(Naslovna ilustracija, AdobeStock – https://www.oeaw.ac.at/en/news/virusaehnliche-transposons-ueberwinden-die-artenschranke-1)
Istraživači sa Instituta za molekularnu biotehnologiju (IMBA) Austrijske akademije nauka (OeAW) 2023. su identificirali tzv. vektor horizontalnog prenosa gena (HGT) kod crva. HGT je termin kojim se označava prenos genetske informacije preko barijere vrste, za razliku od standardnog vertikalnog prenosa genetske informacije u relacijama vrste, s roditelja na potomstvo. Znači, da se geni mogu prenijeti preko barijere vrste, to danas znamo, ali i dalje ostaje neznano šta je to što “proizvodi” taj malo vjerovatni događaj.
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
Nihad Filipović
Bog djeluje kroz slučaj,
a slučaj je zakon
Konačno, u pokušaju demonstriranja kako slučaj, itekako može biti podložan preispitivanju i misaonoj upitnosti i da nije i ne može biti konačan odgovor, evo još jednog primjera gdje nauka, osim što je u stanju registrirati proces, nije u stanju ponuditi racionalno objašnjenje šta je to, koje su to silnice, koja je to energija što proces pokreće.
Krenimo od evolutivnog biologa Stiven Džej Goulda (Stephen Jay Gould), koji smatra da, kada bi čovjek bio u stanju vratiti evolutivni tok povijest u vrijeme prije pojave života kakvog danas znamo, tj. prije pojave složenijih živih organizama, negdje 700 miliona godina unazad, krajnje bi optimistički bilo očekivati da bi se čovjek ponovo pojavio kao rezultat evolutivnog toka; evolucija je prepuna slučajnog, neočekivanog, može-bitnog i nepredvidljivog, e da bi se mogao isti tok očekivati kao ponavljanje već viđenog, smatra Gould.
Naravno, nemoguće nam je znati da li je i koliko, ako je ikako, ovdje Gould u pravu ili ne. Međutim, kako je svojevremeno, 2013. g., izvijestio list The New York Times i naučni magazine Cell Reports, eksperimenti sa bakterijama, pokazuju u kojoj mjeri evolutivno slučajno, može biti zaprepašćujuće predvidljivo.
Američki znanstvenik, dr Joao Xavier (Ksavier) je sa kolegama proučavao bakteriju poznatu pod imenom Pseudomonas aeroginosa. Ovi mikroorganizmi su prisutni manje više svugdje, u vodi, prljavštini, na našoj koži, a pod određenim uslovima penetriraju i u organizam gdje mogu izazvati infekcije pa i ozbiljnije posljedice.
Doktor Ksavier je počeo sa praćenjem kako se taj mikroorganizam hrani, te je otkrio da bakterija pršće, poput sprejom kao što se prska, površinu preko koje stvara neku vrsto tečnog tepiha, po kojem se onda, uz pomoć repića kreće, usput proždirući hranu koja joj se nađe na putu. Svaki dan iz posude u kojoj su držali bakterije, izvadili bi stanovitu količinu i locirali ih u drugu posudu sa malo šećera. To su ponavljali nekoliko dana, a pošto se bakterija umnožava velikom brzinom tih nekoliko dana je značilo zapravo nekoliko generacija bakterije.
Posmatrajući kroz tih nekoliko dana utvrdili su da se nove generacije bakterije umnožavaju 25% brže nego one s početka eksperimenta. Bliže mikroskopsko osmatranje otkrilo je novu neočekivanu činjenicu: nove generacije imale su duple repića umjesto samo jednog, kao ona početna generacija. Dupli repići, brže kretanje; što brže kretanje, to prije do hrane. Naučnici su zaključili da se u procesu desila genetska mutacija koja je specifičnim bakterijama multiplicirala repiće.
Ako je slučaj pranačelo života, onda bi bilo za očekivati da će u ponovljenom eksperimentu, evolutivni tok poprimiti neki drugi, neočekivani pravac. Dr. Ksavier i kolege su eksperiment ponovili ne jednom, nego dvadeset i četiri puta i svaki put rezultat je bio isti: multiplicirani (dupli) repići odnosno ista genetska mutacija. Doduše, naučnici su izdvojili i posmatrali samo nekoliko istih gena, pa je moguće je da su se različite mutacije dešavala drugdje u bakteriološkom genomu. Kako god bilo, krajnji rezultat je, u slučaju ove bakterije, jednako tako uvjek bio krajnje predvidljiv i uvjek isti: stalno umnožavanje bakterija sa duplim repićima.
Gornji eksperiment i nalaz je zapravo vrlo transparentna slika našeg razumijevanja slučaja kao prazakona ili pranačela svega nam znanog. Umnoženi i ponavaljani slučaj teško da se pojmovno može podvesti pod naše razumijevanje slučaja, kojega onda razumijevamo kao zakon, a za one koji vjeruju u nadnaravno, slučaj je samo Božije čudo.
Za racionalnu misao nauke, slučaj je akcidentalna pojava, nešto što je u igi velikih brojeva sasma moguće, pa i sigurno slijedi, kao što u lutriji npr. sasma sigurno neko dobiva glavni zgoditak. Milioni ljudi igraju loto i razne lutrijske igrice, ali samo neki dobivaju. Tako je i sa slučajem u igri beskrajno velikih kosmičkih brojeva: zgoditak, a to su u našoj observaciji planetarni sistemi na kojima je moguć život i na kojima dapače, života ima, sasma je izvjestan, samo ne znamo gdje je to i kome to slijedi.
A koja je uopće svrha tog kosmičkog lutrijskog zgoditka, ako sve završava u smrti, u bespovratnom nestanku, to je novo pitanje, koje nas vraća na početak, na sami smisao života i fenomena vezanih uz život, pa tako i naše neprestane težnje ka novom vremenu?
U društvenim pak relacijama, slučaj je sudbina, nepredvidljiv tok ili slijed silnica koje kreiraju slučaj. Ali, ono što je za ateizam slučaj, to je za teizam sam Bog, Stvoritelj i Tvorac svega.
I pošto egzaktna nauka nema odgovora na početno pitanje čovjeka, tj. šta je čovjek, otkud je čovjek i koji je smisao njegove ljudske egzistencije, ako u konačnici završava u smrti, gdje je legitimo spekulirati da takav odgovor nauka nikada neće niti biti čovjeku u stanju ponuditi, onda je oslanjanje čovjeka na transcendentalnu misao u pokušaju traženja odgovora na to pitanje logičan put; iako, uistinu govoreći, nekada je možda bolje i ne znati sve, nego se suočiti sa pogubnim saznanjem koje nas onda lišava eminentno ljudskog iskustva nade i vjerovanja u konačno spasenje.
Ljudi, roboti, kloniranje
Mnoštvo je takvih što nama poznatih što, logično je pretpostaviti, potpuno nepoznatih životnih zagonetki, koje tek čekaju da budu kao takve prepoznate. U svim takvim slučajevima mi možemo polaziti od pretpostavke da mora postojati neko racionalno objašnjenje, ali je činjenica, da na parčićima krhkog znanja kojim vladamo, isto nismo u stanju spoznati i ponuditi odgovor na pitanje šta je to, koji je to mehanizam, i iznad svega koje su to silnice, koja energija, što pokreće mehanizam mijenjanja odnosno prilagođavanja kao u naprijed opisanim primjerima. Kako nauka i tehnilogija napreduju paralelno sa tim napretkom pojavljuju se i potpuno nova pitanja koja pobuđuju naš interes i postaju kao takvi predmet filosofskih razmatranje; takvo je npr. krajnje kontraverzno pitanje kloniranja.
Napredak u robotici i znanstveno približavanje osvajanju vještačke inteligencije, ne samo da najavljuje, zapravo već prisutnu mogućnost upotrebe robota u ekonomskoj produkciji, gdje se onda otvaraju brojna pitanja s tim u vezi, do juče potpuno nepostojeća i izvan interesa filisofije, nego postoje ozbiljni projekti čak i o kreiranju robota-vojnika, koji bi u ratnim operacijama zamjenjivao živu silu.
Multinacionalna kompanija Google je već značajno odmakla u robotici i proizvodnji vještačke inteligencije, te se očekuje da će, već negdje nakon 2020. godine, ta kompanija biti u stanju proizvoditi mašine sa vještačkom inteligencijom u stanju ne samo bazične upotrebe jezika i ljudskih pokreta već i sa razvijenim svojstvima prepoznavanja zvukova i slika i njihovog duhovog procesuiranja. Google je 2014. godine kupio i američku kompaniju Boston Dynamics, koja radi na vojnoj robotici tj. na proizvodnji čovjekolikih robota-vojnika. Osvojena je i tehnologija proizvodnje i upotrebe u vojne svrhe letjelica bez pilota, itd. i tsl. Sve to skupa, u fokus interesa filosofije uvodi neka stara pitanja od interesa za filosofiju, ali sada u potpuno novom svjetlu ili pak otvara neka potpuno nova pitanja:
- šta znači biti čovjek,
- šta je to inteligencija, svijest i savjest,
- kakve se sve mogućnosti i kakve se sve opasnosti za čovječanstvo otvaraju osvajanjem vještačke inteligencije, itd.
U taj prostor nepoznatog, upitnog, u toj magli koja prati nove fenomene u društvu i životima ljudi, nada i vjerovanje su i dalje perfektno situirani i imaju svoje prirodno mjesto u našoj duhovnosti. Naglasak je ovdje na prirodnom, čime se hoće kazati da je i jedno i drugo, i nada i vjerovanje, neizdvojivo iz psihološkog duhovnog rama ljudi.
Potrebno je razlikovati nadu i vjerovanje kao fenomene na rubu racionalne svijesti i nadu i vjerovanje kao stanje duha transcendentalne svijesti o božanskom proviđenju univerzuma, našeg zemaljskog i ljudskog svijeta i kao zaloga spasenja nakon smrti.
U potonjem slučaju nada i vjerovanje su utjeha otužnog realiteta, čovjekov odgovor na bešćutno stanje njegovog bivanja u životu za koji znamo da je borba opstanka bez milosrđa, a u prvom slučaju, nada i vjerovanje, razumijevano kao stanje duha na rubu racionalne svijesti, psihološki su fenomeni duha, ishodište pozitivne energije promjene i kao takve pokretačke silnice budućnosti.
Međutim, u oba slučaja nada i vjerovanje su kontinium, traju bez prestanka, onoliko koliko traje čovjek kao biće svijesti odnosno društvo kao kreacija svijesti.
Jer čovjek kao socijalno biće opstaje, stvara i rastvara, ali ne po zakonu bivanja i prostog biološkog održanja, nego po zakonu svijesti koji uvijek iznova pokreće čovjeka na traženje novih rješenja od kojih svako počinje nadom i vjerovanjem.
Nada, vjerovanje i paradigma
Novog vremena
Kada se osvoji novo vrijeme, onda zajednica uspostavlja set pravila kojima se uređuju odnosi u vremenu, tj. društvo izgrađuje ono što filosof Kun Tomas (Kuhn Thomas), naziva paradigmom, dakle etablira se sistem vrijednosti kao vladajući kulturološki model svijesti i organizacije društva, koji je, manje više neupitan, odnosno sve što ga dovodi u pitanje se bagatelizira, odbacuje kao tlapnja i beskorisna spekulacije.
Međutim, trajući u vremenu, paradigma postaje prevaziđen model; javljaju se intelektualci sa novim idejama koje postupno osvajaju javnu imaginaciju i postaju većinsko stanje svijesti. Ako je vladajući model isuviše centričan i ne dozvoljava novim idejama društvenu implementaciju, onda izbijaju revolucije, stari model se u krvi ruši, kreira se novo novo vrijeme sa novom paradigmom, tj. novim kulturološkim modelom svijesti i organizacije društva.
Težnja ka boljem je polazište nade i vjerovanja kao društvenih fenomena i treba ih razlikovati od težnje ka boljem kao fenomena koji prati svako pojedino ljudsko biće jer ta težnja može bit i sebično nastojanje zvijeri u ljudima.
Doduše, poučeni dvadesetim stoljećem, moglo bih se kazati: i u prostoru društvene nade moguća je pojava historijskih fenomena zvjerskog bivstvovanja kakav je bio nacistički, pervertirani model Čarlsa Darvina (Charles Darwin) o prirodnoj selekciji i opstanku vrsta, preveden i razumijevan kao društveni model selekcije ljudi.
Ali, u našem razumijevanju društvenog fenomena nade i vjerovanja, to je onaj historijski izuzetak, društvena stranputica koja potvrđuje pravilo. A pravilo ljudske egzistencije je njena humanistička sposobnost nadilaženja tj. izlaska izvan biološkog zakona vrste. Po tome su ljudi posebna vrsta, po tome dakle što imaju sposobnost sopstvene kreacije izvan prirodnog zakona opstanka koji inače vrijedi za sve vrste, pa i za ljudsku; po osjećaju empatije za drugog i drugo i drugačije i po altruizma koji nadilazi ograničeni okvir vrsta.
Nada i njoj komplementarno vjerovanje su ekskluzivno ljudski. Niti jedena druga vrsta nema razvijeno svojstvo apstraktnog razmišljanja, sposobnost vjerovanja i svijest pokretanu energijom nade, sposobnu da projecira neko buduće vrijeme.
Nada i vjerovanje je zapravo osnov egzistencije čovjeka, jer bez nade i vjerovanja, čovjek tek biva, tj. postoji na razini ostalih životinjskih vrsta, kao pojedinac i kao čopor, a tek sa nadom i vjerovanjem, čovjek i čovječanstvo prave iskorak odnosno stvaraju pretpostavku nužnu za prelaz u forme društvene nadgradnje.
I zato je dobro i treba nadati se i vjerovati, bilo vjerovati u snagu silnica suprotnog predznaka ili vjerovati u snagu i moć Stvoritelja, svejedno, ali treba vjerovati, preferencijalno na način srca i duše, vertikalno, u neposrednom odnosu sa Stvoriteljem, odnosno sve-prisutnom silom kreacije svega, i živog i neživog, (ma šta ta sila da jeste), i svega onoga što čini naš svijet, ali, ne vjerovati posredovanjem, na način organizirane religije, jer je to politika, a politika je pragma, interes, volja za moć i dominacija, iz čega ide sukob, a ne empatija; nego vjerovanje kao pouzdanje u racionalnu svijest i vjerovanje kao solidarnost, tolerancija, saosjećanje ili drugim riječima, vjerovanje kao krhko znanje o činjenicama života i svijeta i vjerovanje kao empatija i nada.
Jer, vjerovanje je nada, a nada je najjači pokretački princip humaniteta.