Nihad Filipović
Da se razumijemo – onog momenta kada je između predsjednika Milana Kučana i Slobodana Miloševića, formirana “podrazumijevajuća” srbsko-slovenačka interesna koalicija, izpisan je smrtni list Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), a odluka Pedsjedništva SFRJ od 18. jula 1991. o povlačenju Jugoslavenske narodne armije (JNA) iz Slovenije, bila je podpis na smrtovnicu. Podpisnici: SVI članovi Predsjedništva SFRJ, izuzev Stjepana Mesića, koji je bio protiv, ne iz ljubavi za državu kojoj više nije bilo spasa, (a koju je kao partizan i sam “stvarao”), nego zato što je rukovodstvo Hrvatske procijenio (pravilno uostalom) da će se JNA u povlačenju, stacionirati u Hrvatskoj (i BiH) i onda obe te zemlje imaju samo još veći problem.
Naredba Predsjedništva SFRJ vojsci da se povuče iz Slovenije bla je za posmatrače sa strane (EZ, USA) iznenađenje. Naime, prvi potez EZ u jugoslavenskoj krizi tih godina bio je zahtjev (prihvaćen i sa strane slovenačkog rukovodstva i sa strane Predsjedništva SFRJ) da se JNA povuče u vojarne; ne dakle da se povuku iz Slovenije, nego da se povuku s ulica. Osim toga, ta je naredba direktno “išla” protiv ranije izdate naredbe Predsjedništva da JNA zauzme sve granične prelaze u Sloveniji, (čime su deklarirali volju da se bore za održanje Jugoslavije), a što je vojska uspješno i odradila: u dva dana zauzeli su 48. prelaza, (uz četiri koja su iz meni nepoznatih razloga ostala pod kontrolom slovenske vlasti). Nakon tog poteza, slovenačko rukovodstvo pristaje i tzv. Brionskim sporazumom od 7. jula 1991. se obavezuje na prihvatanje tromjesečnog moratorija na još ranije izglasanu Deklaraciju o nezavisnosti Republike Slovenije.
A onda slijedi pomentuta naredba o povlačenju iz Slovenije kao šok i iznenađenje za sve koji su pratili razvoj zbivanja.
Danas međutim znamo da je takav potez Predsjedništva uslijedio nakon što se u državnom vrhu formirao srpsko-slovenski blok.
Laura Silber i Allan Little, u knjizi Smrt Jugoslavije – Otokar Keršovani, Opatija, 1996 – ovako rekapituliraju taj ključni ili svakako, jedan od ključnih momenata u dekonstrukciji SFRJ:
“Iako su u Generalštabu JNA generali od početka srpnja raspravljali o novom planu napada na Sloveniju, Predsjedništvo SFRJ donijelo je 18. srpnja 1991. odluku o povlačenju JNA iz Slovenije. To je za mnoge bilo iznenađenje jer je “Srbija u javnim nastupima bila najagresivnija prema Sloveniji, a u stvarnosti ju je zaštitila od napada JNA”, pa se taj događaj povezuje sa sastankom Kučan-Milošević održanim 24. siječnja 1991. “Brijunski je sporazum pozdravljen kao trijumf europske diplomacije. A to uopće nije bio. Ostavio je neriješenim sve važne sporne točke, sve dok traje tromjesečni moratorij. (…) Diplomatsku su pobjedu odnijeli Milošević i Kučan, koji su se o odlasku Slovenije iz Federacije dogovorili na nizu sastanaka, koji su možda počeli još 24. siječnja u Beogradu, a završili na sjednici Predsjedništva 18. srpnja. Ključna su pitanja riješili sami igrači, bez međunarodnog posredovanja. Milošević i Kučan zajednički su preveslali i zapravo uništili SFRJ”.
Stjepan Mesić je znao za dil Milošević – Kučan; to je navodno sve u par riječi bilo završeno uz lakonsko Miloševićevo, kako je to Mesić poslije prenosio javnosti: – Idite bre, šta čekate?
A jesu li su za taj dil znali predstavnici SRBiH u Predsjedništvu SFRJ, Bogić Bogićević i predstavnik SR Makedonije, Vasil Tupurkovski – ostaje nejasno?
Moja je procjena da su svakako znali, jer nema logke da zna Mesić i ne prenese to kolegama sa kojim “sjedi” u Predsjedništvu i sa kojima je, u turbulencijama dogovaranja o mirnom rješenju jugo-krize, bio blizak i de facto činio blok republike zaista zainteresiranih za dogovor, kontra Srbije i Crne Gore, koje su se uzdale u silu (JNA).
Kako bilo da bilo, činjenica je međutim, da su se prilikom glasanja u Predsjedništvu o povlačenju JNA iz Slovenije, ZA povlačenje glasali svi, uključujući i Bogića Bogićevića i Vasila Tupurkovskog.
Samo je Mesić bio protiv.
E sada, zašto je ovo važno imati u pameti kada smo na topiku raspada Jugoslavije? Evo i odgovora – zato što je nakon te odluke, došlo do zaokreta u politici ključnih europskih zemalja u odnosu na jugoslavensku krizu: do tada niko u Europi, (a i šire, u svijetu), nije podržavao secesionizam u Jugoslaviji. Slovenskom i hrvatskom rukovodstvu je dato na znanje da jednostrano proglašena nazavisnost neće biti priznata i da samo eventualno izdvajanje uz dogovor u Jugoslaviji, može biti priznato, a da će svaki pokušaj odvajanja bez sporazuma – gdje je onda direktno proizvedena situacija u kojoj je moguća oružana konfrontacija – naići na osudu i neće biti priznato.
Europa i USA u to vrijeme podržavaju politiku saveznog premijera Ante Markovića – znači reformske procese, demokratizaciju Jugoslavije i njeno održanje. Ali nakon što je samo Predsjedništvo SFRJ donijelo odluku da povuče vojsku iz Slovenije, stav prema očuvanju Jugoslavije se mijenja. USA, EZ, pa i Rusija – koja je bila preokupirana svojim problemima, izričito je kazala “njet” (ministar odbrane Dimitrij Jazov, kada ga je u martu 1991. tajno posjetio u Moskvi načelnik generalštaba JNA, general Veljko Kadijević i pitao da li bi Rusija podržala vojni udar u Jugoslaviji) – od tog momenta mijenjaju kurs i dižu ruke od podrške održanju Jugoslavije.
Rezon je – ako sami Jugoslaveni ne žele održanje njihove države, jer evo je i državno Predsjedništvo de facto glasalo za izdvajanje Slovenije iz Jugoslavije – onda čemu da mi radimo na njenom održanju.
Znači, kada smo na topiku raspada SFR Jugoslavije, vrlo ja važno ovladati spoznajom o ovom, vjerovatno ključnom momentu u postupku disolucije te države. Jer ta je odluka Predsjedništva bila ključni moment koji je opredijelio daljnji tok zbivanja. Jednom, kad je JNA napustila Sloveniju, izvršavajući formalno naredbu Predsjedništva, a u zbilji dogovor Kučan – Milošević, bilo je jasno da nema više ni tračka nade da isto neće zatražiti i Hrvatska, odnosno BiH i Makedonija.
Da ne govorimo o tome u kojoj je mjeri ta odluka Predsjedništva dezorjentirala JNA. Naime, nakon toga i samom generalu Kadijeviću, koji je bio zadrti komunista i zagovornik obstanka Jugoslavije i komunizma u Jugoslaviji, biva jasno da je “utakmica” izgubljena. Od početka promiloševićevski nastrojeni, i on i kompletan vojni vrh, nakon toga otvoreno zaležu iza politike crtanja granica najprije (dok je mahmurluk još trajao), navodno nove Jugoslavije, a potom otvoreno – tzv. Velike Srbije.