Nihad Filipović
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
TEZA
Konstanta historije: odnos
gospodara i roba
Nije samo težnja ka novom vremenu, ono stalno nastojanje ljudi, nego je to i tendencija ljudi da se zadrži staro, da se zadrži postojeći odnos, makar i u izmijenjenoj formi, i u novom vremenu. Prema Marksu, u osnovi društvenog odnosa jesu produkcioni odnosi. Društvo i odnose u društvu determinira materijalni moment ili, razumljivije kazano, odnos onih koji imaju i onih koji nemaju. To su silnice što pokreću društvo, čine ga dinamičnim, proizvode novu vrijednost čineći društvo sveukupno bogatijim odnosno materijalno prosperitetnijim, ali istovremeno, smatramo, budući su te silnice u interesnoj, tj. klasnoj koliziji, one djeluju i centripetalno i centrifugalno tj. silnice onih koji imaju, teže zadržavanju postojećeg stanja, a silnice onih koji nemaju, teže promjeni postojećeg stanja.
Temeljni ljudski odnos jeste odnos gospodara i roba ili, politički korektno, u skladu sa tendencijom vremena kazivano, odnos između imalaca (posjednika) moći i njima potčinjenih, onih koji su u raspodjeli društvene moći, našli se na perifernim pozicijama podčinjavanja.
Sva nam ljudska povijest kazuje da je to tako. Prema Džon Stjuart Milu (John Stuart Mill, eng. filosof), “Prva lekcija civilizacije je lekcija pokoravanja”.
Taj polazni ljudski odnos, odnos onoga koji ima i njemu potčinjenog, onoga koji mu služi, kroz povijest je, unatoč svih promjena i novog vremena koje se, malo-malo pa javlja kao nova stvarnost, taj je temeljni ljudski odnos, robovlasnika i roba u antičkim vremenima, feudalnog gospodara i kmeta u agrarnom vremenu, odnos vlasnika kapitala i radnika u industrijskom vremenu tzv. prvobitne akumulacije kapitala, odnos birokratske partijske upravljačko-kulturološke vrhuške i radničke klase u vremenu tzv. diktature proleterijata, taj je temeljni odnos ostao kroz povijest nepromijenjen, i ljudi ga održavaju takvim i danas, u novom, globalizacijskom vremenu, gdje opet imamo gospodara, a to su multinacionalne kompanije i banke koje posjeduju gro svjetskog kapitala, odnosno njihovi vlasnici na jednoj strani, a na drugoj stani su oni globalizirani, tj. svi mi ostali, koji smo, htjeli ne htjeli, uvučeni u globalizacijski tok.
I kao što je rob imao neke koristi iz odnosa sa robovlasnikom, kmet iz odnosa sa feudalcem na čijoj je zemlji živio i radio, a radnik iz odnosa sa vlasnikom kapitala za kojega radi, tako i danas, ljudi imaju neke koristi iz globalizacijskog toka; novo globalizacijsko vrijeme i odnosi u vremenu život čine u mnogočemu lakšim i podnošljivijim.
Ljudi novac prebacuje sa jedne strane svijeta na drugu iz svog dnevnog boravka, tek uz tipkanje na kompjuterskoj tastasturi, a to je, osim što je interes globalizatora, interes i globaliziranih; na ovaj način skraćuje se vrijeme protoka kapitala, a vrijeme je novac, odnosno sami život, koji ne čeka, nego ima svoj tok, pa sada stigao nam novac na vrijeme ili ne.
Konačno, sve je postalo globalno: informatika, financije, ekonomija, politika, znanost, sport, kultura dokolice itd. Iz takvog stanja odnosa profitiraju svi, tj. ljudi iz takvog stanja odnosa izvlače probitak, ostvaruju neki boljitak, odnosno imaju ili bar vjeruju da imaju, neke koristi koje su mjerljive kvalitetom življenja. Ipak, glavni probitak je rezerviran za manjinu, za one koji vladaju kapitalom, a to su, nazovimo ih poslovođe globalizacije; to su bogati bankari, vlasnici multinacionalnih kompanija i medijski multimilijarderi. Ti ljudi su danas ono što su nekada bili robovlasnici i feudalno plemstvo: oni su gospodari, oni gomilaju profit i uživaju slobode koje bogatstvo donosi, oni financiraju političke stranke, njihovi mediji javnosti plasiraju njihove istine i političke favorite, a političke stranke, budući funkcioniraju u demokratiji (a demokratija je svjetski trend kraja dvadesetog i početka XXI. stoljeća), gdje sve ovisi od popularne podrške masa, za uzvrat se takmiče u pridobivanju njihove podrške, jer njihova podrška znači svježi novca za njihove izborne kampanje, financijsku potporu i održavanje administrativnog partijskog aparata itd.
Kada osvoje vlast, onda vraćaju uslugu kreiranjem takvog makro-sistema ekonomskih odnosa koji poslovođama globalizacije, omogućava niske takse i jeftinu cijenu radne snage, a svima ostalima, pored privida kvalitetnijeg života, ostaje samo još prilježniji rad; evo se posvuda u Evropi blagostanja, danas u drugoj deceniji dvadeset i prvog stoljeća, pod izlikom produženja prosječnog ljudskog vijeka, upravo podiže penzioni limit sa 60 godina života za žene i 65 godina života za muškarce, na 67 odnosno 70 godina života, kako gdje, i to jednako za muškarce i žene (cinik bi rekao, još jedan doprinos feminističkog pokreta ravnopravnosti polova).
Dakle, ništa nova pod kapom nebeskom. Temeljni odnos gospodara i roba se i dalje vrti kao povijesni vrtuljak, gdje su gospodari vlasnici vrtuljka, oni koji ubiru profit, a mase su, prividom kvaliteta života, oneživotvoreni robovi, koji uživaju u vrtešci, sa koje im, izgleda nema silaska.
Strast vladanja i strast
pokoravanja
Demokratski model vladanja nudi masi mogućnost kritike koja ide do sprdnje i satire spram elite, ali ista ta masa, unatoč galami i podsmjehu na elitu, istoj vjeruje i očekuje da od nje bude vođena. A elita, budući ljudi kao i narod, uronjena u lagodan život i respektabilne pozicije u društvenoj preraspodjeli moći, kako vrijeme odmiče, postaje nalik na masu, intelektualno lijena, ignorantska, troma i “pospana” od života, polagano se transformira u ljigavu, ciničnu upravljačku vrhušku, neosjetljivu do tuposti za stvaran život i probleme istih onih malih ljudi koji im ropskom pokornošću, upravo strašću za pokoravanjem, omogućavaju tu i takvu lagodnu poziciju moći.
Autor – Zdislaw Beksinski
Strast vladanja i strast pokoravanja, dva su najistančanija stanja svijesti što nas, kao ljude, najpreciznije objašnjavaju. Ljudska seksualnost kao demonstracija strasti osvajanja i pokoravanja, po sebi je perverzna, sve do sado-mazohističke iznijansiranosti, kojoj je replika društveni odnos dominacije i eksploatacije. Što će reći: svaki erotski odnos je potencijalno odnos roba i gospodara.
Čovjek je društvena biće. Izvan društva čovjek ostaje nerealiziran. Po primordijalnom redu stvari čovjek teži povezivanju sa drugim ljudima, jednako kao što i ostale životinje grupe, npr. majmuni, vukovi ili hijene, teže povezuje u čopor, u zajednicu iste vrste gdje se onda uspostavlja prirodan red alfa i beta zvijeri, nekada i treći red zvijeri, gdje svaka zvjer zna svoje mjesto i ponaša se u skladu sa tom “spoznajom”.
U životinjskom svijetu red i odnos alfa i beta zvjeri definiran je prirodnom selekcijom. Nekada je u alfa poziciji najsnažniji mužjak, ali u nekim drugim slučajevima, kao npr. kod hijena ili nekih majmuna, dominantna pozicija pripada ženki. Nauka nema prezine odgovore u svakom pojedinom slučaju, šta je to što opredjeljuje alfa i beta poziciju zvijeri, ali naučnici dakako imaju različite ideje i mišljenja zašto je to tako; u krajnjem, sve te ideje i sva ta mišljenja bi se mogla svesti na ideju prirodne selekcije, odnosno agresivni genetski instinkt samoodržanja.
Dakle, pozicija zvijeri u grupi u najužoj je vezi sa ubilačkim instinktom sebičnog gena: sebični gen se održava samo-produženjem, a ono tim veći izglede ima što je pozicija zvijeri u grupi jača.
Isti obrazac modeliranja alfa i beta reda i pozicije pojedinih subjekata u grupi vrijedi i za čovjeka: i naš sebični gen podliježe prirodnom zakonu održanja samo-produženjem, a ono tim veće izglede ima, što je naša pozicija u grupi, u zajednici odnosno društvu, zaštićenija snagom moći koju smo nagomilali: novac, upravljačka moć i pozicija onoga koji ima. Ovu poziciju u preraspodjeli društvene moći je alfa pozicija. To je pozicija onih koji imaju, koji vladaju tj. upravljaju grupom, zajednicom, odnosno društvom ili preciznije, upravljaju životima ljudi koji čine grupu, zajednicu, društvo.
Na drugom polu ove socijalne klackalice samoodržanja sebičnog gena je pozicija onih koji su u preraspodjeli društvene moći ostali prikraćeni. Njihovu pozicija je beta pozicija.
Koliko god paradoksalno, ali prihvatanjem pozicije gubitnika kao neumitnog reda stvari, pristajanjem na beta poziciju ovisnosti, ljudi slijede instinkt samoproduženja sebičnog gena. Pobunom protiv silom nametnutog reda u raspodjeli društvene moći riskira se sam život, a pasivnim prihvatanjem etabliranog reda, u zamjenu za privilegiju održanja života, stvaraju se uvjeti za održanje u životu i na taj način samoproduženje sebičnog gena. A u izboru između slobode i sigurnosti tijela, ljudi beta pozicije uvijek biraju sigurnost.
Ovo ne znači da pobuna, izazov postojećem redu odnosa, nije moguća. Ona je moguća i ona se svako malo i dešava; šta su revolucije i socijalni prevrati nego izraz težnje ka novom vremenu. Dakle pobune su moguće i one se periodično dešavaju, jednako kao što u se u poretku alfa i beta zvijeri, periodično javljaju izazovi za one u alfa poziciji, sa strane mlađih, agresivnih zvijeri koje pretendiraju na vodeću poziciju u čoporu.
Ali, svaki takav izazov je opasan, kako za zvijer koja trenutno dominira (a to su u naše vrijeme, kazali smo, poslovođe globalizacije) tako i za agresivnog aspiranta na alfa poziciju (a to su, opet u naše vrijeme, svi oni ostali, oni globalizirani, i naravno, oni koji u masi izrastaju kao idejni i organizacioni pokretači pobune). Što će reći – samo u prednjem smislu posmatrano, moguće je pravilno razumjeti koncept novog vremena i stalne ljudske težnje ka boljem.
Rodno mjesto težnje ka novom vremenu, najprije je nada onih u beta poziciju, u novu preraspodjelu društvene moći, gdje će se onda oni naći u favorizirajućoj alfa poziciji ekonomske i ukupne društvene dominacije, koju zatim, sebičnim genom transferiranim u duhovnost i socijalnu piramidu, kao ljudska prava, red, zakon, itd., društveno posreduju i prenose potomstvu.
Cjelokupna konstrukcija odnosa u društvu je zaista, kao ona naprijed opisana imaginarna klackalica, gdje su se u prerspodjeli društvene moći, jedni našli u alfa, a drugi u beta poziciji. Klackalica naravno podrazumjeva balans; taj balans ovdje je odnos alfa moći i beta sitnih društvenih beneficija koje uvjek prate i stanovite obaveze.
Kada se balans pomjeri, dolazi do promjena u strukturi odnosa u društvu, dolazi do pomijeranja klatna moći, postojeći društveni red se mijenja i tada se aktivira agresivna energija sebičnog gena: ljudi se bore za novu poziciju u novom vremenu odnosno u novoj raspodjeli društvene moći. Mobilizirani narod jeste masa koja nosi energiju promjena, jer u ljudima odnosno u svakom čovjeku ponaosob, tinja nada sebičnog gena, ali bit promjene je uvijek zaštita interesa novoformirane elite (koja može biti i djelom jeste „presvučena“ stara upravljačka elita).
Svi globalni povijesni procesi: robovlasništvo i transferiranje na feudalne odnose, feudalizam i prelaz na kapitalizam, buržoaski odnosi i transferiranje na socijalizam, različite forme apsolutizma, despotije i tiranije i transferiranje u društveno prihvatljivije forme tzv. diktature proleterijata, pleonastičke forme tzv. narodne demokratije itd., sve do modernog post-industrijskog, informatičkog i globalnog društva, sav taj povijesni tok je uvijek, u osnovi, bio traganje za novim formama zaštite u međuvremenu iznova raspodijeljenog društvenog bogatstva.