseljeni u Hrvatsku.
Mapa dole je pak, iz 1943, kada Milan Nedić. pokušava (uzaludno) kod Njemaca isposlovati tada već izgubljeno, a ovdje je plasiram kao ilustraciju ideja i akcija koje traju, nisu od juče i – ponavljaju se.
Istina bog, i to je tvrda historijska činjenica koju samo propaganda zamagljuje,(jer istina je neprijatna i nije lako sa njom pred narod), novi moment u ovim kalkulacijama je, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina XX. stoljeća, pojava kapitulanata i kvislinga na bosanskoj (bošnjačkoj) strani, koji se javljaju sa dubioznim idejama podijeljene Bosne, kao, što u Bosanskoj Krajni kažu, kokano načinu trajnog rješenja bh. etničkog čvora. No te je već “baška” priča.
Prema tome prdekteri i historijski rfevizionisti svih zemalja Regiona – auf noga!