Uz pojavu knjige S. Haznadarevića & E. Medanhodžića, Od Batona do Kulina : Pogovor/pogled akademika Abdulaha Sidrana.
Odakle dolazi radost zbog izlaska ove knjige?
Radost dolazi od toga što, bilo kojeg stupnja obrazovanja da su ljudi, oni znaju da kroz svoje obrazovanje o ovoj materiji nisu učili ništa. Mi u Bosni nismo ništa znali o onome što je u Bosni najljepše i najvažnije. Ako bi taj naš čovjek i ta naša domovina u svemiru nestala, ostala bi čuvena i poznata samo po tome, i po tome je Bosna, kako je divno pisao književnik Miroslav Krleža, dominantna svakoj kulturnoj baštini svih evropskih država.
Na taj način, bilo kome u ruke kada dođe ova knjiga, on će da se obraduje i ujedno prisjeti kako ni u osnovnoj školi ni u srednjoj školi nije o tome učio. U ponekoj obrazovanijoj i kući višeg kulturnog nivoa, bivala je kultna knjiga Šefika Bešlagića o stećcima. Od postojanja stećka i prepoznavanja njegovih silnih poruka i smislova mi smo stekli tek pojavom Maka Dizdara sa knjigom Kameni spavač izdate 1966. godine čija je pjesma Gorčin munjevito obišla svijet i koja otkriva cijeli jedan svemir u kome naša kultura, naša prosvjeta, naša kulturna politika, naprosto šuti.
Nama je za stećke bila važna ona godina u kojoj su, uz Krležinu komandnu moć, odvukli stećak na svjetsku izložbu održanu 1950. godine u Parizu. Mnogi pisci su potom razumjeli da se njima otvara jedan novi literarni svijet pa počeli pisati romane i nastaju nekoliko važnih romana, to ljudi ne znaju, Zemlja bogumila – Zemlja heretika, roman Zaima Topčića, to je veoma važan i ugledan pisac.
Ništa manje važan, a u nekim momentima i važniji od Zaimovog romana jeste trilogija pisca, malo ko je njega upamtio i čitao, a to je Nusret Idrizović. Napisao je tri romana (Kolo bosanske škole smrti, Kolo tajnih znakova i Kolo svetog broja) sa tematikom srednjovjekovne Bosne i sa tom jednom filozofskom dimenzijom tumačenja onog što su stećci bili i što jesu. Dakle, za Nusreta Idrizovića hendikep je bio što je živio u Zagrebu a ne u Sarajevu i tome ja pripisujem nedovoljno prisustvo toj savremenoj naraciji i viđenju, jer u Zagrebu to nije bilo nikom zanimljivo, a od Sarajeva daleko.
Ima još autora koji su pokušavali u temama srednjovjekovne Bosne ali da su se specijalno koncentrisali na fenomen stećka ne mogu se sjetiti da je bio još koji. Imamo danas jednu vrstu oponašatelja, imitatora epigrafa stećka za koje ja mislim da nisu pozitivna pojava, čak i kad uspiju oponašajući jezik i stil stećka i kad uspiju napraviti dobru pjesmu, čini mi se to je lošije jer ne vladaju znanjem autentičnog jezika a kamoli da su proučavali staroslovenski jezik. Kad sam prvi put na Fb vidio da se objavljuju bez potpisa autora, kilometarski dugačke pjesme, koje plasiraju i čitatelji ih doživljavaju kao autentične zapise sa stećka, napravio sam humorističnu reakciju i rekao: ako mi nađete ovaj stećak na kojem ovo piše on mora biti kao neki neboder, a toga nema.
Dakle, to je neka vrsta pomodnosti ili možda neka pojava istraživačke strasti. Međutim, nikad nije dobro praviti imitat u duhu epigrafa sa stećka ili praviti književnost nakon Maka Dizdara. Kod Maka nema nijednog prepisivanja, on je autentične epigrafe sa stećaka predstavio u knjizi Stari bosanski tekstovi, izašla u ediciji kulturnog nasljeđa. U ovo novo doba nastala je pojava da je fenomen stećaka do te mjere zainteresovao našu kulturnu javnost da se javljaju i pisci koji pišu i na taj način.
Ono što se svaki dan saznaje o periodu kojim se ova knjiga bavi, od Batona (o kojem takođe u našim školama nismo nikad ni riječ čuli) a neki smatraju da je Baton naznačajnija istorijska ličnost sa ovih prostora, dakle od Batona i batonova ustanka do Kulina bana (period od preko 1000 godina) otkrivaju se tako fenomenalne stvari da je to uže na koji se spašava utopljenik, ako je naša država u ovoj epohi utopljenik. Potrebno je sve snage sabrati i to predočavati našem čovječanstvu, ko smo i šta smo, dokle seže naša povijest. Treba ukazati i na to da je cijela materija o kojoj govorimo podložna političkim atacima, političkim manipulacijama, a ja bih čak rekao u nekim primjerima i političkim malverzacijama. Ova knjiga će i to, nekim dijelom, obaviti, dati neki mali štit.
Ja mogu, kao amater, navesti jedan svjež primjer da se u knjizi jednog ozbiljnog istoričara ovih godina, lansira pojam koji do sada u ovoj mediavelistici nije postojao, a to je pojam „humski stećak“. Dakle, današnje političke narative, po kojima su jedno Bosna, drugo Hercegovina, želi se projicirati po čemu ti stećci na Radimlji više ne bi bili što su bili 1000 godina bosanski stećak i u knjizi tog historičara lansira se termin humski stećak i bosanski stećak. To je zločesto cjepanje bosanskog bića, kulturne tradicije i svega.
Na toj liniji i u toj ravni, autori Suad Haznadarević i Emir Medanhodžić, daju veoma ozbiljan doprinos onome što je briga, ne o prošlosti, nego kroz prošlost, za budućnost naše djece, naše domovine, našeg na kraju filozofskog postojanja.