Good vs Evil: Bring Your Vision to Life, by “©Isabel Castaño. www.behance.net/saibel”.
Nihad Filipović
(iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
Povijest je paralelizam
istina i laganja
Ljudsko vrijeme, različito je od kosmičkog. Ono, kao i općenito tvorevine duha, samo predstavlja našu predstavu ili refleksiju u svijesti onoga što doživljavamo kao historiju i kretanje. A sva historija je košmar istina i laži. Uvijek iznova ispričana laž koja nam se prenosi kao istina.
Historija jeste sila, nasilje i ponavljanje zla; historija je uvijek iznova ispričana reinterpretacija, kao nova-stara laž; ili istina, svejedno, jer ono što je za jedne istina, za druge je laž. I nema tu greške. Na greškama se uči. One se ne ponavljaju, a ako se ponavljaju, onda i nisu greške. Onda je to zakonitost, bešćutna neminovnost ponavljanja. Onda je to Istina.
Povijest je paralelizam laži. Kao što čovjek tvori paralelna vremena, tako tvori i povijesne paralelizme istina i laganja. Svako ima svoju laž koju vrti kao povijest (istinu). Historijska istina tako traje kao paralelizam laži. U toj historijskoj paleti ono što vrijedi za jedne kao istina, ne vrijedi za druge. Paradoks je, ali je tako, manjinsko, drugo i drugačije, kroz povijest se uvijek doživljavalo kao opasnost za ono većinsko i dominirajuće.
Konfesijske objave se različito primaju i interpretiraju čak i od sljedbenika iste konfesije a svakako od zagovornika i pristalica drugih konfesija. Muslimani i kršćani različito interpretiraju krstaške pohode. Rim je u Kršćanstvu video opasnost, Kršćanstvo u Islamu, Islam i teizam općenito u bezbožništvu, a agresivni ateizam u teološkoj svjesti. Budisti u Islamu vide sjeme što klija i izrasta u stablo koje, ako se na sasječe na vrijeme, prijeti da svojom krošnjom pokrije i njihove hramove i domove; (otud genocide u Mijanmaru). Iranci i civilizacijski istok odnosno Grci i civilizacijski zapad, različito doživljavaju i interpretiraju Aleksandra Makedonskog, a Rusi i evropski zapad Napoleona Bonapartu. Zapad poima Kristofera Kolumba epohalnim, iako je on bio masovni ubica domorodačkih Indijanaca, koje nije dijelio od životinja.
(Općenito kristijanizacija je bila samo ideološko-moralistička maska pod kojom je, sa mačem u jednoj i Biblijom u drugoj ruci provođena transfer prirodnih resursa sa domicilnog stanovništva na kolonizatore. Poznati Južnoafrički biskup, društveni aktivista u suborac Nelsona Mandele, Desmond Tutu je to slikovito kazao ovako: “Kada su misionari došli u Afriku, imali su Bibliju u rukama, a mi zemlju. Kazli su: Pomolimo se. Zatvorili smo oči i molili. Kada smo otvorili oči, mi smo u rukama imali Bibliju, a oni našu zemlju“.)
I tako jučer i tako danas i tako sutra. Uvijek iznova recikliranje paralelizma istina i laži. Dobro koje prati taj tok je artificijelna konstrukcija koju neki nazivaju etikom, a nastalo je samo kao utjeha i nada slabih. Nikakav to korektiv nije. Samo je sila taj korektiv i iz tog kruga nema izlaza, jer da ga ima, do sada bi se makar naslutio, negdje tamo na obzorju svijesti i znanja.
Sila, ubilački instinkt sebičnog gena i strast pokoravanja i vladanja nad drugim, dio je prirode ljudskih bića i to svjedoči cjelokupna ljudska povijest.
- Nisu li Rimljani bili nemilosrdni u širenju imperije; nisu li isti ona plemena domorodačkih Indijanca, koje su Kolumbo i Španjolci tako nemilosrdno trijebili, jednako tako, još i prije susreta sa Kršćanstvom, nemilosrdno žrtvovali poražene pripadnike drugih indijanskih plemena, tj. trijebili se međusobno.
- Nisu li Mongoli Džingis Kana u svom pohodu na zapad nadirali u kampanji masovnog ubijanja, silovanja, pljačke i paleži.
- Nisu li zapadni doseljenici na sjeverno-američki kontinent gotovo pa istrijebili domorodačko stanovništvo.
- Nisu li u jugoslavenskom Regionu većinski Srbi, srpski ekspanzionizam doživljavali kao nebesko pravo, a svi ostali narodi Regiona kao opresiju i zatiranje njihovog prirodnog prava?
Doista, prošlost jeste paralelizam istina i laži. To počinje od školskih klupa sa predmetom zvanim historija, odakle se širi i zahvata cijelo društvo, pa kao neka gigantska hidra sa ogromnim otrovnim pipcima truje društvo, šireći iracionalizam „mržnju, osvetu, nasilje, silu i osjećanje superiornosti u odnosu na prošlost“. (Agnes Heler A Theory of History – Teorija historije).
No, sa onu stranu imaginacije i mašte i sa onu stranu metafizike, gdje je sve moguće i ništa nije nemoguće, pitanje je: Kako na djelu riješiti prevagu društvenog dobra u vremenu koje živimo?
SUMMA SUMMARUM
Sićušni su naši životi da bi podnosili trpeći, što nije za trpljenje. Život jeste podnošenje, odricanje i davanje. Ali, ne možeš se odricati, ako nemaš( ili nisi u prilici da imaš) i ne možeš davati iz ničega. Treba imati da bi se davalo, treba raditi da bi se imalo, treba moć, snaga, da bi se odricalo, i sveukupno treba borba: i da bi se podnosilo i da bi se radilo i imalo i da bi se odricalo, iznad svega treba borba, sa samim sobom i sa zlom u sebi i oko sebe, da bi se prepoznalo i jedno i drugo, a prevladalo dobro.
Samo je čovjek u stanju otkriti Boga i prepoznati zlo i dobro, jer je ovladao inteligencijom u mjeri ontološki neuhvatljivih svijesti i savjesti. Međutim, inteligencija ili svijest, nije linija kojom dolazimo do konačnog odgovora na upit kako ostvariti prevagu društvenog dobra, jer da je tako, onda bi savjest bila upravo proporcionalna pameti, pa bi oni inteligentniji, u pravilu bili i savjesniji, a oni najinteligentniji i najsavjesniji; a nije tako. Definitivnog odgovora, na parčićima krhkog znanja i nema i ne može biti; jer kada bi bili u stanju ponuditi takav odgovor, onda bi to značilo da je čovjek, sam Bog. I stoga, jer je to nemoguća misija, čovjekova je sudbina, otkrivanje parcijalnih istina (odgovora), na kojim se, istog trena i uvjek iznova, otvaraju nova pitanja. U toj, ljudima nedostupnoj kvadraturi kruga, sam je Bog.
A ono što nam iskustvo kazuje, jeste da je savjest u nama i ideja Dobra, suština humanog življenja. Savjest je mjera dobra i zla, mjera Božijeg prisustva u ljudima. Sve što misli, makar i rudimentarno, ima kakvu-takvu svijest, ali samo čovjek ima savjest.
Savjest je tekovina svijesti, ali svijest samo po sebi ipak nije odgovor na upit odnosa dobra i zla. Život je pun paradoksa, a ovo je jedan od ključnih. I upravo stoga, zbog naše nemogućnosti da dokučimo odgovor i riješimo taj paradoks, kažemo da je savjest, samo Božije prisustvo u ljudima.
To bi bio odgovor na upit kako na djelu riješiti prevagu društvenog dobra.
Znači borba na tragu ideje Dobra! Borba je taj odgovor.
Ne mirenje sa onim što i prosječan um prepoznaje kao zlo, ma koliko se maskiralo velikim riječima, iza kojih je uvijek zgrtalački, gramzivi interes gomilanja vrijednosti, odnosno beskrupulozno osvajanja moći, bez obzira na cijenu u ljudskim životima. Do svakog od nas pojedinačno i sviju skupa, kao pripadnika civilizirane zajednice, jeste borba u osvajanju dobra, kao sadržaja novog, kvalitetnijeg odnosa u društvu, tj. onog što razumijevamo sadržajem novog vremena.
U toj borbi najprije je potrebno kretati od sebe: svaki od nas ponaosob, oslanjajući se na razum i pozitivne vrijednosti koje je humanitet razvio, kao što su pravo i pravda, istina, dobro i etika, svaki od nas ponaosob, a onda i svi skupa kao zajednica, moramo raditi na stavljanju pod kontrolu sebičnog gena i ubilačkog nagona u nama, a onda i u našem socijalnom okruženju.