Loading...
Filosofija

“Plemeniti divljak” i zakon samo-održanja

Teza o plemenitom divljaku kojega moderno društvo, institucije i odnosi u društvu čine okrutnim, ne stoji, neodrživa je. Istina je upravo obrnuta: naš plemeniti divljak uopće nije plemenit, nego ga društvo i društvena nadgradnja čini kultiviranijim.

Nihad Filipović

(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)

ANTI TEZA

Sekularizam kao produkt racionalnog mišljenja i
prosvjetiteljskih ideja, kontra judeo-kršćanskoj dogmi

Koncept božanske moći je ljudski odgovor na neizvjesnosti okrutnog života, koji je neprestana borba i pun neizvjesnosti, gdje na kraju sve završava u smrti. U toj bazičnoj jednačbi života, nema mjesta za ljudska prava, milosrđe nad neotpornijim, nema demokratije i nema zdravstvene i socijalne zaštite bolesnih i slabijih. Bog se stoga javlja kao utjeha, kao luka spasa, kao garancija konačnog spasenja.

A religija i crkve su interesne organizacije ljudi. Njima Bog služi da od ljudi izvuku posluh i bogatstva, novac najprije, i da onda oni žive život “božanski” na ovom svijetu, za koji podučavaju da je prolazan, pa kao utjehu  i nadu, obećavaju onima koje su upokorili i opljačkali, bolji život nakon smrti, na onom svijetu.

 Otkud etika?

Stoga je pogrešno o etici govoriti kao o proizvodu teološke svijesti. Ona je najprije proizvod interesa ljudi (i iz interesa razvijenih ideja) na kojima su se razvile  teološke dogme. Etika se javlja u okviru ideje vjerovanja u svemogućeg Boga. Ali, njeno rodno mjesto je s jedne strane, interes i sprega ljudi vlasti (vladar-gospodar) i ljudi što ovaploćuju vjerski stožer (religija kao institucija), odnosno, njeno je rodno mjesto, s druge strane, strah ljudi od smrti i Božije kazne. Kako možemo biti sigurni da je to, i jedno i  drugo, Božija namjera?

Povijest humaniteta, kazuje da se jednom osvojena etika, održava u svijesti, mišljenju i ponašanju ljudi i bez uporišta u teološkom dogmatizmu. Dovoljan je oslonac na razum i prijetnja  zakonom i kaznom koju organizirano društvo primjenjuje na asocijalne subjekte. Jer zakon, dijelom, uvijek jeste i društveno sankcionirana etika. Ovo nam ukazuje da teološka svijest nije jedini izvor etike. Vjerovanje u nadnaravnu moć svemogućeg Boga, može biti početni  zamajac u kreaciji onoga što nazivamo etikom, ali to nije i jedini činilac etičke svijesti. Sem toga, doslovno vjerovati u svete knjige kao izvor etike, znači svjesno prihvatati obrazce ponašanja od kojih su neki ili mnogi, danas, u XXI. stoljeću, modernom čovjeku neprihvatljivi.

Drugim riječima, etika je konstrukcija svijesti koju je humanitet  osvojio u vremenu, korak po korak, gdje je svako novo vrijeme dodavalo ponešto od sadržaja etičkoj konstrukciji i gdje je na djelu mnoštvo činilaca. Vjersko uvjerenje je jedan od tih činilaca, ali nije jedini. Tvrditi takvo što bilo bi krajnje površno. Tako, često se danas može čuti  da su moderna društva (misli se uglavnom na društva političkog zapada) i etička konstrukcija oko koje se formiraju odnosi među ljudima u tim društvima, rezultat judeo-kršćanske civilizacije.

Međutim, unatoč kontribuciji teoloških mislilaca, ipak, nije vjerska svijest odnosno teološka (judeo-kršćanska) misao osvojila sekularizam kao princip koji je vodio oslobađanju ljudskog uma teološke dogme, na temelju kojem su onda postupno građena moderna društva političkog zapada, nego je racionalna misao i prosvjetiteljska ideja, porodila sekularizam i laicizam, usprkos teološkom (judeo-kršćanskom) fundamentalizmu.

Ta nije li Kopernikovo (poljski naučnik Mikolas Kopernik, lat. Nicholas Copernicus), prevratničko naučno djelo “O vrtenju nebeskih krugova” (lat. “De revolutionibus orbium colestium”), kojim je Sunce, a ne planeta Zemlja, kako je to Crkva naučavala, stavljeno u centar našeg razumijevanja univerzuma, nije li to njegovo djelo i heliocentrični sistem koji je tu znanstveno utemeljeno argumentiran, nije li to bilo čitava dva stoljeća zabranjeno za objavljivanje i podučavanje i to upravo sa strane Katoličke crkve? Paradoks je potpun, ako se zna da je sam Kopernik bio uvjereni kršćanin i da je smatrao da njegova otkrića ni na koji način ne dovode u pitanje katoličku dogmu.

Nije li Dejvid Hjumova knjiga “Dijalozi u vezi prirodne religije” (engl. filosof David Hume: “Dialogues Concerning Natural Religion”), u kojoj dovodi u pitanje sve osnovne argument u prilog teze o postojanju Boga,  nije li ta knjiga, (i opet zbog otpora Crkve), bila objavljena tek poslije njegove smrti?

Konačno, Vatikan i dan-danas poučava katolički puk da je sekularizam najveća opasnost po katolicizam. Zašto? Pa zato što sekularizam oslobađa mišljenje sputano crkvenim dogmama.

Dakle, djelujući skupa,  pojedinačno i zajedno, teološka, protestantska, (shvaćena u najširem okviru u kojem svako odstupanje od službene teološke dogme, doživljavamo protestantskim), i u krajnjem bezbožna misao, jesu činitelji što su kreirali etiku modernog čovjeka, za kojega, općenito, možemo reći da je, posebno u odnosu na stanje od kojega se krenulo, ljubazniji, kultiviraniji, profinjeniji, društveno i individualno osjećajniji, jednom riječju civiliziraniji nego ikada prije u bližoj ili daljoj prošlosti.

 Penalni sistemi su nekada počivali na strahu od smrtne kazne za teška krivična djela; pri tome egzekucija je vršena javno i na nepojmljivo brutalan način. Nekada, u rimskim arenama, masa se oduševljavala krvavim spektaklom ubijanja divljih životinja, ali i međusobnim ubijanjem gladijatora, dakle ljudi. Ne tako davno, na značajnim evropskim dvorovima, čak i plemstvo je uživalo u spektaklu poput spaljivanja mačke, gdje bi mačka, bila obješena za noge i polako spuštana u vatru, za koje vrijeme su promatrači, “uključujući kraljeve i kraljice, vrištali od smijeha dok su životinje, zavijajući od boli, bile oprljene, pečene i konačno, ugljenisane”. (Steven Pinkeru, iz eseja “A history of violence”).  Iako se u nekim dijelovima svijeta i dalje prakticira javno izricanje odnosno izvršenje presuda za najteža krivična djela, ipak danas su ovakvi krvavi spektakli ubijanja, nezamislivi bilo gdje u svijetu.  Ili nisu?

Jer ljudi ne bi bili ljudi, kada ne bi našli načina zadovoljenja svojih krvavih impulsa.

I dalje se dešavaju periodične eksplozije divljeg nasilja. Faktički, non-stop negdje u svijetu se, svakog trenutka, evo, izvjesno, dok razmjenjujemo ove misli, takođe se dešava, negdje u svijetu, divljačka provala nasilja nad ljudima.

Pa i u  stanju primirenosti divljeg nagona ubijanja, ljudi i dalje nalaze načina zadovoljenja krvavih impulse primordijalnog bića u njima. Uglavnom, mada ne svugdje, historijski je otpalo državno posredovanje i pravljenje spektakla od ubijanja ljudi, ali je u primjeni surogat  spektakularnog ubijanja životinja, kao način zadovoljenja krvavih poriva. Od toga ljudi čak prave posao pa profitiraju na krvavim spektaklima ubijanja životinja,  bilo da je riječ o profitiranju od prodaje ulaznica ili profitiranje na klađenju.

Tako se i danas u Španiji  održavaju tzv. koride, koje nisu ništa više do krvožedni spektakli ubijanja bikova, tek radi ubijanja, tj. zadovoljenja krvavih poriva ljudskih, i naravno radi zarade na ulaznicama i svoj toj reklamnoj strci koja prati tu pučku zabavu; isto je i u Tajlandu gdje se priređuju  borbe pijetlova do konačnog kraja jednog, a nerijetko se koje-kuda u svijetu organiziraju i borbe pasa, tek radi zarade na klađenju i zadovoljstva njihovih vlasnika.

Šta nam ovo kazuje?

Jednostavno teza o plemenitom divljaku kojega moderno društvo, institucije i odnosi u društvu čine okrutnim, ne stoji, ne održiva je. Istina je upravo obrnuta: naš plemeniti divljak uopće nije plemenit, nego ga društvo i društvena nadgradnja čini kultiviranijim.

      Čovjek je najprije biće prirode, a temeljni zakon prirode je zakon samo-održanja i samo-produženja.

Ta dva zakona su u savršenom skladu sa agresivnom prirodom sebičnog gena; znači, agresivno zlo je primordijalno situirano i u opreci je sa dobroćudnom prirodom dobra. Ono što čitamo zlim je prema tome prirođeno, a opozit, tj. ono što čitamo dobrim, je nadgradnja, nešto što čovjek razvija kroz vrijeme sa povećanjem ekonomske osnove samo-održanja.

Otkuda zlo?

S tim u vezi, evo seta pitanja koji se ovdje mogu otvoriti: ako i u dobru i zlu, čovjek ima mogućnost izbora, šta je to što ga gura ka zlu? Odabir zla u situaciji gdje je izbor vezan uz mogućnost gubitka sopstvenog života još se i može pojmiti, ako ne i opravdati, ali šta je sa ljudima koji, ničim ugroženi, optiraju za zlo, rade, čine zlo, služe zlu i na zla prave karijere? Kako takvi mogu ubiti dijete, kako mogu zaklati čovjeka, makar za nešto i bio kriv po mjerilu zločinca, i još više, kako neko može izdavati naredbe za zločine nad njemu potpuno nepoznatim ljudima i kako onda može Pilatovski prati ruke i kriti se iza nekakvih viših ciljeva?

Riječi su apstraktne, a naš je cilj riječima stvoriti predstavu odnosno sliku u mašti onoga kojem ih saopćavamo odnosno koji ih čita. I to je početni problem transferiranja riječi u slike. Sa druge strane, ljudi su u prosjeku, pa i kada saosjećaju, ignoranti, i sav ovaj govor o zlu i dobru i zločinu i zločincima, ko zlo i zločin nije video i nema neposredno iskustvo zločina, može biti tek prazno “mlaćenje slame”; zaboravlja se već prilikom prvog izlaska u diskoteku, u restoran na večeru, itd.

Ali, živimo moderno vrijeme interneta i masovnih komunikacija. Na tzv. društvenim mrežama se mogu naći užasni zapisi zločina o kojima ovdje riječima pokušavamo u imaginaciji receptora stvoriti predstavu. Ko god sa prstom obraza i elementarnom ljudskom savješću pogleda takve zapise, ne može, a da u užasu kojem je, srećom samo virtuelno svjedočio, samom sebi ne postavi prednja pitanja, a iznad svega pitanje: Zašto Bog dozvoljava takva ponašanja?

Šta je to u ljudima što ih vodi u takvu agresiju, u tako krvavo zločinačko iskustvo uživanja u ubijanju i to ubijanju potpuno bespomoćnih ljudi?

Ako je savjest, Bog u ljudima, šta onda, kakve zaključke tada imamo izvlačiti iz orgije bestijalnog ubijanja, kakva je cjelokupna historija ljudi? Bestijalna iživljavanja nad bespomoćnim ljudima sve do njihovog konačnog usmrćenja, ne mogu se drugačije razumjeti, do kao djela uživanja u nasilju.  Nije li čovjek po tome, jedinstveno stvorenje?

Nije li istina da nema bića za koje bi mogli, znanjem kojim vladamo, ustvrditi da ubija iz uživanja. Životinje ubijaju iz potrebe, u traganju za hranom i u stalnoj borbi za preživljavanje. (Primijećeno je, doduše, da se mačke nekada znaju poigravati sa ulovljenim mišom, a kitovi ubice se poigravaju sa ulovljenom fokama, bacajući ih visoko iznad vode u zrak; ne znamo zašto tako postupaju, a ako ćemo biti benevolentni u govoru o pojavi o kojoj ništa ne znamo, onda bi mogli kazati da je i jedno i drugo, moguće u vezi sa instinktom oponašanja tj. prenošenja vještine lova na mlađe ili jednostavno, do kraja iživljavanje nepotrošenog poriva (energije) ubijanja.)

Nego, nema no suočiti se sa likom u ogledalu: čovjek je animalno stvorenje sa istim instinktima samoodržanja, trajanja i produženja u vremenu kao i svako živuće biće.

Nema tu razlike – čovjek, vuk, hijena, soko ili trava, drvo ili cvijet – sve funkcionira na primordijalnom impulse samo-održanja, trajanja i produženja.

I nema u tom porivu ni dobra ni zla, nema etike i nema socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Ima samo sebični instinkt samo-održanja koji se najprirodnije ostvaruje u slobodi.

Takva sloboda, slabijim se javlja – džunglom, što izvjesno i jeste. Otuda u humanoida, koji su evolutivnim razvojem samo-održali se i probili u vrh piramide života na planeti Zemlji, slabiji, koji uvijek prevlađuju u odnosu na jake, uvezuju se, tvore pravila (etiku, pravo, kulturu) koje udruženi nameću jakim, te tako sami postaju jaki, a jake svode u okvire pravila po sopstvenoj mjeri. To se zove civilizacija.

Poriv tvorbe rečenog civilizacijskog reda dolazi iz duha. A šta je iza duha to ne znamo. Iz tog neznanja i interesa koji se ostvaruju na neznanju, razvila se božanska ideja u ljudi, a iz straha od nepoznatog razvila se religija. Što se nas tiče, u ono što ne znamo, u ono što je nedokazivo – ne vjerujemo. Vjerujemo u ono što znamo.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *