Prilog pripremili: I. Porović, E. Agović, F. Bogućanin, V. Čustović, A. Bijedić, E. Demir, A. Isajbegović, U. Zukorlić i Bošnjački DNK Projekat.
Za vrijeme vladavine Osmanlija, begovska titula se je davala sinovima paša, višim vojnim zapovjednicima, kapetanima brodova i strancima od ranga. Neki od njih su pripadali bosanskom plemstvu i uživali su velike feudalne posjede. Jedan dio begova poticao je iz vlastelinskih, aristokratskih porodica iz predosmanskog doba koje su prelaskom na islam pokušale zaštititi svoj status. Neki begovi su kao spahije (prije reformi Omer-paše Latasa) također ubirali carsku desetinu u određenim okruzima i zato su morali služiti u sultanovoj vojsci sa svojim ljudima. Pitanje statusa begova je aktualizirano dolaskom Austro-ugarske jer se postavilo pitanje nove strukture bosanskog društva. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, s agrarnom reformom nakon Prvog svjetskog rata, begovi i ostali titulari iz osmanskog doba su razvlašćeni i kasnija upotreba ove titule tek ima simboličnu funkciju.
Profil Bošnjaka po Regijama, stanje 10. 10. 2024.
𝐑𝐎𝐃𝐎𝐕𝐈 𝐒𝐓𝐀𝐑𝐎𝐁𝐀𝐋𝐊𝐀𝐍𝐒𝐊𝐎𝐆 𝐏𝐎𝐑𝐈𝐉𝐄𝐊𝐋𝐀
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐄
– 𝐊𝐮𝐥𝐞𝐧𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐑𝐚𝐣𝐧𝐨𝐯𝐜𝐢, 𝐁𝐢𝐡𝐚𝐜́, 𝐄-𝐕𝟏𝟑. Prema glavnom predanju o porijeklu, Kulenovići su najvjerovatnije došli iz okoline Udbine u Lici krajem 17. stoljeća nakon što je ovo područje zauzela Mletačka Republika. Po jednoj verziji, u Kulen Vakufu se nastanio Ibrahim-paša, a njegov brat Salih-paša je u Bjelajskom polju osnovao Petrovac. Vremenom su izrasli u brojnu begovsku porodicu sa posjedima od Glamoča do Kladuše. Po drugoj verziji, potomci su Mihajla Kulina, brata venecijanskog dužda Kulina koji je sredinom 15. stoljeća preuzeo ime Hidajet-paša. Postoji i treća verzija da su predstavljali hrvatsko plemstvo i da su nakon Pacta conventa, tj. sporazuma iz 1102. g. kojim su hrvatski krajevi ušli u sastav Ugarske, ne htijući prihvatiti ugarskog kralja za svoga, odselili u Bosnu. Jedan od poznatijih Kulenovića je bio Džafer-beg, čelnik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i nakratko državni ministar u Kraljevini Jugoslaviji, a potom i potpredsjednik NDH.
– 𝐑𝐢𝐳𝐯𝐚𝐧𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́ (𝐚𝐫. 𝐁𝐮𝐬𝐡𝐧𝐚𝐪), 𝐒𝐭𝐨𝐥𝐚𝐜, 𝐄-𝐕𝟏𝟑. Postoji nekoliko verzija o porijeklu. Prema prvoj, potiču od Obrenbegovića sa prostora današnje Crne Gore. Jedan od njih je prvo prešao u Albaniju gdje je primio islam i odatle je sa turskom vojskom došao u Hercegovinu. Prvo se nastanio u Operšu kod Stoca odakle su se njegovi potomci raselili po Stocu, Pješivcu i Mostaru. Prema drugoj verziji, porijeklom su iz Peći i potomci su nekog Murtedan-paše. Prema trećoj verziji, potomci su Rizvan-bega Mahmutbegovića iz Peći. Taj Rizvan-beg bio je muhafiz stolačkog grada, tj. imao je zadatak da čuva tvrđavu. Ovi Mahmutbegovići inače imaju predaju da su porijeklom od srednjovjekovnih Crnojevića. Postoji i manje vjerovatna verzija po kojoj su iz Popova Polja i ranije su se prezivali Nikolić. U historiografiji, tragove Rizvanbegovića u Stocu možemo pratiti od 18. stoljeća. Od njih je i Ali-paša Rizvanbegović-Stočević, hercegovački paša i stolački kapetan, protivnik Husein-bega Gradašćevića.
– 𝐒̌𝐚𝐡𝐢𝐧𝐩𝐚𝐬̌𝐢𝐜́, 𝐓𝐮𝐳𝐥𝐚, 𝐄-𝐕𝟏𝟑. Prezime je izvedeno od perzijske riječi “šahin” što znači “sokol”. Prema predaji, potomci su sitnog soeskog srednjovjekovnog plemstva Sokolovića iz okoline Rudog. Imali su nekoliko ogranaka koji su naseljavali predio između Glasinca i Lima. Od njih je i čuveni veliki vezir Osmanskog carstva iz 16. stoljeća, Mehmed-paša, a također i njegov amidžić, Ferhat-paša, koji je dao izgraditi džamiju u Banjaluci. U 15. i 16. stoljeću, Sokolovići su imali veliki broj svojih članova u sultanovoj službi uključujući dva velika vezira, pet vezira, deset begler-begova i niz drugih uticajnih ličnosti. Šahinpašići su potomci Hasan Šahin-paše Sokolovića koji je rođen krajem 16. stoljeća u selu Krnije (Vidrići) na Glasinačkoj visoravni. Krajem 18. ili početkom 19. stoljeća, dio Šahinpašića prelazi iz Glasinca u Šepak kod Zvornika. Krajem osmanske vladavine, imali su velike posjede na području Zvornika i u drugim dijelovima sjeveroistočne Bosne. Potomci Nurije-bega su nakon dolaska Austrougarske sa Glasinca preselili u Pljevlja gdje također živi ogranak ove porodice.
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐉𝟐𝐛
– 𝐆𝐫𝐨𝐬̌𝐢𝐜́, 𝐁𝐮𝐳̌𝐢𝐦, 𝐉𝟐𝐛-𝐋𝟐𝟖𝟑-𝐙𝟔𝟑𝟖-𝐙𝟏𝟎𝟒𝟑. Postoje dva veća predanja o porijeklu. Prema jednoj predaji, ranije su se prezivali Jajčanić i porijeklom su iz Bosne odakle su iselili za Slavoniju gdje su živjeli vojničkim životom graničara. Jedan od najranijih poznatijih članova porodice je Miloš Jakov koji je polovinom 17. stoljeća obnašao dužnost petrinjskog kapetana i vojvode. Kao prvi musliman Grošić se pominje izvjesni Abdulmennan, rođen u 17. stoljeću, koji je imao sina Dur-Aliju, a ovaj sina Ali-bega koji je bio banjalučki muteselim grada i veliki zapovjednik pokrajine sve do grada Bihaća i služio je više velikih vezira. Prema drugoj predaji, potomci su Harčete, jednog od prvih stanovnika Bužima, porijeklom iz Anadolije (DNK testiranje nije potvrdilo ovu predaju).
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐑𝟏𝐛
– 𝐁𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐃𝐞𝐫𝐯𝐞𝐧𝐭𝐚, 𝐑𝟏𝐛-𝐙𝟏𝟐𝟎𝟑-𝐂𝐓𝐒𝟏𝟒𝟓𝟎. Begovska su porodica koja je od 1773. g. obavljala dužnost kapetana u Derventi. Potomci jednog od kapetana iz 19. stoljeća, Mahmud-bega, prozvani su Kapetanovići, a njegova sestra bila je udata za Husein-bega Gradaščevića. Porodica je raspolagala znatnim zemljišnim posjedima, ali se taj posjed ženidbenim vezama smanjivao. Krajem osmanske vladavine, imali su 240 selišta u 14 katastarskih općina kotara Derventa.
– 𝐇𝐚𝐣𝐝𝐚𝐫𝐩𝐚𝐬̌𝐢𝐜́, 𝐕𝐫𝐬̌𝐞𝐯𝐨, 𝐁𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐏𝐨𝐥𝐣𝐞, 𝐒𝐚𝐧𝐝𝐳̌𝐚𝐤, 𝐑𝟏𝐛-𝐙𝟐𝟏𝟎𝟑-𝐙𝟐𝟕𝟎𝟓-𝐘𝟖𝟐𝟗𝟏𝟗. Ranijim porijeklom su iz Ivanja kod Bijelog Polja. Vjerovatno su genetski rođaci Suljevića koji su u Kanju kupili posjed od Šehovića iz Sutivana. Vidi unos za Hajdarpašića ispod haplogrupe G.
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐉𝟐𝐚
– 𝐁𝐮𝐬̌𝐚𝐭𝐥𝐢𝐣𝐚, 𝐁𝐮𝐠𝐨𝐣𝐧𝐨, 𝐉𝟐𝐚-𝐌𝟒𝟏𝟎. Porijeklom su iz Livna, a odatle su se proširili na druge krajeve Bosne, prije svega u Bugojno i Duvno. Prema porodičnoj predaji, porijeklom su iz Bušata kod Skadra, a u Livno su doselili početkom 17. stoljeća. U vrijeme osmanske vladavine u Bosni bili su uglavnom alajbezi, tj. zapovjednici spahija Livna, Duvna i Glamoča. Krajem osmanske vladavine, raspolagali su sa 375 selišta u 5 kotara jugozapadne Bosne (Livno, Duvno, Bugojno, Ljubuški i Jajce). Od Bušatlija iz Skadra najpoznatiji je bio Mahmud-paša Bušatlija, osmanski paša iz druge polovine 18. stoljeća koji je poginuo u borbi na Krusima kod Podgorice. Prema nekim navodima, Bušatlije su potomci Crnojevića. Bugojanski Bušatlije su potomci Mahmud-bega koji je sa dvanaestoro svoje djece tokom austrougarske okupacije odselio u ovaj grad.
– 𝐂̌𝐞𝐧𝐠𝐢𝐜́, 𝐑𝐚𝐭𝐚𝐣𝐞-𝐌𝐢𝐥𝐣𝐞𝐯𝐢𝐧𝐚, 𝐅𝐨𝐜̌𝐚, 𝐉𝟐𝐚-𝐋𝟐𝟔. Prema historiografiji koja nije niti potvrđena ni negirana DNK testiranjem, doselili su sredinom 16. stoljeća iz Male Azije i naselili su Zagorje, tj. područje između Treskavice i Zelengore (Kalinovik i Foča), a u selu Borje kod Foče su podigli odžak. Ubrzo su se razgranali po okolnim selima, prema Gacku, Podrinju, Pljevljima, itd. Početkom 19. stoljeća, u Zagorju ih je bilo u selima Borje, Jelašca, Kuta, Mjehovina, Hotovlje, Zelomići i Vihovići. Na području Podrinja ih je bilo u selima Rataji-Miljevina, Srbotina, Odžak kod Ustikoline, Foča, Potpeć, Lokve i Višegrad. Na područje Gacka se iseljavaju na samom početku 19. stoljeća i podižu kule i čardake u mjestima Lipnik, Mala Gračanica, Srđevci, Lukavice, Fojnica i Cernica. Porodica je dala brojne visoke dužnosnike u Osmanskom carstvu od kojih je znatan broj njih bio na rangu paše. Tokom austrougarske vladavine, Čengići su bili pri vrhu zamljoposjedničke elite i imali su 1.338 kmetskih selišta. Među poznatijim pripadnicima ovog roda su Smail-aga Čengić (gatački, pivski i drobnjački muteselim), njegov sin Derviš Čengić (po njemu je prozvana Čengić Vila u Sarajevu), Adil Zulfikarpašić (intelektualac i političar, potomak Zulfikar-paše Čengića) i drugi.
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐉𝟐𝐛
– (𝐇𝐚𝐝𝐳̌𝐢) 𝐈𝐛𝐫𝐚𝐡𝐢𝐦𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐆𝐨𝐫𝐧𝐣𝐢 𝐑𝐚𝐡𝐢𝐜́, 𝐁𝐫𝐜̌𝐤𝐨, 𝐉𝟐𝐛-𝐌𝟐𝟎𝟓. Prema porodičnoj predaji, potomci su Ibrahim-bega, umrlog 1813. g., brata Husein-bega, a sina kapetana Osmana Gradaščevića iz Gradačca. Ibrahim je ukopan u haremu Sviračke džamije u Gradačcu. O porijeklu Gradaščevića postoji više predaja, a najzastupljenija je ona da su došli iz Budima u Ugarskoj. Tamo su bili paše i zapovjednici vojske, a posjed u Posavini su dobili za vojničke zasluge nakon austrijsko-turskog rata krajem 17. stoljeća. Njihov rodonačelnik je tzv. Ćoso-kapetan (pravo ime Osman ili Ahmed) koji se u historiografiji pominje početkom 18. stoljeća. Najpoznatiji od Gradaščevića je svakako Husein-kapetan, vođa pokreta za autonomiju Bosne 1831-1832. g. Po drugoj predaji, Gradašćevići su potomci lokalnih srednjovjekovnih bosanskih feudalaca. Testiran je i Rifatbegović iz Bijeljine, također predajom od Gradaščevića i pripada haplogrupi I2-M423, što znači da veza sa izvornim Gradaščevićima nije potvrđena.
𝐑𝐎𝐃𝐎𝐕𝐈 𝐒𝐉𝐄𝐕𝐄𝐑𝐍𝐎-𝐄𝐕𝐑𝐎𝐏𝐒𝐊𝐎𝐆 𝐏𝐎𝐑𝐈𝐉𝐄𝐊𝐋𝐀
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐈𝟏
– 𝐙̌𝐝𝐫𝐚𝐥𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐏𝐫𝐮𝐬𝐚𝐜, 𝐃𝐨𝐧𝐣𝐢 𝐕𝐚𝐤𝐮𝐟, 𝐈𝟏-𝐋𝟏𝟐𝟏. Muslimanska begovska porodica koja je živjela u istoimenom selu kod Bugojna sve do početka 20. stoljeća. Bližih podata o njihovom porijeklu nema. Prema spiskovima srednjovjekovne vlastele, Ždralovići su poticali iz Kraljeve Sutjeske kod Kaknja. 1773. g. se pominje i neki Risto Ždralović na Pašinovcu kod Mostara, ali nije sigurno da li je pripadao istoj porodici.
– 𝐌𝐮𝐬̌𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐑𝐚𝐬𝐨𝐯𝐨, 𝐁𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐏𝐨𝐥𝐣𝐞, 𝐈𝟏-𝐏𝟏𝟎𝟗-𝐅𝐆𝐂𝟐𝟐𝟎𝟒𝟓. Genetski pripadaju plemenu Drobnjaka Novljana koje se pominje prvi puta u 14. stoljeću i formirano je u okolini Šavnika na zapadu današnje Crne Gore, odnosno u Staroj Hercegovini. Prema predaji, Mušovići su potomci nekog turskog oficira i Pave iz Kolašina od kojih navodno potiču i Dautovići i Hasanbegovići. Dautovići jesu testirani kao pripadnici iste Y DNK haplogrupe i grane, dok Hasanbegovići najvjerovatnije pripadaju haplogrupi R1a. Druga predaja govori i o porijeklu od kneza Heraka Vraneša iz nahije Ljuboviđa u srednjem Polimlju i Potarju koji je živio krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Kolijevka im je Kolašin. Neki Mušovići su sa Numan-pašom Ćuprilićem otišli za Nikšić i bili su od 1714. do 1877. g. nikšićki kapetani. Prije Berlinskog kongresa 1878. g., živjeli su u Mušovića mahali u Nikšiću i Straševini, kao i u gradu Kolašinu i obližnjoj Mušovića Rijeci. Prije 1924. g. bilo ih je i u Vranešu u selima Stričina, Stožer, Čokrlije, Kičava i Grab. Dijele se na tri glavna ogranka: Kapetanoviće, Mujagiće i Bašagiće. Genetsko testiranje je pokazalo da Mušovići nisu homogen rod budući da je dio Mušovića iz Prijepolja testiran kao pripadnik haplogrupe
𝐑𝐎𝐃𝐎𝐕𝐈 𝐙𝐀𝐏𝐀𝐃𝐍𝐎-𝐄𝐕𝐑𝐎𝐏𝐒𝐊𝐎𝐆 𝐏𝐎𝐑𝐈𝐉𝐄𝐊𝐋𝐀
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐑𝟏𝐛
– 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐍𝐞𝐯𝐞𝐬𝐢𝐧𝐣𝐞, 𝐑𝟏𝐛-𝐔𝟏𝟎𝟔-𝐙𝟑𝟕𝟓. Ljubovići su poznata begovska porodica iz Odžaka u općini Nevesinje. Mjesto Odžak je upravo i dobilo ime po begovskim odžacima, kulama i njihovim posjedima. Prema jednoj predaji, ranije su se prezivali Zaimović, a prezime su dobili po supruzi, tj. ljubi Ahmed-bega Zaimovića iz Nevesinja, učesnika Kandijskog (Kritskog) rata 1645-1669. g. Druga predaja pominje Osman-bega Ljubovića, zvanog Hilmi, iz Herceg Novog, koji je u Kandijskom ratu proveo 20 godina, sina Omer-čelebije i unuka derebega hadži Sulejman-bega koje je u Travniku 1629. g. pogubio bosanski valija Abaz-paša. Prema trećoj verziji, Ljubovići su potomci kneza Heraka Vraneša iz nahije Ljuboviđa u srednjem Polimlju i Potarju koji je živio krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Jedan dio Ljubovića je živio na području Ljubinja, Stoca, Dabra, Fatnice i Mostara. Stolački Ljubovići su testirani kao pripadnici haplogrupe I2-S17250. Kao pripadnik haplogrupe I2-M423 testiran je i Ljubović iz Mostara što je indikativno da mostarski i stolački Ljubovići potencijalno imaju zajedničko porijeklo. Međutim, očito da ne postoji genetska srodnost po direktnoj muškoj liniji sa dijelom nevesinjskih Ljubovića. Prema Šobajiću, dabarski Ljubovići su potomci nekog Kašikovića iz Vranjskih kod Bileće koji je u 17. stoljeću služio kod nevesinjskih Ljubovića i oženio se iz njihovog roda (Kašikovići iz Vranjskih su testirani kao pripadnici haplogrupe I2-Y3120).
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚𝐩𝐚 𝐈𝟐
– 𝐓𝐚𝐧𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐊𝐥𝐣𝐮𝐜̌, 𝐆𝐚𝐜𝐤𝐨, 𝐈𝟐-𝐋𝟏𝟔𝟎. Prema jednom predanju, porijeklom su od nekog Tane iz Maina kod Budve koji je dobio kapetanstvo prilikom bitke na Gabeli. Prvo su došli u Ključ kod Gacka, odakle su najprije naselili Cernicu, Kazance i Stepen. Kasnije su se u 18. i 19. stoljeću proširili u Brestice, Dahaniće, Međuljiće, Zagradce, Gacko, Fojnicu, Slivlje, Korita, Havtovac i Fazlagića Kulu. Po drugoj verziji, na području Gacka borave od vremena prije dolaska Osmanlija, a prelazak na islam se dogodio negdje u 16. stoljeću. Postoji i treća verzija koja govori o porijeklu od Babahmetovića iz Krajine, tj. Kladuše ili Cazina, a nakon podviga u boju sa Mlecima kod Gabele na Neretvi, dato im je kapetanstvo Ključa. Prvi pomen Tanovića potiče iz 1634. g. gdje se u popisu spahija Cerničkog kadiluka pominje Abdulah-čelebija Tanović iz Kazanaca. Tanovići su bili kapetani Ključke kapetanije od 1705. do 1846. g.: Ali-aga, Omer-aga, Abdul Baki-aga, Mustafa-aga, Ali-aga, Mustafa-aga i Hasan-aga. S Tanovićima su genetski povezani i lokalni Kapetanovići.