Nihad Filipović
Zapisano na današnji dan 29. 8. 2023.
“Osvanuo” spomenik kralju Tvrtku I. Kotromaniću u Sarajevu. I jasno, svježe, novo, a “palo”, u politički vazda u Bosni podgrijavano, pa krckano, pa ključalo i proključalo identitetsko pitanje, te ne možeš, a da ne primjetiš; pa idu komentari na mreži. Većina onih što osjećaju i vole Bosnu – oduševljena, ali ima i onih sa primjedbama i onih što osuđuju takav čin.
Dobro – o ukusima se ne raZpravlja. Nekima je lijepo, nekim nije i šta, molim lijepo. To je tako od kad je svijeta i ljudi u svijetu.
Ali, kada krene raztezanje pameti izvan estetskog, pa se upetlja ideološka i politikantska argumentacija, nakaradno se čitaju Objave, e da bi se “argumentirao” svjetonazorski radikalizam – oprostite, ali to je nesnošljivo šašavo.
Tako jedan, (proguglam i nađem da je hodža i tim mi još zanimljivija bi njegova “argumentacija”), znači, kreće taj od Druge od Deset zapovijedi, ono – Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dole na zemlji ili u vodama pod zemljom – pa se poziva na hebrejsku Šulhan aruhu i zabranu dizanja kipova “čak ako i nemaju idolatrijsku namjenu”, poziva se na Toru i na činjenicu da nema kipova ni slika u sinagogama i nema na šta se ne poziva, e da bi i sam, koliko razumijem, (jer objavio je i fotografije rušenja tamo nekog spomenika u USA), dao doprinos akciji, pokrenutoj sa strane woke šalabajzera na političkom zapadu, pod “radnim naslovom” – Down with Monuments (Dole sa spomenicima).
Ti woke šalabajzeri ovamo na zapadu to rade iz političkih i ideoloških razloga, nekada s nikakvom do li spinovanom argumentacijom, a nekada sa manje ili više historijski korektnom argumentacijom, koja zavrjeđuje pažnju i ukazuje na moguću potrebu revaloriziranja uloge nekih ličnosti u određenom historijskom razdobljima – npr. nekih kontraverznih ličnosti koji su dobili spomenike, a dokazano je da su do posljednjeg protivili se ukidanju robstva; ali u oba slučaja, rade to u prvom redu ideološki (a ne humanistički) motivirano i na rade na pogrešan način (rušenjem). A evo vidimo, u Bosnici se, povodom spomenika prvom bosanskom kralju, u prilog ne dizanja spomenika i rušenja već podignutih, povlači i teološka argumentacija – biva idolopoklonstvo je to i stoga je haram!
Mene takva nadumavanja naših ljudi, žaloste. Posebno kada vidim da ih povlače obrazovani ljudi, od autoriteta u narodu. Jer, kontraproduktivno je to. Samo šteta od takvog raztezanja pameti, a poveznica na stvarnost, na ono što život jeste – ni na obzorju. Znak je to da takvi ljudi uopće ne razumiju značaj kralja Tvrtka I. u identitetskom prepoznavanju Bošnjaka, Bosne i bosanstva. A onda, iza tog nerazumijevanja i nesposobnosti dijalektičkog etno i državotvornog prepoznavanja u vremenu, duboka je Crna rupa stranputica, laganja, spinovanja, lutanja, prevrtanja historije itd., što sve skupa rezultira kašnjenjem hvatanja priključaka na historijske tokove u vremenu.
Ta nema ni u džamijama kipova i slika, a ima ih u islamskom svijetu. Baš kao i kod Hebreja u sinagogama što ih nema, a ima ih u svjetovnom životu. Što će reći – Bogu božije, a ljudima ljudsko!
Šta bi zagovornici sektaškog viđenja, da stane vrijeme? Da Bosnu zajašu kojekakvi daešovci i slični? Da se zabrani i pjesma i muzika, da žene ne smiju imati odkrivene ni dlanove, a kamo li lice i da se formiraju policijska odjeljenja i ulični “leteći” odredi za ućeravanje ljudi u ćudoređe!
To iz Objave – “Ne pravi sebi lika ni obličja …itd., razumijeva se metaforički, znači – ne obožavajte kojekakvu Zlatnu telad ovozemaljsku, ne pravite takvim kipove, ne skrećite u idolatriju, jer – Nema Boga, osim Boga.
A memorabilija, sjećanje na znamenite ličnosti historije, naroda, zemlje, humaniteta – pa to nije idolopoklonstvo. Nema tu obožavanja, padanja ničice pred Zlatnim teletom, uzdizanja takvog i takvih na, neuzbillahi, mjesto Božije!
Nego je to kultura. A što ima i nekulture, pa se dižu spomenici kojekakvim, što ih historijsko vrijeme odmota u negativnom značenju, pa uslijede naknadne procjene, pa i sklanjanja (a vidimo i rušenja) takvih – i to su ljudi i to je je život, kultura ili nekultura svejedno, ali ljudi i život.
Hvala Bogu, te je bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić, makar i 600 godina od smrti, posmrtno “ušao” i u Sarajevo.