Zima, Plandišće u Bišću.
Nihad Filipović
Da. Begovi i begovat su u post-osmanskom vremenu, od 1918. pa naovamo, do danas, postali metafora svega nakaradnog, svega naopakog, bolesnog, pokvarenog, neželjenog u društvenoj nadgradnji, u svakom Novom vremenu prevrćanja ćuraka, i onom jugo-monarhijskom, i onom bratstvo-jedinstvujušćem i post jugo-monarhijskom, i u ovom najnovijem Novom vremenu premećanja drugova u gospodu i boljševičkih šinjela u tajkunske frakove.
Zanimljivo, jel'de, nisu knjazovi i vojvode ta metafora, no su begovi. Pa je već u folklor narodni ušlo zapjevati i u sitne žice tamburice zatamburati :
- Sve su nam ovo begovi nabiguzi zakuhali, sjeme im se zatrlo. Samo što ih nogom kroz vrata izćerasmo, evo ih jopet kroz pendžer i na zadnja vrata. Jao si ga nama; nikad s njima na zelenu granu.
Pa, u jednu ruku i u pravu su tamburaši; jer zbilja, otrove bacaju i krvavu papicu narodu zakuhavaju, vazda njihovi velikaši. Ta nije slučajno u narodu nastala i ostala:
- Velikaši, proklete vam duše.
A opet, u drugu ruku, hmm.
Jer iako svako vrijeme, i ono juče i ovo danas, ima svoje velikaše, metaforički kazano, svako vrijeme ima svoje begove i kojekakve nad-begove, gospodu i drugove u vremenu, i vake i nake, i na obraz i na viru, i ispod ruke i mimo vire, i tako od kulture do nekulture, od prava do neprava i obratno, i još više i još dalje, od jednog vremena, ljudi i njihovih odnosa u tom vremenu, do drugog vremena i istih tih i još nekih novih ljudi u tom vremenu, i tako dalje i tome slično; traje to prevćanje vremena, ljudi i njihovih odnosa u vremenima, kao što noć prevrće u dan, uvijek iznova, ali, zanimljivo je to, a biće i znakovito, jel'te, samo su bosanski, muslimanski (i turski, br'te si ga) velikaši, begovi kojekaki, nakaradni naki, da Bog sačuva, samo oni, a ne tamo drugi njekakvi, naši i njiovi nakaradni, knjazovi rećemo, oliti vojvode i serdari vaki i naki, a bilo ih je brat-bratu svakakvih, ali, aaa, ne oni, no samo velikaši i begovi bosanski i muslimanski, poturčenjaci brte si ga, e oni postaše ta metafora društvenih Krivih Drina.
Iako, istina bog, jesu tamo naki bezi bosanski, zemljoposjednici i narodni zastupnici, u Saboru 1907, u sred šeher Sarajeva, prodali bosanski jezik za zemlju, ne bi li je u posjedu sačuvali, e da bi im onda, od 1918. pa dalje, i zemlja bila ćapita, pa ostaše bezi bosanski, a s njima i narod Bošnjana, što Pjesnik reče da pjevaju – glasom kojeg nejmaju, u jeziku kojeg nejmaju, o kući koje najmaju.
A svjedočimo i ovi najnoviji begovi bosanski, štancani u tranzicijskom vremenu prevrćanja ćuraka i proizvodnje tajkuna i oligarha, iznova trguju državnim gruntom za talibanistančić zemlje, na kojoj će oni izpravljati Krive Drine…
Jah. Čudo je jezik i u jeziku stereotipi.