Noel Malcom
(Izvadak iz Predgovora bosanskom i hrvatskom izdanju knjige Bosnia – A Short History, u nas prvo izdanje iz 1995. je objavljeno pod naslovom “Povijest Bosne”, izdavači – Erasmus Gilda, Nova libra, Dani)
Možda se okolnostima u kojima sam pisao ovu knjigu može objasniti još nešto, što je izazvalo kritiku nekih čitalaca: način na koji pišem o Titu. Svi oni na Zapadu koji govore o “vjekovnoj etničkoj mržnji” i “neminovnosti” rata u Bosni i Hercegovini svagda su skloni govoriti i o Titovim zaslugama, o kome tvrde da “barem nije dopuštao da se digne poklopac s kotla”.
Po tome bi se reklo da je Tito našao pravo rješenje za jugoslavenske probleme; i zaista, sve do posljednjeg mogućeg trenutka u junu 1991, evropski i američki političari nastojali su očuvati Titov jugoslavenski sistem na okupu zato što su mislili da je to jedino rješenje koje može funkcionirati.
Moje me vlastite analize upućuju na suprotan zaključak. Ja ne mislim da je Tito našao pravo rješenje; naprotiv, on je stvorio dobar dio problema. Višenacionalne federacije mogu funkcionirati samo ako posjeduju istinske demokratske institucije i tradicije. A ono što je Tito stvorio bilo je sve duboko nedemokratski.
Politička struktura koju je on stvorio pripremila je najmanje na tri načina teren za nasilje u devedesetim godinama.
– Prvo, oduzela je običnim nacionalnim osjećajnijima pravu demokratsku mogućnost izražavanja; stoga su se neke vrste nacionalizma, posebno u Srbiji, na kraju izrodile u ekstremizam i nasilje.
– Drugo, upravo je komunistički sistem proizveo onaj tip političara-manipulatora, koji nastupa s pozicija moći, čiji je karakteristični predstavnik Slobodan Milošević.
– I treće, ekonomski neuspjesi Titova sistema ostavili su za sobom siromašno i razočarano stanovništvo, savršen materijal kojim se političar kao Milošević mogao posložiti da provede u praksi svoju demagošku politiku.
Proučavajući Titovu karijeru kao političara koji je nastupao s pozicija moći, došao sam do zaključka da njegovu ulogu u ratu ne treba prikazivati u onom herojskom svjetlu kako je bilo uobičajeno u jugoslavenskoj historiografiji. I dalje vjerujem da sam u biti ispravno prikazao u ovoj knjizi i njegovu strategiju i njegove zasluge.
Ja držim da je Tito od samog početka ratovanja u Jugoslaviji bio najviše zaokupljen borbom za vlast s potencijalnim političkim suparnicima u Jugoslaviji i da mu je ta borba bila važnija od ratovanja s okupatorom.