“Ratni zarobljenici”, civili općina Ključ, Sanski Most, Prijedor, Manjača, ljeto 1992.
Nihad Filipović
Kada je NATO alijansa pokrenula kampanju bombardiranja vojnih kapaciteta Karadžićeve paravojske, u Bosni 1995, bio sam jedan od onih koji je priželjkivao da bombardiraju i ciljeve u Banja Luci – policija, vojna komanda, kasarne i magacini oružja, političke institucije – tzv. Skupština srbskog naroda, vlada, kojekakvi Krizni štabovi… itd.
I sam sam adoptirani Banjalučanin. Proživio sam u tom gradu dio mog života, a cijelo vrijeme rata moji su, (kako, oni znaju), živjeli u Banja Luci. Pa ipak, kada je krenula NATO kampanja bombardiranja vojnih ciljeva po genocidnoj pararepubličici – da, priželjkivao sam da bombardiraju i ciljeve u Banja Luci.
Nakon završetka rata, kada sam prvi put sreo moje, još uvijek protjerane i bez mogućnosti vraćanja u Banja Luku i stan iz kojeg su protjerani, kazala mi je mati, da su joj studenti iz tamošnjeg Studentskog doma dovikivali:
- Balinkušooo! Što ne ideš? Šta čekaš? Nema ovdje života za vas…
Znači, zamislite scenu: vaša mati okopava improviziranu baščicu, ne bi li šta zasadila porad preživljavanja u gradu u kojem su, najednom, i ona i sve njeno, postali kužni, ostali potpuno odsječeni od ostatka Bosne, bez ikakvih primanja i na milost i nemilost razularenim šovinističkim banditima; a sa prozora Studentskog doma krevelji se šovinistički podmladak Karadžićeve genocidaške pararepubličice i dovikuje: – Balinkušooo! Što ne ideš? Šta čekaš? Nema ovdje života za vas.
Njoj, Titinoj bratstvojedinstvujušćoj brigadirki s pruge Šamac – Sarajevo i majci njenog Nidama, Titinom omladincu sa omladinskih radnih akcija kovanja sloge i zajedništva po Srbiji, od Paraćina do Beograda – to su dovikivali.
Od tada, definitivno i Tita i njegovo bratstvo i jedinstvo, vidim mojom dioptrijom.
Nejse. Kada mi je mati ovo izpričala, negdje odmah iza rata, moje uvjerenje iz 1995. da je NATO trebao bombardirati i ciljeve po Banja luci, samo je tim više osnaženo. Jer, čija su djeca ti studenti? Ko ih je odgoji da najcrnjim šovinističkim porukama vrijeđaju majke, žene, sestre, bilo čije? Ko su ti što su, ako ne izglasali na vlast Karadžićevu bandu 1990. godine, ono su je pasivno održavali na vlasti čak i kada je zabrazdila u otvoreni genocidni projekt? Na kraju krajeva, ko su ti, ako ne “građani” tog grada i njihov podmladak, koji svih ovih godina nakon rata, sa fasada stambenih zgrada ne brišu poruke mržnje; pa i danas u tom gradu na fasadama zgrada nalazimo izpisane poruke mržnje; eno fasade u Boriku, stoji, vremenom izblijedilo, ali stoji i danas, izpisano: – Mlad balija bježi poljem, ja ga stižem pa ga koljem!
(A ja to onda uslikam pa stavim na korice moje knjige eseja – Kultura i politička higijena; hoću kazati, samo zapušten narod i kultura može proizvoditi i decenijama nastavljati živjeti s takvim porukama mržnje.)
Jednako me osjećanje nosilo i 1999. kada je NATO alijansa pokrenula kampanju bombardiranja ciljeva po Srbiji.
Da, priželjkivao sam i podržavao to bombardiranje. Svo zlo koje se na moju državu i zajednicu sručilo 1992, iz Srbije i Beograda je zakuhavano i pokrenuto. Zato mi je pri srcu bilo toplo, kada je NATO alijansa krenula s kampanjom bombardiranja ciljeva po Srbiji.
Jer, kada su u Bosni, ostali nekažnjeni i s napola završenim poslom, pa okuraženi, krenuli i na Kosovu ponavljati “bosanski ratni scenario” i na sve poruke demokratskog svijeta i USA, kao vodeće sile NATO alijanse, ostali gluhi – šta je drugo preostalo toj sili, garantoru evropskog poretka mira uzpostavljenog nakon Drugog svjetskog rata, do na silu odgovoriti jačom, većom, snažnijom silom; i u dva i po mjeseca dozirane kampanje, zaustavi NATO ponavljanje bosanskog scenarija na Kosovu.
Stoga, pitam, kada ste na liniji suočeni sa zlom koje ide da vas uništi, da vas nema, da zatre i pomen na vas – uzput, jesu li, upravo s tim ciljem, ili nisu, Karadžićevi teroristi pokrenuli rat na civile 1992. i nisu li s tog razloga bomardirali i Univerzitetsku i nacionalnu biblioteku u Sarajevu – jer trebalo je uništiti svaki pa i pisani trag historijskog pamćenja naroda Bošnjaka; znači, pitam, ogoljeno do primordijalnog bitka samoodržanja: kada ste na liniji – ubiti ili biti ubijen – šta je rješenje?
Veličanstveni sarajevski i bh. spomenik kulture – Univerzitetska i nacionalna biblioteka u čuvenoj Sarajevskoj vijećnici, nakon granatiranja – gori!
Republika Bosna i Hercegovina, njeni ljudi i njen narod (najprije i to ciljano Bošnjaci), 1992. je napadnuta, s polja i iznutra, agentima onih s polja, što su ih politički, vojno, financijski i kadrovski podržali, uvezali i gurnuli u rat, s ciljem “čišćenja terena” (eufemizam za genocid; srbski doprinos svjetskom vokabularu pojmova iz Knjige mrtvih, podlistak – Masovno ubijani).
Zato sam 1995. priželjkivao da NATO bombardira Banja Luku, a 1999. da bombardiraju Srbiju. Jer u terorizmu, nema prava. Terorizam ubija i pravo.
A nevine civilne žrtve? To je, dakle pitanje – šta ćemo sa civilnim žrtvama takvih vojnih akcija?
Da, mogao bih to argumentirati – u modernim ratovima, u pravilu, sem malodobne djece, pred kojom žrtvom prestaje svaka mogućnost racionalnog argumentiranja, na strani agresora, (u pravilu su to kojekakvi despotski režimi s manjkom slobode, a viškom od demosa otuđene vlasti) – nema nevinih. A ako ih i ima, oni su ionako već, u pripremi rata, “upakovani” i poslani na prevaspitanje u zatvore i kojekakve Sabirne centre i logore ili su pobijeni.
Ali, upravo zbog malodobne djece, koja su, na svim stranama u ratu, uvijek nevini, neću tim putem. Nego ću kazati ovako: u svakom ratu bivaju žrtve civili. U modernim ratovima, u pravilu, više je civilnih žrtava, nego vojnika. Pa je izmišljen i odvratan, kao i sve što je uz ubijanje vezano, termin – collateral damage, biva dodatna šteta, iz istog izvora, ali sekundarna itd.
Znači, sile koji počinju ratove, moraju unaprijed računati da će i njihovi civili biti žrtvama. Stoga odgovorna politika i njeni agenti, ne započnju ratove, (mada biva da su “gurnuti” u rat, koji, iz strategijskih razloga, moraju nekada čak i početi, inače će trpjeti teže posljedice, pa moguće i biti poraženi), a u slobodnim društvima građani bivaju motivirani za aktivno praćenje politike, za particpiranje u političkim zbivanjima (ako ništa izlaskom na izbore i slobodnim glasanjem), jer od toga zavisi i njihova sudbina.
Na kraju krajeva, ko započinje ratove?
Vlade (politike)! Vlade započinju ratove, a građani biraju vlade! Ako vlada (politika) koju su građani doveli na vlast (bilo aktivnim bilo pasivnim odnosom – jer i to je politička participacija) odpočne rat, građani moraju znati da će i sami biti žrtvama. Zato građani moraju imati interesa za političko mišljenje i politiku, a kulturološki establišment svakog društva za filosofiju politike; jer to je kvasac iz kojeg fermentira svako političko stanje, pa i stanje mira i stanje rata.
No, kako god, jednom u ratu, sila (zapravo je to nasilje tj. sila s onu stranu prava) koji idu ciljano na civile, nije jednaka sili (moć s ovu stranu prava) koja ratuju vojnik na vojnika i protiv vojnih kapaciteta. Civilne žrtve su u oba slučaja žrtve, ali, sa stajališta ljudske pravde, nije isto ciljano ubijati i “služiti” se civilima u ratu (oteti civili – taoci, logoraši, civili kao tampon zona na radnoj obavezi, u minskom polju itd.) i civilne žrtve koje su rezultat vojnog haosa u koji je društvo ušlo ili je uvučeno.
Zato je u ratu koji svjedočimo ovih dana i mjeseci u pojasu Gaza, na Bliskom istoku, Hamas i njegovo militarističko krilo, koji su pokrenule rat, teroristička organizacija i politika. Kao što su juče u bosanskim (ne)prilikama tzv. Srbska demokratska stranka i njena paravojska, a onda i Hrvatska demokratska stranka BiH i njihova paravojska, bile terorističke organizacija i politike! Jer su ciljano poveli rat na civile!
Oprostite, ali i u Bosni, u ratu 1992. na 1995, neki civili, na desetine hiljada njih, su pokupljeni i odvedeni u logore, gdje su ubijani i gdje su sa njima vodili politiku i “ratovalo” na plavo i žuto prebijanjem, ucjenjivanjem, razmjenjivanjem itd. Kao ovo danas što svjedočimo s Hamasom i njihovom “politikom” i ratom koji su pokrenuli iz urbane zone – 25 milja x 3,7 do 7,5 milja veličine s 2.5 miliona civila unutra. Eto koliko je njima stalo do građana Gaze: u 17. godina, odkako su tijesnom većinom osvojili vlast u Gazi, na internetu nalazimo,teške milijarde dolara da su skrhali u kojekakve tunele i pripreme za, bajagi gerilski rat (čuj, gerilski rat iz urbane zone), a niti jedno sklonište za civile nisu napravili. Cilj njihovih lidera je uništenje države Izrael i uzpostava teološke utopije, kokano dženneta na zemlji u kojem će ajatolasi i vjerski stožer voditi politiku, narod, svi kako jedan, klimati glavom, a oni biti kojekakve ćudoredne policije, revolucionarne garde i ta žgadija. Zato nemaju moju podršku.
Zato im želim da budu poražen. Ono kao što sam juče želio da Miloševićevi i Karadžićevi teroristi, a i oni Franjini i Bobanovi banditi herceg-bosanski, budu poraženi!