A Subtlety sphinx, part of installation by Kara Walker; (eng. subtlety, suptilnost).
Nihad Filipović
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
ANTI TEZA
Muški i ženski princip
Sav čovjekov svijet (intima, društvo i relacije u društvu), jeste analogan odnos suprotnih vaseljenskih silnica, transferiranih u muški i ženski princip, koji sve u našem svijetu pokreće. U prosjeku, čovjek i ljudi ove dvojnosti odnosno interakcije suprotnih silnica, muškog i ženskog principa u svemu što je njihov život, nisu svjesni, pa svoje odnose sa drugim uređuju s onu stranu ovog, usuđujem se kazati, prirodnog, a svakako temeljnog društvenog zakona; otuda spolni debalans u društvenim i napose, političkim relacijama.
Jer, kada se odnosi uređuju samo na osnovu dominantnog muškog principa, a to je, pored interesa, koji je jednako i muški i ženski: čast, obraz, dostojanstvo, ponos, sve dakle elementi pretežno muške psihološke slike, a bez potrebne konsultacije onog što je ženski princip u našem ljudskom svijetu i u ukupnoj psihološkoj čovjekovoj slici, a to je osjećajnost i ženski instinkt davanja i održanja života, kada, dakle, naše međuljudski odnosi uređujemo jednostrano, vođeni samo ogoljenim interesom i dominirajuće muškim principom, onda nastaju problemi i u intimnoj i u društvenoj relaciji, pa u konačnici dolazi do sukoba, koji su se inače mogli izbjeći.
Drugim riječima, u istoj mjeri u kojoj su problemi očekivani, jer sve u ljudskim i društvenim relacijama polazi od interesa (često konfliktnih), u istoj toj mjeri moguće je očekivati i saniranje tih problema sukobom niskog intenziteta, interakcijom muškog i ženskog principa u prilazu njihovom rješavanju; a pošto je ženski princip u dosadašnjem historijskom toku humaniteta minoriziran, to svjedočimo povijest punu krvavih, muških sukoba visokog intenziteta.
TEZA
Samo po sebi veće učešće žena u društvenim (i posebno političkim poslovima), ne znači automatski izbalansiraniji pristup i harmoniziraniji odnos muških i ženskih silnica u kreaciji društvene zbilje. Moguće je zamisliti situaciju gdje je normativno u nekom društvu pitanje spolne ravnopravnosti valjano uređeno, pa ipak takvo društvo i dalje funkcionira vođeno pretežno muškim impulsom. Ovo stoga što emancipacija žene, nije tek puko pravno-tehnicističko pitanje; u globaliziranom svijetu, moguće je pod uplivom tendencija kulturološkog modernizma koje, među ostalim, globalizacijski proces nosi, savršeno normativno urediti pitanje spolne ravnopravnosti, npr. izbornim zakonima urediti najniže procente, recimo 50% učešća žena na izbornim listama za najviše organe vlasti, pa ipak da u praksi i dalje imamo izrazitu dominaciju muškog principa u načinu vođenja politike.
Emancipacija žene je mjera
emancipacije društva
To je iz razloga, zašto emancipacija žene podrazumijeva emancipaciju društva, pa ako nemate u tom smislu relaksirane odnose među polovima u društvu, a imate pravnu regulativu koju vam je donio opći globalizacijski tok, duh vremena i povijesno civilizacijsko okruženje, krajnji rezultat je, doduše, pojačano učešće žena u društvenim poslovima, (i politici), ali žena koje razmišljaju na pasivan način, žena koje pristaju na poziciju pasivnog klimanja glavom, umjesto aktivnog zalaganja da se stvarno čuje njihov autentični glas i stav i da se onda bore za prevagu tog ženskog kvaliteta i tih stavova ili makar da, kao takvi, budu primijećeni i uzeti u obzir u fazi odlučivanja. Naravno, uvijek je lakše pasivno očekivati da drugi rješava zajednički problem koji se tiče nas, jer se na taj način izbjegava odgovornost za posljedice donesenih odluka.
Taj problem pasivnog odnosa ženskog elementa u ukupnoj slici humaniteta, prisutan je od porodice, pa do vrha piramide zvane društvo. Obično se smatra da muškarci od žena tradicionalno očekuju prepuštanje vodeće uloge, od hranioca porodice do odlučivanja u društvenim stvarima, ali se previđa u kojoj mjeri žene tradicionalno očekuju od muškaraca da rješavaju probleme, da odlučuju u ključnim stvarima u porodici i društvu.
Muški otpor ženskom uključivanju i osvajanju jednake pozicije u kreiranju i odlučivanju u društvenim poslovima, biološki je uvjetovan otpor aktivnog dominirajućeg mužjaka koji osvaja, nameće se i odražava snagom na vrhu, nad biološki pasivnom ženkom koja očekuje da bude osvojena, da pripada jakom, jačem i najjačem i da je onda zaštićena. Žensko pristajanje na dominirajuću mušku poziciju je dio ženske psihološke strukture i njene uloge u čoporu, gdje se ženka podvrgava moći mužjaka, a zauzvrat dobiva zaštitu u bešćutnom svijetu u kojemu opstaju samo najjači.
Međutim, žene u društvu imaju, odnosno trebale bi imati, veliku moć, ali je ne koriste. Pitanje je zašto?
Žene su majke, one su te koje imaju moć svoju djecu, napose sinove, ako je već muški element ključni u problemu društvene seksualne segregacije, od malih nogu podučavati respektabilnom odnosu prema ženskom polu.
- Čine li to žene i čine li u potrebnoj mjeri?
- Zašto mnoge žene, inače svjesne problema, nemaju snage iskoračiti i aktivno se upustiti u mijenjanje stanja?
- Nije li to najprije zbog onoga što je ženska narav, karakter odnosno psihologija, dakle u osnovi biološki element?
Konačno, ne smjemo smetnuti sa uma, da, jednom na poziciji moći odlučivanja i žene funkcioniraju na isti način kao i muškarci: vodi ih interes, a u njegovom ostvarenju sklone su moć zloupotrebljavati, često su sujetne, rigidne, bez sluha za drugačije mišljenje, u osnovi ne vode dijalog, nego nameću svoje viđenje itd.
Znači, samo po sebi, veće učešće žena u političkim poslovima, ne znači automatski izbalansiraniji pristup i harmoniziraniji odnos muških i ženskih silnica u kreaciji društvene zbilje.
Položaj žene u društvu je mjerilo emancipacije društva, smatrao je Karl Marks. U tom smislu, sva su mjerila o emancipaciji društva svodljiva na taj polazan odnos muškarca i žene, jer prema Marksu, iz tog odnosa je vidljiv cjelokupan nivo čovjekovog obrazovanja.
Francuski sociolog i filosof Emil Durkham (Emile Durkheim) pak polazi od toga da je emancipacija žene prirodna mjera emancipacije društva, što nas logički upućuje na misao da nema osviještene žene, bez osviještenog društva. Ali, probiti falusocentrični model organizacije društva, začet pojavom i razvojem monoteističkih religija, nije lak zadatak, ni za muške ni za ženske.
Proboj u istinski novo vrijeme moguć je samo na istinski novoj paradigmi, a to najprije znači odbacivanje ideje Boga Oca.
Istinski nove zore nekog novog vremena humaniteta nema na patrijarhalnom modelu svijesti. U prirodi je teološke misli dogmatski konzervativizam; sve što je novo teško i samo kroz dugo vrijeme se probija u zabrane teološke dogme. Dogma Djevice Marije, kao lika u kojem žene mogu tražiti i nalaziti inspiraciju i satisfakciju, traje kroz stoljeća, praćena dogmom rehabilitirane (prostitutke) Marije Magdalene, kao neke vrste opomene ženama.
Tako je uz Evu, rehabilitirana prostitutka Marija Magdalena, zbog nemogućnost dosezanja ideala bezgrješne Djevice Marije, faktički ostavljena ženama kao jedina mogućnost identificiranja.
U vrijeme objave, Islam je značajno unaprijedio položaj žene u Arabiji. U paganskim društvima Arabije, žene tog doba nisu imale nikakva imovinska prava i bile su faktički vlasništvo muškaraca, neželjena ženska djeca su ubijana, a obrazovanje djevojčica je bilo nezamislivo.
Islam je pak ženama dao imovinska prava, zabranio praksu ubijanja ženske djece i uveo obavezu obrazovanje djevojčica jednako kao dječaka. Ipak, ono što je bio humanistički proboj prije 1400 godina, danas, sudeći prema praksi koja je prisutna diljem islamskog svijeta, teško da može odgovoriti željama, potrebama i zahtjevima moderne žene globalizacijskog doba.
Nemoguće je generalizirati i položaj žene u svim islamskim državama danas, svoditi na jedno, ali stoji činjenica da je u svim tim državama religija korištena, na da bi se žena oslobodila, nego naprotiv, da bi se utvrdio njen subordiniran odnosi spram dominirajućeg muškarca.
U onim “islamskim” državama u kojima je ostvaren već stepen pravne i ukupne društvene jednakosti muškaraca i žena, (npr. u Turskoj ili u državama većinskih muslimana, koje su u XX. stoljeću bile pod ideološkom dominacijom marksizma), to je ostvareno zahvaljujući ideji sekularizma. Isto vrijedi i za Kršćanstvo i za općenito ostatak svijeta, gdje sve što je ostvareno u domenu emancipiranja žene, ostvareno je zahvaljujući ideji sekularizma, dakle protiv i usprkos otporima teološke duhovnosti.
Stoga, nezamisliv je proboj u istinski novo vrijeme na matrici starog, falusoidnog, teološkog i patrijarhalnog duhovnog modela. Represija u sferi seksualnosti je ključ sveukupne represije i muške dominacije u društvu.
Ono što je pretpostavka nekog novog vremena humaniteta, a realno je provodivo već danas, jeste insistiranje na pojačanom učešću žena u javnim, napose političkim poslovima. Krajnji cilj bi morao biti potpuno oslobođenje žene uključujući i njenu seksualnost. Jer, šta ima žena od osvojenog prava na političko izjašnjavanje, ako ostaje kastrirana u domenu seksualnosti.
Ovo, jasno, nije zagovaranje promiskuiteta, nego je zagovaranje ukupne osobne slobode, što podrazumijeva i oslobođenu seksualnost žene, koja je falusoidnim moralnim konceptom potisnuta. Moral nije isključivo teološki fundiran, ali pokazalo se, da je i u sferi seksualnosti, kao i općenito, proboj u slobodu, moguć samo potiskivanjem teološke svijesti iz sfere javne regulacije. Zato sekularizam vidimo, najprije kao duhovno stanje, a onda i kao mehanizam ukupnog oslobađanja društva na putu u slobodu.
Jednom osvojeni sekularizam u društvu naravno otvara nova pitanja, pa tako i u domenu seksualnosti i etičnosti, npr. prije svega šta jeste oslobođena seksualnost i koji je njen sadržaj; ali to su post festum pitanja, koja se otvaraju osvajanjem novog vremena. Ono što je danas stvarnost, jeste mnoštvo primjera, gdje je u sferi seksualnosti društveno (moralno), manje-više prihvatljivo, jedno za muškarce, a isto to je društveno (moralno), više-manje neprihvatljivo za žene: od banalnih razgolićenih muških i ženskih grudi na plaži rećemo, do različitog doživljaja promiskuiteta; a onda se taj polazni disparitetni odnos u domenu seksualnosti, proširuje na ukupnu društvenu relaciju, pa se manifestira kao nejednak tretman kod zapošljavanja, nejednaka plaća za isti posao itd.
Ubrzani proces emancipacije žene, posebno na političkom zapadu humaniteta, jedan je od modernih fenomena, prisutan je kroz cijelo XX. stoljeće i nema razloga nevjerovati da taj proces neće značajno obilježiti i XXI. stoljeće. Ali, pred čovječanstvom je tu još veoma dugi put.
Odbacivanje teološkog modela svijesti Boga Oca, sada i odmah, neizbiježno bi vodilo teškim društvenim potresima, i rečeno direktno, vodilo bi ka krvavim sukobima, sa nesagledivim posljedicama. Pošto je to moguće izbjeći, onda je mudro to i učiniti: čemu teška sukobljavanja ukoliko je moguće kretati se prema cilju, (a cilj je Bog tj. sloboda i istina), bez prolijevanja ljudske krvi. I da, put prema spolnoj ravnopravnosti je put sekularizma. To je onaj put kojim je moguće promicati spolnu ravnopravnost, uz neizbježni minimum društvenog sukobljavanja, ali moguće, bez prolijevanja ljudske krvi.
Jer, “ubiti” u ljudima Boga je nemoguća misija.
Povratak matrijarhalnim formama zajednica kao socijalnim organizacijama koje se formiraju oko centralne ili dominirajuće uloge žene, dakle, povratak pred abrahamskoj Velikoj Majci Božici, mišljenja smo, nije moguć. Takve socijalne forme su nešto što je humanitet duhovno arhivirao, prelaskom sa borbe za opstanak – gdje se duhovnost formirala oko svijesti o prioritetu održanja i produženja života, u borbu za društveni položaj, prestiž, ugled i poziciju moći – gdje se duhovnost formira oko svijesti o agresivnoj (muškoj) dominaciji i militantnim formama organizacije. Povratak na prevaziđene modele duhovnosti sa centralnom pozicijom Majke Božice i simbolikom što se uz nju i taj dominirajući matrijarhalni model svijesti vezuje, stoga je anahron i faktički nemoguć. A ono što je moguće na putu u novo vrijeme, i realno provedivo već danas, jeste insistiranje na pojačanom učešću žena u javnim i specifično, političkim poslovima.
Emancipacija žene i emancipacija društva jes uzajamno uvjetovan tok. Nema emancipacije društva, bez emancipacije žene, ali nema ni emancipacije žene, bez ukupne emancipacije društva.
Drugim riječima, nije pitanje spolne ravnopravnosti tek žensko pitanje. Nije uopće samo žensko pitanje, nego je jednako i muško, koliko i žensko. Bez muške emancipacije nemoguće je zamisliti žensku i obratno. A u tom polju prvi zadatak je, sve vodeći računa o biološkoj specifici muškaraca i žena, ali ne ograničavajući slobodu i mogućnost biranja, (u relacijama mogućeg izbora), izboriti se za jednak tretman žena i muškaraca u svim sferama djelovanja života i rada.
Pri tom, samo u sekularnom miljeu moguće je oslobađanje žene. Jedini racionalan put i u polju emancipacije žene, (i ljudi općenito), jste put sekularizma, put prevazilaženje falusoidnog, teološkog i patrijarhalnog kulturnog modela Boga oca i put ljudskih prava i građanskih sloboda.
Bogu božije, a ljudima ljudsko!