Nihad Filipović
Na današnji dan, prije pet godina sam objavio ovaj komentar; i potrefio – do danas ubica nije pronađen!
26. 12. 2018.
Ništa od tih demonstracija podrške Davoru Dragičeviću u Banja Luci nema. Evo sijecite gdje sam najtanji, otkriju li se ubice Davida Dragičevića.
Srbi još nisu došli na istinu Vladimira Srebrova, Mihajla Petrovića, Bogića Bogićevića, Jovana Divjaka, Svetozara Pudarića, Mira Lazovića…
Gledam ih demonstriraju podršku Davoru Dragičeviću, sjede u studiju i razgovaraju, na tu temu, a sve okolo kere. Niko petlje nema da kaže:
- Ljudi, ono što je nastalo juče laganjem i na zločinu genocida, može trajati samo kao laž, nepravda i zločin kojim nam ubija djecu danas.
Niko da skonta da im sistem i ljudi koji ga tvore ubijaju djecu. Niko da skonta da kriminalci tvore pravo na njihovu sliku i njihov interes.
E ali kada bi to neki i skontali, pa imali petlju kazati popu pop, a bobu bob, uzviknuti: Dole kriminalci i njihov kriminalni sistem – namah bi bili novi Brankovići. Kao ovi gore “Alijini Srbi”, Srebrov, Divjak, Bogićević, Lazović itd. A Dragičević bi ostao bez podrške na Trgu Krajine ispred Boske u Banja Luci.
Kolektivna psihoza. Ehejjj, muko pravoslavna! Što kaže narod: – Sam pao, sam se ubio.
Te i Srbi.
26.12. 2020.
Duboko je to kod nas. Preduboko. I najviše se u nas u Bosnici, posebno se kod Bošnjaka, zalijepilo… Evo čitam u Oslobođenju danas, povodom smrti Milka Babović, objavili intervju s njom, ne znam kada je to napravljeno; nejse, u naslov izvukli: Nikada neću zaboraviti kako su sarajevski pioniri čistili semafore pred Olimpijadu.
Jasno, Milka je svima ljubiteljima sporta ostala u dragom sjećanju. I meni je. Na kraju krajeva imala je i Milka, kao i svi što imamo, pravo na neke naše male ili veće zablude, iluzije, gluposti, sjećanja na ono što nam se činilo lijepim.
Ali, otkud potreba Oslobođenju da to izvlači već u naslovu? Znam, ali onako, pitam.
Jer, kada se od nostalgičnih i dragih sjećanja na Olimpijadu malo odmaknemo i razmislimo, onda se, upitamo: Pa, čekaj, otkud to, da djeca čiste semafore? Zar nije postojala služba čiji je to posao bio?
A da ne pominjem da je to bio dobrovoljan, ničim plaćen rad – osim, eto, djeci pedagoški utuvljenim osjećanjem da čine nešto u korist zajednice…
I Oslobođenje bi sada sa tim mentalnim sklopom u Evropsku Zajednicu. …
Mislim, halo Podlugovi.