Suad Haznadarević
Pitanje identiteta i osjećaja kulturološke pripadnosti čovjeka, plemena, naroda je od vajkada bilo aktuelno. Kad pogledamo, u nazad, u prošlost, vidjet ćemo da pored zauzimanja teritorija i želje za ostvarenjem ekonomske koristi, krajnji rezultat imperijalnih osvajača je i nametanje kulturoloških vrijednosti i asimilacija porobljenih naroda. Tako su nastajala ogromna carstva. Historijski najbliži i najpoznatiji, nama koji živimo na Balkanu, su Rimsko i Osmansko carstvo.
Svi oni narodi koji nisu bili sastavni dio Rimske imperije su nazvani barbarima, iako su kao i sami Rimljani u svom vjerovanju bili politeistički i slijedili civilizacijske tokove, imali su svoju kulturu i pogled na svijet. Te kulture ili religije se suštinski nisu mnogo razlikovale od rimske ili njenih prethodnika, helenske kulture ili Mezopotamije, kulture Bliskog istoka.
Naravno da su postojale određene grupe ili plemena koja su se odupirala potpunoj asimilaciji. Iako je interakcija i simbioza bila neizbježna, u tradicijama naroda su uvijek ostajali veći ili manji tragovi prethodnih kultura, religija i svjetonazora.
Takav je slučaj i kod Langobarda. Oni su gotsko pleme koje se nastanilo na području današnje Italije. Po ovom plemenu današnja Lombardija u Italiji nosi svoj naziv. Langobardi, kao i sva gotska plemena Istočnih i Zapadnih Gota su bili pripadnici arijanskog hristološkog nauka. Sopstvena denominacija je služila za jačanje sopstvenog identiteta u odnosu na Rimljane.
Zeitschrift Der Standard, Germanische Stämme Langobarden: Genstudien erhellen Wanderschaft eines mysteriösen [1]
„Religijska denominacija je bila važna za identitet grupe ljudi, u ovom slučaju plemena Langobarda.“ [2] U određenom momentu arijanska denominacija je postala problem za Rimsku crkvu jer je “uzurpirala” nastajanje hrišćanskog identiteta, kvarilo je njegovo nastajuće tkivo.
„Od njihovog osvajanja Italije jedan dio Langobarda je pokršten od strane Franaka, jedan dio je 670. g. pokršten od strane rimskog sveštenstva, a mnogi Arijanci su prebjegli na Bliski istok. Hrišćanstvo koje se tamo širilo je u glavnom bilo Arijansko (nisu vjerovali u božansku prirodi Isusa).“ [3] „Također su mnogi prebjegli i u Iliriju“ [4] jer je i na geografskom području današnje Bosne i Hercegovine, Hrvatske (Dalmacija) i Srbije (Sandžak) arijanski monoteizam bio dominantan. O Arijanstvu na prostoru Ilirije svjedoče temelji bazilika koje su za svoje potrebe gradili arijanski Iliri i Goti.
„S obzirom da početkom 4. vijeka, Rim i Konstantinopolj potresaju stalni sukobi oko prirode vjerovanja u Isusa, ni Rim, a niti Konstantinopolj, ne uspijevaju da ostvare utjecaj u crkvama Ilirikuma, njihovom učenju, niti organizaciji.“ [5]
Rimski poglavar (papa) Damasije, pokušava preko svog zastupnika, episkopa iz Salone, Aholijusa, da ovlada Ilirikumom. Pored Salone, Sirmium i Aqvileja su također bili centri zapadnog kršćanstva. Međutim, uspjeha nije bilo. Tako je nastao međuprostor koji je omogućio jednim dijelom političku, a velikim dijelom crkvenu samostalnost. S obzirom na svoju gotsko-ilirsku arijansku posebnost, ovaj međuprostor prihvata prognane arijance i heretike Rimskog carstava i uživa samostalnost u gradnji arijanskih sakralnih objekata.
Pored mnoštva činjenica, artefakata koje upućuju na to da su Iliri i Goti, kao arijanci, imali presudan utjecaj na razvoj ranog hrišćanstva na geografskom području današnje Bosne i Hercegovine i izgradnji rano-hrišćanskih bazilika, historiografi su rado pribjegavali i teoriji da su prvi graditelji crkvi i bazilika došli iz Sirije, Palestine i Judeje. Time reflektivno negiraju iliro-gotski arijanski potencijal.
Drugi primjer nelogičnog negiranja Gota i domaćih Ilira kao graditelja prvih crkvi na geografskom području BiH; citat:
„Gradnja rano-kršćanskih crkava je, čini se, najviše forsirana u vrijeme vladavine Istočnih Gota na ovim prostorima (490 – 535), što se da konstatirati zbog nalaza uz rano-kršćanske crkve, ali to ne znači da su Goti gradili crkve, nego da je vjerojatno to bilo vrijeme primirja kad je bilo moguće graditi crkve i ostale građevine.“[6]
Ovo primirje, takoreći blagostanje i vjerska tolerancija, zaista je i bilo u vrijeme gotskog kralja Teodorika. On je izdao Dekret kojim se omogućuje sloboda vjeroispovijesti čak i Hebrejima u okvirima njegovog carstva. [7]
Naprijed citirana smušena misao i rečenica otvara, međutim, neka pitanja, na koje nije dat odgovor:
- Kako to da je pored crkvi najviše gotskih arheoloških nalaza, a da ih oni nisu gradili ili koristili u svoje svrhe?
- Da li je neko sasvim slučajno oko crkvi zagubio gotske križeve, toke i ukrasno stako sa toka, ćilibar, šnale?
Foto – S. Haznadarević, Zemaljski muzej BiH, nalaz – Gornje Turbe, arijanski križ, gotski medaljoni. [8]
Svi ovi nalazi se mogu vidjeti izloženi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Na ovakvim negacijama se bazira historiografija negiranja Arijanstva i svega onog što nije saglasno sa agendom i teorijom da su to crkve klasičnog Kršćanstva. Istina je da su arijanski Goti i Iliri gradili sakralne objekte za svoje upotrebe. Po odobrenju ili nalogu imperatora Konstantina I. Velikog, bazilike su građene širom Rimskog carstva.
Ne može se povjerovati da je bilo potrebe da graditelji iz pomenutih oblasti dolaze u Bosnu sa potrebnim „graditeljskim iskustvima“. Tim više što znamo, da su Goti gradili sakralne objekte, (a takvih primjera je mnogo), a i to, da su kasno-antičke bazilike jednostavne, a u nas, u Bosni i okolici hrvatskog grada Zadra, posebnog tipa. Zbog svojih posebnosti u stručnoj literaturi su nazvane „bazilike bosanskog tipa“.
„Karakteristika bosanskih ranokršćanskih bazilika sastoji se u njihovom jedinstvenom planu, skromnim dimenzijama i unutarnjoj opremi izrađena na karakterističan način u kamenu.“[9]
Iako po skromnosti sliče onim bazilikama iz Palestine, Judeje i Sirije, to upravo daje potvrdu njihovoj posebnosti u učenju i vjerskom poimanju. Takve se ne susreću u ostatku kršćanskog svijeta, izuzev na mjestima gdje su arijanski Goti imali jak utjecaj i potrebu za sakralnim objektima – sjever Afrike (Vandali) i Alpski region (Emona-Ljubljana, Šentjur/Riftnik, Hemmaberg).
„Barem za Italiju znamo da je arijanstvo pod Teodorikom steklo popularnost i među romaničkim stanovništvom. Arhitektonski tragovi suživota katoličke i arijanske crkve, mogu se naći ne samo u Raveni, već i u Gradu, Milanu i Akvileji“ [10] i cijelom geografskom području na kojem su arijanski Goti imali vlast i dominaciju.
To nas još više obavezuje i upućuje na suptilnije razumijevanje posebnosti ovih geografskih područja u kojima je Arijanstvo, bilo u punom usponu, kako u alpskom regionu, Iliriji, tako i na Bliskom istoku, sve do pada Gotskog carstva u Ravenni 550, odnosno do 7. vijeka, kada dolazi do nasilnog pokrštavanja Langobarda od strane pape i Franačkog carstva.
Činjenica je da papa Kalist I, početkom 3. vijeka podržava ilirske biskupe u njihovom monoteističkom pristupu, a za dvobožje osuđuje začetnike trinitarnog shvatanja prirode rabina Isusa.
„Između Nikejskog (325. godina) i Carigradskog sabora (381. godina), osnivanje crkvene uprave obilježeno je sporovima oko Arijanstva, koji je imao brojne sljedbenike, posebno među ilirskim biskupima. Obje denominacije na prostoru Ilirika, i arijanska i nikejska, su bile zastupljene. Podjela Rimskog carstva 395. godine na Istočno i Zapadno je bilo vrijeme slabe vlasti i nemogućnost efikasnog upravljanja imperijom. Obzirom da je i Crkva bila uz državu, slabosti u učinkovitosti državne vlasti, reflektovale su se kao slabosti i u crkvenoj organizaciji; i jedna i druga vlast, takorekuć, bavile su se sami sobom. Tako je Ilirija, u tom periodu, bila glavni nosilac i da kažem stožer, zapadnog Rimskog carstva.
„Politička stabilnost nakon učvršćivanja gotske vlasti u Ravenni 493. godine pod Teodorikom Velikim (474 – 526), rezultirala je ekonomskim prosperitetom istovremeno u Italiji i zapadnom Balkanu, a pokazala se u gradnji raskošnih arijanskih bazilika i zgrada. U slučaju utvrđenih brdskih naselja, naglašenog vojnog karaktera, treba napomenuti da je među arijanskim Ostrogotima bilo vojnih biskupa i da je na plaćeničkim listama Rimske vojne uprave, bilo klerika. Postojanje vojnih kapelana bi moglo ponuditi odgovor na pitanje i razumijevanje nekih sofisticiranih crkvenih kompleksa, kao što je na Kučaru, kod Podzemelj, Slovenija“. [11]
Ovakva brdska naselja, gdje su nastajale arijanske bazilike odmah uz vojne punktove koje su služili kontroli puteva, kojom su prenošene informacije, ima i u Bosni, pa kao primjer možemo navesti baziliku u Pruscu [12], te Oborcima (kod Donjeg Vakufa) i dvojnu baziliku u Turbetu (kod Travnika). Zaista, postoji veliki broj ovakvih bazilika na prostoru Bosne i Hercegovine, a njihova rasprostranjenost je i na širem geografskom području od današnjih bh. granica i dosežu do u Dalmaciju, Rašku (Sandžak) i Crnu Goru.
U Bosni, veliki broj bazilika je, manje ili više, istraživan. Postoje mnoga mjesta koja nose naziv „Crkvina“, logično, po crkvi koja je nekad bila na tom mjestu, a da ono što je ostalo od tih crkava, još nije otkopano, jer ta mjesta nisu do kraja istraživana. Radi se o velikom broju bazilika. Dr. Enver Imamović navodi 80. takvih bazilika na području Bosne i Hercegovine.
Nastaviće se.
[1] Volkeshttps://www.derstandard.at/story/2000087190992/langobarden-genstudien-erhellen-wanderschaft-eines-mysterioesen-volkes.
[2] Brennecke 1996. Von E. A. Thompson über P. Heather bis H. Wolfram sowie auch J. C. Russell wird die identitätsstiftende und -bewahrende Rolle betont.
[3] http://www.zeno.org/nid/20009400907 De l'Arianisme des peuples germ., Par. 1850. | Quelle: Pierer's Universal-Lexikon, Band 1. Altenburg 1857, S. 703-705.
[4] Gotsko pleme Alani; u Rakovčanima kod Prijedora pronađeno je oko 200. gotskih grobnica.
[5] Istorijski institut Crne Gore, Monumenta Montenegrina Knjiga II. Arhiepiskopije Duklja i Prevalitana Scriptores ecclesiastici. str. 17. i 18.
[6] Uvod u povijest Crkve i povijest istraživanja ranokršćanskih crkvi u BiH, Vida Đavurak, str. 6. link https://www.academia.edu/27553691/Topografija_ranokrscanskih_crkava_u_Hercegovini.
[7] Prema takozvanom Excerpta Valesiana, postojao je sporazumni suživot obje denominacije u carstvu Ostrogota pod Teodorikom: Sic gubernavit Duas gentes u uno Romanorum et Gothorum, dum ipse quidem Arrianae sectae esset, tamen nihil kontra religija catholicam Temptans. / Tako je vladao nad dva naroda istovremeno, Rimljanima i Gotima; iako je i sam bio pripadnik arijanske sekte, nije učinio ništa protiv katoličke religije. Girardet 2010, 141-149, 2009, 78-81.
[8] Arijanizam nije imao specifičan stav prema raspeću u smislu fizičkog prikazivanja raspela, već se fokusirao na teološka pitanja koja su imala veze sa prirodom Hrista i njegovim odnosom prema Bogu Ocu.
[9] Dr. Imamović Enver „Korijeni kršćanstva u Bosni i Hercegovini“ 7. lipnja 2015.
[10] Franz Glaser und Wilfried Franzen „Von Konstantin bis Justinian“ str. 122 Spätantike und frühes Christentum zwischen Adria und Donau https://www.academia.edu/115808924/Von_Konstatin_bis_Justinian_Sp%C3%A4tantike_ und_fr%C3% BChes_Christentum_zwischen_Alpen_und_Donau.
[11] Glaser 2003b, 878 – Palme 2002, 92–97, Dem Kirchenhistoriker Sozomenos († um 450) zufolge soll die Einführung von Militärgeistlichen auf Konstantin den Großen zurückgehen. Palme 2002, 93f.
[12] Izvor prof. Husen Čepalo, autor 14. historiografskih knjiga.