Nihad Filipović
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
TEZA
Veza vaseljenskih silnica tvorbe,
ljudi i njihovih tvorbi
Znači, saglasni smo na tezi sa kojom krenusmo u apstraktnu misaonu gimnastiku kojom se ovdje bavimo, a to je teza o uzajamnoj vezi vaseljenskih silnica, ljudi i njihovih tvorbi. Jasno, kao spekulacija čistog uma, ta je teza empirijski nedokaziva ili, preciznije i na stupnju spoznaje kojom, na parčićima krhkog znanja vladamo danas, nedokaziva je. Ali, uvijek ostaje nada i vjerovanje da je to u ovom vremenu, jer konstantno se javlja novo-osvojeno znanje, tako da nije isključeno da će neke od ovih transcendencija biti moguće izraziti, zašto ne, možda jezikom matematike u nekom budućem novom vremenu; (slično ili na tragu proboja u mišljenju koje je Alan Turing pokrenuo pokretanjem točka osvajanja novog znanja o morfogenezi, izrečenog jezikom matematike).
A ono što danas znamo, jeste naučno utvrđen uticaj zemaljskih planetarnih komponenti na kreaciju ljudskih civilizacija, što je, prema našem razumijevanju, dokaz u prilog naše početne misli o uzajamnoj vezi vaseljenskih komponenti, silnica energije kreacije, stvaranja i rastvaranja i ljudi i ljudskih zajednica, odnosno civilizacija.
Dakle, ta teza i misao iza nje, jeste metafizika, (a metafizika nije polje činjenične, nego intelektualne argumentacije), no slijedom one drevne – ni jedno pravilo bez izuzetka, i naša misao, makar dijelom, ima uporište i u praktičnom iskustvu praćenja pojave i razvoja civilizacija u njihovoj vezi sa planetarnim elementima i silnicama: gravitacija, radijacija, elektromagnetizam, elektricitet, voda, toplo, hladno, seizmička aktivnost itd.
Civilizacije kao povijest
obrade metala
Čovjek je razvio sposobnost obrade ruda, proizvodnje metala i halata, onda kada je došao u dodir sa rudama, a došao je u dodir sa njima zato što su unutarnje planetarne silnice potiskivale užarenu elementarnu masu tvari iz centra prema površini, gdje onda uslijed temperaturnih razlika dolazi do promjene geofizičkih svojstava elemenata sa kojima čovjek tek tada dolazi u dodir i razvija sposobnost njihove obrade tj. proizvodnje metalnog oruđa. A metalno oruđe je zapravo halat kojim je pokrenut točak civilizacije. Konačno, sve je od nečega, pa se civilizacijski hod humaniteta zaista može posmatrati i kao povijest materijala odnosno obrade i upotrebe materije, te je tim slijedom, otkriće upotrebe novih materijala, vodilo imenovanju kompletnih povijesnih epoha: kameno doba, željezno doba, bronzano doba. Zaista, odstranimo li materijale koji nas svakodnenovo okružuju, od odjeće, preko svakodnevnih potrepština, od naših gradova i naselja do kašike i viljuške kojom se služimo pri jelu, ono što ostaje, jesu naši ogoljeni mali životi, ljudska školjka svedena na primordijalni sadržaj.
Ali, veza planetarnih silnica i elemenata i ljudskih civilizacija, nije međutim samo posredovana materijalima, kao naprijed, nego je i neposrdna, npr. erupcija vulkana na otoku Tera u grčkom arhipelagu Santorini i cunami koji je erupcija prouzrokovala uništila je možda i najstariju civilizaciju, Minoansku na otoku Kritu; prije će biti da je 1.600 godina prije nove ere, zemljotres razorio moćni zid kojim je grad Džeriko bio opasan, nego da je tek tako, pao sam od sebe, zahvaljujući sedmodnevnoj ophodnji Hebreja oko grada i trubljenju njihovih sveštenika u ovčije rogove.
Drevna Petra u locirana u današnjem Jordanu, vjerovatno je napuštena jer je zemljotres uništio vodovodni sistem. Najstarije civilizacije upravo stoga se javljaju i razvijaju uz riječne tokove, jer jednostavno, života na planeti Zemlji, nema bez vode. Tako se pojavila i razvila egipatska civilizacija se uz rijeku Nil, sumerska između rijeka Tigris i Eufrat, harapanska civilizacija uz tok rijeke Indus, kineska uz tok Duge ili Velike (Jangcekjang) rijeke… itd.
Garamantska civilizacija se razvila u srcu bezvodne Sahare, ali samo zahvaljujući činjenici da je taj drevni berberski narod otkrio vodu pedesetak i više metara ispod pjeska i razvio sposobnost da do nje dođe, izvuče je i razvede na površinu.
Jednako je i sa naprijed pomenutom Petrom koja se javalja na prostoru bez vode, ali su njeni drevni žitelji razvili sposobnost akumuliranja i kanaliziranja vode prikupljane za periodičnih provala kiše i bujica uzrokovanih provalama nevremena. Na taj način je bilo moguće održavati život na toj prirodnoj kamenitoj utvrdi i strategijski važnom mjestu između drevnog Damaska na sjeveru, Mediteranskog mora na sjeverozapadu i Crvenog mora na jugoistoku.
Ekološko pitanje i osnov ljudske
egzistencije
Planeta Zemlja je živući organizam. Sve je u ovome našem svijetu uzajamno povezano, pa je tako prirodni eko-sistem u najneposrednijoj vezi sa čovjekom, načinom na koji ljudi žive i organiziraju odnose u životu i to je danas općeprihvaćena spoznaja, nešto što je, ili bi trebalo biti, dio prosječne ljudske svijesti.
Međutim, manje je poznato da naša planeta posjeduje neuništivu moć obnavljanja, pa i kada bi ekološki sistem bio uništen do ozbiljnog reduciranja mogućnosti života, opet bi protokom vremena, zemaljske i univerzalne silnice i energija kreacije obnovile njene reproduktivne sposobnosti.
Sredozemno more gubi kroz isparavanje tri puta više vode nego što je dobiva pritokama i kišom i da nije vode Atlantika koja dotiče kroz Gibraltarski tjesnac, to bi more presušilo. To se i dogodilo prije šest miliona godina kada je, smatraju geolozi, došlo do sudara afričke i evropske kontinentalne ploče i zatvaranja onoga što danas znamo pod imenom Giblartarski moreuz, vrata, prolaz ili tjesnac. U narednih dvije hiljade godina voda je isparila i more je presušilo, da bi ipak potom, nakon što je geološkim pomjeranjima i tektonskim reakcijama tjesnac ponovo otvoren, taj prostor iznova bio ispunjen vodom iz Atlantskog okeana.
Na Siciliji, pola kilomenta ispod površine je pronađena sol; postoji i jedan rudnik iz kojega se i danas vadi, a zalihe su, smatra se tako velike, da eksploatacija može trajati milionima godina. Taj rudnik, odnosna ta ogromna količina soli, čvrst je dokaz u prilog prednje geološke teze (ili radije nalaza) o ranijem presušivanju Sredozemnog mora, koje se opet, smatraju geolozi, nije desilo samo jednom u geološkoj povijesti tog prostora, nego više puta, što je zaista fascinirajuća znanstvena spoznaja.
Dakle, ovo jeste primjer kojim se hoće kazati: iako relevantno, pitanje održanja prirodnog ekološkog balansa planete Zemlje, ipak nije centralno, nego je to pitanje nas i našeg odnosa prema planeti. Drugačije i jasnije kazano, nije planeta Zemlja ono oko čega bi čovječanstvo prvenstveno imalo biti zabrinuto, nego smo to mi, ljudi na planeti i naš odnos prema životu na planeti.
Jer sve i kada bi čovjek svojim neodgovornim odnosom uništio pretpostavke života, to ne bi bio kraj planete Zemlje, nego bi to bio čovjekov kraj na planeti Zemlji. A takvi procesi su na djelu širom svijeta, od enormnog zagađivanja okoliša do irigacionih radova kojima se mijenja prirodno stanje na terenu, kao npr. u slučaju Aralskog mora, gdje je zbog skretanja vodenog dotoka sa Tian Šan planina, tj. tokova rijeka Amu Darija i Sir Darija, došlo do 90% redukcije dotoka svježe vode u more, a to je opet vodilo dramatičnom povlačenju tj. stalnom smanjenju površine Aralskog mora za koje se procjenjuje da će do 2020. godine, kompletno nestati.
Egoizam sebičnog gena jeste osnova našeg bivanja tj. postojanja na ovome svijetu, ali nije osnova naše ljudske egzistencije. Osnova naše ljudske egzistencije jesu ontološke kategorije svijesti odnosno savjesti, tj. božijeg prisustvo u nama.
Pretpostavka otimanja sili egoizma
sebičnog gena
Onog momenta kada je čovjek osvojio i razvio sposobnost i znanje korištenja prirodnih resursa i njihovo stavljanje u službu njegovih potreba, tog trenutka čovjek je osvojio i potrebne pretpostavke za otimanje egoizmu sebičnog gena u njemu.
Taj trenutak je moguće locirati u različite periode ljudskog hoda kroz povijesno vrijeme, pa to, vjerovatno i ponajprije, može biti otkriće vatre, razvijanje sposobnosti obrade zemlje i ruda tj. prelazak sa nomadskog načina življenja na življenje u stalno naseljenim mjestim itd., ali je je preteča tog stanja svakako razvijanje sposobnosti mišljenja i posebno sposobnost transferiranja apstraktne zamisli u praktično rješenje; najprije su to bile primitivne halatke, pa postupno sve složeniji i složeniji sve do najsloženijih mehanizama.
Sa društvenog aspekta posmatrano, taj trenutak pozicioniramo u vrijeme pojave prvih civilizacija, jer sa prvim civilizacijama, razvija se trgovina, ljudi počinju putovati, ne tek u potrazi za hranom i ugodnijom klimom, nego da bi došli u kontakt sa drugim ljudima, sa njima razmjenjivali dobra i na taj način podizali kvalitet sopstvenog življenja.
Istovremeno, međutim, a to je na liniji naše teze o suprotnim silnicama koje sve pokreću, stvaraju i vraćaju u ništa, gdje se sve mijenja i ostaje isto, znači istovremeno, sa stvaranjem pretpostavki za oslobađanje od egoizma sebičnog gena, ljudi razvijaju koncept svojine, koncept posjedovanja stvari, predmeta, zemlje na kojoj žive i životinja koje im služe; (lovcima, bar u onoj početnoj fazi, prije razvijanja sposobnosti pripitomljavanja životinja i njihove upotrebe u funkciji osobne koristi, koncept posjedovanja je bio nepoznat).
Sa razvijanjem sposobnosti pripitomljavanja životinja u svijesti ljudi paralelno se javlja i razvija pojam svojine, posjedovanja, imanja, a to je ujedno i početak, prakorijen svih društvenih nevolja koje humanitet kao organizirano društvo prate i danas.
Jer sa posjedovanjem i svojinom, duh i egoizam sebičnog gena razvijaju ideju interesa; a interes je u korijenu ljudskog sučeljavanja..
Bog iz Crna rupe racionalnog
mišljenja
A sve je zapravo krenulo – i to je još jedan paradoks u cijeloj ovoj priči – sve je krenulo iz ništa, što bi racionalna misao, (jer nam je nepoznato, analogno onim nepoznatim vaseljenskim crnim fenomenima – crna materija, energija, energetski protok, itd.), što bi imenovala crnim, ma šta to bilo, a što mi nalazimo i imenujemo samim Božijim prisustvo u ljudima.
Sve ljudsko je krenulo i kreće iz mišljenja, iz razvijanja sposobnosti apstraktnog razmišljanja, iz svijesti i duše, iz savjesti; tako da je naša priča o onome što bi bio prauzrok, pranačelo, neki početni zakon bivanja odnosno trajanja humane ljudske egzistencije, vrtenje u krugu, gdje taman kada pomislimo da smo spoznali istinu, ta nam spoznaja otvara nova pitanja koja nas vraćaju na početak naše duhovne pustolovine, na mišljenje, na duh, na svijest.
A u centru je Crna rupa duha racionalnog mišljenje. I Bog iz Crne rupe. A i nade i vjerovanja. Izvan tog kruga mi jedostavno nismo u stanju već pojmovno razumjeti nas i naše bivanje.
Otuda naše pozivanje na božansko porijeklo nade odnosno vjerovanja. Smatramo da otuda, kako, mi to ne znamo, kao što ne znamo otkuda crna materija, crna energija itd., otuda dakle, kao dio ontološke slike naše duše, dolazi i razvija se nešto, što prepoznajamo, definiramo i imenujemo, nadom i vjerovanjem. Možda su eterični, duhovnost, misao, nada i vjerovanje, konstrukcija elementarnih atomskih čestica, kao i sav univerzum, ali ni o tome ne znamo ništa. Sve što znamo o tim fenomenima jeste, da oni jesu, a nemoćni smo empirijski odgovoriti otkud i takorekuć, kakvim jesu.
Nada i vjerovanje
Nada i vjerovanje su jedno, lice i naličje, ključni sastojak jednog, ključni element duše; ezoterični materijal u osnovi duše kao što je cigla ili kamen u osnovi kuće. Bez nade, odnosno vjerovanja, nema duše: ima masa, vezana uz naše bivanje, ali ne postoji supstanca koja je vezana uz našu humanističku egzistenciju. Nada bez vjerovanja i bez ljubavi, samo je vegetativni opstanak prirodnom selekcijom. Nada je, poput vjerovanja, psihološki fenomen svijesti; jedno na drugo se oslanja, podupire i uvezuje. Moguće je kazati da nade bez vjerovanja i nema, a vjerovanje bez nade je impotencija uma, predavanje otužnom bivstvovanju u kojemu se do u beskraj ponavljaju besmislenih rutinskih radnji i odnosa bivanja u vremenu. Stoga je vjerovanje bez nade neodrživ koncept. Vjerovanje i nada su utjeha racionalnog uma, osmišljavaju besmisao bivstvovanja, humaniziraju radnje i odnose egzistiranja u vremenu.
Sve živuće živi ponavljajući se kroz potomstvo. Ta to i zvijeri “znaju”: lav upadne u tuđi zabran i prvo što uradi je da mladunčad pobije, kako bi se mogao pariti sa ženkama i živjeti preko svog potomstva. Ali, čovjek živi i životima drugih ljudi. U “Pobratimstvu lica u Svemiru”, pjesnik Tin Ujević kazuje:
Ne boj se.
Ima i drugih nego ti, koji nepoznati od tebe,
žive tvojim životom.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti…
I pamti da je tako od prastarih vremena.
Zvjerima nije dato to spoznati. “Altruizam zvijeri” je ograničen na njih same. Zato su predestinirane odbacivati sopstveno potomstvo; jer se javljaju kao konkurencija, jer samo razvijen instinkt sebičnog gena, jeste, kakva-takva, garancija opstanka jedinke, pa i onda kada žive i bore se u čoporu. Stoga je, uvjetno govoreći, jer ovdje se preko zvijeri referiramo na ljude i odnose među ljudima, “nada zvijeri” stranputica, jer bez altruizma i prihvatanja drugog i drugačijeg, bez vjerovanja koje je solidarnost, tolerancija, odricanje, bez ljubavi, sve je vegetativni opstanak prirodnom selekcijom.
Ipak, i zvijeri su dio čuda i namjere Tvorca. One postoje da bi se čudo života održavalo i na moći kompatibilnih suprotnih silnica, dalje živjelo. Pri tome, uvijek moramo imati na umu da ništa nije zajamčeno, da je sve upitno i da je i zlo (uostalom kao i dobro, kao i nada kao i vjerovanje), dio cijelog.
Dobro i zlo
Dobro i zlo jesu opoziti, ali su dio cijelog. Ako je sav kosmički red (ili nered, u onoj kolosalnoj mjeri u kojoj, na parčićima krhkog znanja, ništa o tome ne znamo), interakcija suprotnih silnica, onda je to taj isti mehanizam, ali sada kao interakcija suprotstavljenih društvenih silnica, onaj zakoniti slijed kojim se producira sav socijalni (ne)red i svi društveni fenomeni, pa i etičke kategorije dobra i zla.
Socijalni aspekt čuda zvanog život, kao i sam život, podrazumijeva i neke paralelizme koje moguće uočavamo, ali o kojima u biti ne znamo ništa. Zašto se, primjerice, povijest javlja kao ponavljanje, u nijansama, ali svejedno, kao ponavljanje, kako u dobru tako i u zlu? Na to nemamo odgovora, ali logično razumijevanja povijesnog toka nas upućuje da ukoliko želimo izbjeći zlo i tragična ponavljanja, onda treba težiti otkrivanju i razumjevanju mehanizama ponavljanja, radi izbjegavanja destruktivnog toka. Drugim riječima, ako smo uočili crne rupe povjesti, treba socijalni tok, društvenu energiju kojom težimo novom vremenu, usmjeravati podalje od istih, jer u suprotnom, upada se u već toliko puta u povjesti ponavljanu tragediju.
Dobro i zlo su dio tog toka u socijalnom univerzumu humaniteta. Kao opoziti, kao sile koje djeluju suprotnim silnicama, i dobro i zlo, prate čovjeka kao što ga prate sjenka njegova i svjetlo koje je proizvodi.
Kako je čovjek subjekt povjesti, onaj koji proizvodi povijest, onda je sva povjest utakmica dobra i zla. A ako smo osvojili percipciju mira dobrim, a rata zlim, onda povjest nije ništa drugo, nego stalno ponavljanje već viđenog. Otud, vjerujemo u mehanizme historijskog determinizma, ali ne fatalistički. Čovjeku je naime, uvijek pružena mogućnost izbora.
Jer, i dobro i zlo su u nama, ali ne po rođenju, nego po odgoju. I zato izvan etike, koja je odgoj, nema ni dobra ni zla. Konačno, izvan etike u socijalnom smislu nema ništa, pa ni vjerovanja. Izvan etike može postojati zajednica kao čopor, ali nema društva.
Ako vjerovanje jeste fantazija, valja imati na umu ljudsku potrebu fantaziranja. Ono gdje je problem sa vjerovanjem jeste opresivna projekcija vjerovanja na cijelo društvo preko horizontalnog uvezivanja. Ali, to je već religija, dakle politika i to kao takvo ide kontra slobode svijesti i opredjeljenja svakog subjekta ponaosob; i zato je problem.
Dakle, izvan morala vladaju zakoni bešćutnog stanja kao takvog; to stanje je pogrešno nazivati prirodnim jer mi, prije svega, ne znamo šta je čovjekova priroda, a u svakom slučaju, ne vjerujemo, da je istinska misija čovjeka podnošenje tog stanja. To stanje pokad-kada se naziva animalnim, ali se to može prihvatiti samo uvjetno, jer jednostavno u jeziku, sem pojma primordijalan, nemamo razvijen pojam kojim bi bliže odredili ono što označavamo složenicom prirodnog “stanja kao takvog”.
U stanju kao takvom, u stanju izvan morala, u stanju carstva Dokinovog (engleski evolutivni biolog, etičar i pisac Richard Dawkins) sebičnog gena, zlo bi bilo obično, trajalo bi dnevno, od jutra do sutra i ne bi se niti razumijevalo kao zlo. Dobro bez zla opet, bilo bi bezlično, prazna ljuštura bez sadržaja. Stoga je dobro, nezamislivo bez zla. Konačno, vjera u dobro i svemogućeg Stvoritelja je najjača u zlu, dok u dobru ljudi imaju tendenciju okretanja leđa i zaboravljanja Boga.