Prilog pripremili: I. Porović, E. Agović, F. Bogućanin, V. Čustović, A. Bijedić, E. Demir, A. Isajbegović, U. Zukorlić i Bošnjački DNK Projekat.
(Za vrijeme vladavine Osmanlija, begovska titula se je davala sinovima paša, višim vojnim zapovjednicima, kapetanima brodova i strancima od ranga. Neki od njih su pripadali bosanskom plemstvu i uživali su velike feudalne posjede. Jedan dio begova poticao je iz vlastelinskih, aristokratskih porodica iz pred-osmanskog doba koje su prelaskom na islam pokušale zaštititi svoj status. Neki begovi su kao spahije (prije reformi Omer paše Latasa) također ubirali carsku desetinu u određenim okruzima i zato su morali služiti u sultanovoj vojsci sa svojim ljudima. Pitanje statusa begova je aktualizirano dolaskom Austro-ugarske jer se postavilo pitanje nove strukture bosanskog društva. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, s agrarnom reformom nakon Prvog svjetskog rata, begovi i ostali titulari iz osmanskog doba su razvlašćeni i kasnija upotreba ove titule tek ima simboličnu funkciju.)
Grafički prikaz stanja Bošnjaka po Regijama, stanje 10. 10. 2024.
𝐑𝐎𝐃𝐎𝐕𝐈 𝐈𝐒𝐓𝐎𝐂̌𝐍𝐎-𝐄𝐕𝐑𝐎𝐏𝐒𝐊𝐎𝐆 𝐏𝐎𝐑𝐈𝐉𝐄𝐊𝐋𝐀
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐈𝟐
– 𝐀𝐡𝐦𝐞𝐭𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐆𝐨𝐫𝐧𝐣𝐢 𝐑𝐚𝐡𝐢𝐜́, 𝐁𝐫𝐜̌𝐤𝐨, 𝐈𝟐-𝐌𝟒𝟐𝟑.
– 𝐅𝐢𝐥𝐢𝐩𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐊𝐥𝐣𝐮𝐜̌, 𝐈𝟐-𝐌𝟒𝟐𝟑. Prema raspoloživoj dokumentaciji i predaji, Filipovići potiču od zagrebačkog kanonika, fra Franje Filipovića, koji je zarobljen od strane Osmanlija u Slavoniji 1570. g. Nakon četiri godine, Franjo uzima ime Mehmed, dobija titulu bega i dodjeljuje mu se timar i zijamet u Glamočkom polju na granici prema Mlecima, gdje je izrađen porodični odžak. U kompleksu ovog odžaka su bile kule, kuće za stanovanje, mekteb, ruždija, kasarna, džamija i mezarje. Imao je dva sina, Ahmed alajbega i Osman-bega. Iz ovog odžaka, 13km udaljenog od Glamoča, Ali-beg Filipović, zvani Poljak, seli se u prvoj polovini 17. stoljeća na posjed u selo Sredice kod Ključa. Neki Filipovići se nakon toga sele i u selo Rastoku kod Ključa, Uzriječke kod Gornjeg Vakufa, Jezero kod Jajca i dalje. Zemljišni posjedi porodice Filipović prostirali su se najznačajnijim dijelom na području kotara Glamoč, te na prostoru između Glamoča, Jajca, Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada) i Ključa, a kasnije i Bosanskog Petrovca, Bihaća, Bosanske Krupe, Sanskog Mosta, Bosanske Gradiške, Foče, Nevesinja, Kalinovika i Sarajeva.
– 𝐆𝐚𝐳𝐢𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐎𝐫𝐚𝐡𝐨𝐯𝐢𝐜𝐚, 𝐆𝐫𝐚𝐜̌𝐚𝐧𝐢𝐜𝐚, 𝐈𝟐-𝐌𝟒𝟐𝟑. Bili su u rodbinskim vezama sa Gradaščevićima, Isa(j)begovićima i Fidahićima. Ibrahim-beg je bio na čelu elitne konjičko-artiljerijske jedinice s područja Gračanice koja je učestvovala u pohodu Husein-kapetana Gradaščevića na Kosovo. Među Gazibegovićima je bio poznat i Sulejman-beg, graditelj prve džamije u Orahovici.
– 𝐈𝐬𝐚𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐑𝐚𝐢𝐧𝐜𝐢, 𝐊𝐚𝐥𝐞𝐬𝐢𝐣𝐚, 𝐈𝟐-𝐌𝟒𝟐𝟑. Vidi unos za Isajbegovića ispod iste ove haplogrupe.
– 𝐋𝐚𝐤𝐢𝐬̌𝐢𝐜́, 𝐌𝐨𝐬𝐭𝐚𝐫, 𝐈𝟐-𝐌𝟒𝟐𝟑. Dio su plemstva Lakišića-Dizdara. Postoje dvije verzije o porijeklu. Prema jednoj, došli su iz Konje u Maloj Aziji i naselili se u Mostaru gdje su bili dizdari mostarske tvrđave (DNK test u osnovi negira ovu verziju). Druga govori da su porijeklom od nekog Lake koji je živio krajem 15. stoljeća u okolini Mostara. Dali su nekoliko poznatih ličnosti, a neki su zauzimali istaknute položaje u osmanskoj vojsci. Hadži-Husejn je u 16. stoljeću u selu Trebesinj kraj Mostara podigao mekteb i han, a njegov sin, Ahmed-beg, dao je u Mostaru izgraditi džamiju 1649. g. Ovaj rod je opjevan u narodnim pjesmama “Lakišića Zlata”, “Pogibija Mustaj-bega Lakišića i svatova na Morinama”, itd.
– 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐎𝐛𝐫𝐞, 𝐊𝐚𝐤𝐚𝐧𝐣, 𝐈𝟐-𝐌𝟒𝟐𝟑. Doselili su iz Odžaka kod Nevesinja 1883. g. Vidi unos za Ljubovića ispod haplogrupe R1b.
– 𝐑𝐢𝐟𝐚𝐭𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐁𝐢𝐣𝐞𝐥𝐣𝐢𝐧𝐚, 𝐈𝟐-𝐌𝟒𝟐𝟑. Porijeklom su od Rifat-bega Gradaščevića i navodni su ogranak kapetanske porodice Gradaščevića. U bijeljinski kraj su došli početkom 19. stoljeća. Imali su posjede u Orlovom Polju kod Gradačca, te Donjem Brodcu, Zagonima, Kovanluku i Obudovcu kod Bijeljine.
– 𝐒̌𝐞𝐜́𝐞𝐫𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐆𝐨𝐫𝐧𝐣𝐢 𝐑𝐚𝐡𝐢𝐜́, 𝐁𝐫𝐜̌𝐤𝐨, 𝐈𝟐-𝐌𝟒𝟐𝟑.
– 𝐓𝐚𝐥𝐢𝐜́, 𝐁𝐨𝐬𝐚𝐧𝐬𝐤𝐢 𝐍𝐨𝐯𝐢, 𝐈𝟐-𝐌𝟒𝟐𝟑. Ranije su živjeli u Orašcu kod Bihaća. Talića je bilo i u Ostrošcu, Sokocu, Ripču i Vrnograču. Prema jednom predanju, doselili su iz Furjana kod Slunja nakon 1791. g. kada su Osmanlije izgubili Cetingrad, Furjan, Lapac, Boričevac i Srb. Prema drugom predanju, ranije su se prezivali Kazaferović i potomci su Kazafera koji je došao iz Male Azije (DNK testiranje je negiralo ovu predaju). Postoji i predanje po kojem su nakon Pacta conventa, tj. Qualitera, 1102. g., protiveći se ulasku hrvatskih krajeva u Ugarsku, napustili područje Like i doselili se u Bosnu.
– 𝐀𝐯𝐝𝐚𝐠𝐢𝐜́, 𝐁𝐨𝐬𝐚𝐧𝐬𝐤𝐚 𝐊𝐫𝐮𝐩𝐚, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎. Porijeklom su od Badnjevića, ranije poznatih kao Badanjkovići. Porijeklom su katoličko srednjovjekovno plemstvo koje je primilo islam i kao age i begovi su vladali Krupom do druge polovine 18. stoljeća. U Krupi su vršili službu dizdara (porkulaba) i kapetana. Spominju se često u narodnim pjesmama. Prvi poznatiji Badnjević bio je Turhan-aga, dizdar Krupe 1627. g. Zadnji istaknuti pripadnik ovog roda bio je Mustafa-beg iz sredine 18. stoljeća. Dizdarska funkcija ostala je u rukama Badnjevića do 1851. g. Njihovu su kapetaniju prisvojili Arnautovići, kasnije prozvani Krupići.
– 𝐂𝐞𝐫𝐢𝐜́, 𝐁𝐨𝐬𝐚𝐧𝐬𝐤𝐢 𝐍𝐨𝐯𝐢/𝐏𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐨𝐫, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎. Nakon što su Osmanlije izgubile područja sjeverno od Save u austrijsko-turskom ratu krajem 17. stoljeća, Cerići su se, kao seoski plemići, povukli u Bosnu. Najprije su došli u Donji Vakuf, a potom u Bosanski Novi, gdje su od početka 18. stoljeća vršili dužnost kapetana. Također su bili kapetani u Bosanskoj Dubici i Starom Majdanu. U kasnije vrijeme su postojale tri glavne grane koje su živjele u Novom, Fajtovcima kod Sanskog Mosta i Miljakovcima kod Prijedora. Krajem osmanske vladavine, imali su 1,361 kmetska selišta u 11 kotara u Krajini i Hercegovini.
– 𝐊𝐚𝐬𝐮𝐦, 𝐊𝐚𝐬𝐮𝐦𝐢, 𝐉𝐚𝐣𝐜𝐞, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎. Potomci su plemićke porodice Kopčića koja je postojala i prije dolaska Osmanlija. Prema narodnoj predaji, neki beg Kopčić se doselio u ramsku dolinu u vrijeme turskih prodora u Ugarsku (1525-1542) i tu dobio posjed. Kasnije je veliki dio posjeda u Duvanjskom polju bio u posjedu Kopčića. Od 15. do 19. stoljeća, porodica se dijeli na grane s posjedima u dolini Rame i na Duvanjskom polju. Duvanjski se dio porodice ugasio do druge polovine 19. stoljeća, pa su njihove posjede preuzeli ramski ogranci porodice, sada nazvani Muratbegovići, Beganovići, Kadrići. Potomci Kopčića su navodno Kasumi u istoimenom selu kod Jajca. Kasumi su doselili iz Duvna i potomci su Kasum-bega Kopčića. Kasum-beg je 1516. g. uživao zijamet (vojnički posjed) u osatskoj, boračkoj i vratarskoj nahiji u višegradskom kadiluku, a od 1528-1530. i u uskopskoj te posuškoj nahiji. Za turskoga pohoda na Ugarsku 1526. g., sudjelovao je u borbi na Mohačkom polju.
– 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐮𝐧𝐜̌𝐢𝐜́, 𝐕𝐨𝐥𝐣𝐢𝐜𝐞, 𝐆𝐨𝐫𝐧𝐣𝐢 𝐕𝐚𝐤𝐮𝐟, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎. Za Ljubunčiće se smatra da bi mogli biti starinski plemenski rod sa livanjskog tla koji je primanjem islama zadržao svoj društveni status. Prvi se puta spominju u 16. stoljeću u vrijeme Gazi Husref-begove vojne u Dalmaciji kada je izvjesni Hamza Ljubunčić 1514 g. u Livnu podigao mesdžid sa svojim imenom. Početkom 17. stoljeća, Ljubunčići su većinu posjeda imali u Dalmaciji (Kotari, Obrovac, Skradin, Knin) i u Livanjskom polju. Gubitkom Like i Dalmacije krajem 17. stoljeća, Ljubunčići gube posjede u tim krajevima i povlače se u livanjski kraj. Nakon završetka Kandijskog rata, Husein-beg Ljubunčić postaje kapetanom (H)livanjske kapetanije krajem 17. stoljeća. Porodica Ljubunčić je u istoimenom selu Ljubunčiću na putu Livno-Grahovo imalo kulu i odžak. Bilo ih je i u Čuklićima i Zastinju. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća, Ljubunčići stiču posjede oko Gornjeg Vakufa, Prozora, u Kupreškom i Glamočkom polju i u Buškom blatu. Ljubunčića danas ima u Voljicama, Gaju, Kutama, Osredku i Vrsama kod Gornjeg Vakufa, glamočkim selima Dragnjić i Kovačevci, te u Poriču kod Bugojna.
– 𝐒𝐚𝐥𝐢𝐡𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐁𝐢𝐣𝐞𝐥𝐣𝐢𝐧𝐚, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎. Ranije su se prezivali Begzadić, a predak im se zvao Beg-zade i navodno je došao iz Alepa u Siriji. Beg-Zade je od sultana dobio timar u Laćarku pored Sremske Mitrovice. Nakon austrijsko-turskog rata 1683-1699. g. napuštaju Srijem i iseljavaju se prema području Bijeljine. Današnje prezime su dobili po pretku, Salih-begu, koji je nakon austrijsko-turskog rata 1737-1739. g. dobio begluk za zasluge u ratu. Iz Srijema su najprije naselili Skočić kod Zvornika gdje su podigli svoj odžak sa kulom. Vremenom su iz Skočića naselili Bijeljinu, Zvornik i druga mjesta, a prezime im se razgranalo i od njega su nastali i (Hadži)Nurbegovići, Tahirbegovići, Osmanbegovići, Hasanbegovići, Smailbegovići, Mustajbegovići, itd. Imali su velike feudalne posjede u selima Crnjelevo i Velika Obarska.
– 𝐒𝐢𝐣𝐞𝐫𝐜̌𝐢𝐜́, 𝐆𝐨𝐫𝐧𝐣𝐢 𝐑𝐚𝐡𝐢𝐜́, 𝐁𝐫𝐜̌𝐤𝐨 & 𝐎𝐝𝐳̌𝐚𝐤, 𝐆𝐨𝐫𝐚𝐳̌𝐝𝐞, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎. Porijeklom su iz okoline Goražda, a stolovali su iz Odžaka. Smatra se da su od njih rodovi Baščelija i Obarčana. Prema Miralemu, vuku lozu od stare vlastelinske porodice Širjenića. Nakon što je vlastelin Širjenić izgubio svu vojsku a i sam poginuo u borbi protiv Osmanlija, dva sina su mu primila islam i od njih je nastalo bratstvo Sijerčića. Za vrijeme Osmanlija su upravljali područjem od Goražda do Pljevalja i imali su veliki broj posjeda. Najpoznatiji od njih je bio Sinan-paša Sijerčić koji je zajedno sa svojim sinom ubijen od strane srpskih ustanika na Mišaru 1806. g. Na Odžaku se nalazi turbe sa haremom, tj. grobljem Sijerčića. Neki Sijerčići su prešli u Brčko prije par stotina godina.
– 𝐁𝐣𝐞𝐥𝐨𝐩𝐨𝐥𝐣𝐚𝐤, 𝐁𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐏𝐨𝐥𝐣𝐞, 𝐊𝐚𝐤𝐚𝐧𝐣, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎-𝐏𝐇𝟗𝟎𝟖-𝐘𝟏𝟒𝟔𝟔𝟑𝟔. U visočkom kraju borave barem od početka 18. stoljeća i imali su nekoliko posjeda u nahiji Brod između Kaknja i Zenice. Jedan osmanski dokument iz 1720. g. sadrži svjedočenje Osman-spahije Bjelopoljaka beraetu visočkog kadije koji je izdat na ime imama Šerefuddin džamije u Visokom.
– 𝐈𝐬𝐚𝐣𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐆𝐨𝐫𝐧𝐣𝐢 𝐑𝐚𝐡𝐢𝐜́, 𝐁𝐫𝐜̌𝐤𝐨, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎-𝐏𝐇𝟗𝟎𝟖-𝐘𝟐𝟔𝟔𝟐𝟖𝟒. Prema porodičnoj tradiciji, potomci su srednjovjekovne plemićke porodice Kosača iz okoline Goražda. Predak Isa(j)begovića je Ishak-beg Hranić, odnosno njegov sin Isa-Beg Ishaković, osmanski vojni zapovjednik i upravitelj, osnivač Novog Pazara i Sarajeva. Prema jednom dubrovačkom dokumentu iz 1452. g., Isa-beg je evidentiran punim patronimičkim imenom kao Isa-beg Ishaković Hranušić. Od Isa-bega su tri sina i kćerka. Među kasnijim poznatim članovima porodice pominju se Isa-beg (početak 19. st.), Hasan-beg (19. st.), Isa-beg (kraj 19. st.), Bećir-beg (kraj 19. st.). Današnji Isa(j)begovići u sjeveroistočnoj Bosni su se razgranali u tri roda: Gornji Rahić kod Brčkog (potomci Isa-bega i Bećir-bega), Rainci kod Kalesije (potomci Hasan-bega; testirani kao pripadnici haplogrupe I2-M423) i Bijeljina.
– 𝐌𝐚𝐥𝐤𝐨𝐜̌, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎-𝐏𝐇𝟗𝟎𝟖-𝐙𝟏𝟔𝟗𝟖𝟑. Poznati su i pod prezimenom Malkočević. Za pretka ove porodice smatra se izvjesni Kara-Osman koji se istakao u borbama protiv Mlečana i Mađara u 15. stoljeću, a porijeklom je iz Uskoplja. Imao je timar u sarajevskoj nahiji, a potom i više posjeda u nahijama Sokol i Neretva. Njegov sin, Malkoč-beg, postao je sredinom 16. stoljeća prvim vojvodom novozauzete Dalmacije, a nakon toga bosanski, hercegovački, pa kliški sandžakbeg. Malkoč-begov sin, Ibrahim, udario je temelje Donjem Vakufu. Postoje nepotpuni podaci da su neki Malkoči kasnije dobili zijamet u Dugama kod Prozora pa su po tome nazvali i Dulali-Dugalići.
– 𝐌𝐞𝐝𝐚𝐧𝐡𝐨𝐝𝐳̌𝐢𝐜́, 𝐁𝐨𝐬𝐚𝐧𝐬𝐤𝐚 𝐆𝐫𝐚𝐝𝐢𝐬̌𝐤𝐚, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎-𝐏𝐇𝟗𝟎𝟖-𝐘𝟐𝟕𝟕𝟓𝟐𝟏.
– 𝐓𝐞𝐬𝐤𝐞𝐫𝐞𝐝𝐳̌𝐢𝐜́, 𝐕𝐢𝐥𝐢𝐜́ 𝐏𝐨𝐥𝐣𝐞 & 𝐕𝐨𝐥𝐣𝐢𝐜𝐞, 𝐆𝐨𝐫𝐧𝐣𝐢 𝐕𝐚𝐤𝐮𝐟, 𝐈𝟐-𝐒𝟏𝟕𝟐𝟓𝟎-𝐏𝐇𝟗𝟎𝟖-𝐘𝟏𝟒𝟒𝟑𝟎𝟑. Porijeklom su iz Raškog Polja kod Duvna i ranije su se prezivali Vilić. Dubrovčanin Jakov Lukarević pominje početkom 17. stoljeća dva brata Vilića koji su se pred Osmanlijama sklonila u Dubrovnik. Nakon pada Bosne pod Osmansko carstvo, pominju se Vilići muslimani koji su u selu Mašćani kod Gornjeg Vakufa imali svoju kulu. Prvi poznati Vilić iz ove porodice je bio Alija, serasker vilajeta Neretva i Brod, a 1485. g. je posjedovao timar u nahiji Rama. Njegovi potomci su imali posjede u Rami, Visokom, Uskoplju i Neretvi i važili su za vodeće spahijske porodice.
– 𝐊𝐫𝐮𝐩𝐢𝐜́, 𝐁𝐨𝐬𝐚𝐧𝐬𝐤𝐚 𝐊𝐫𝐮𝐩𝐚, 𝐈𝟐-𝐙𝟏𝟕𝟖𝟓𝟓. Ranije su se prezivali Arnautović. Nakon što su Badnjevići pali u nemilost kod sultana, na mjesto kapetana je u 18. stoljeću zasjeo izvjesni Omer-beg Arnautović koji je živio u Krupi i isposlovao berat. Krupići su imali imanja u Bužimu, Duboviku i drugim selima. Konak im se nalazio u centru Krupe, tamo gdje se kansije nalazila zgrada općine. Krajem osmanske vladavine, raspolagali su sa 396 selišta u sedam kotara Krajine i Posavine.
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐑𝟏𝐚
– 𝐊𝐚𝐫𝐚𝐛𝐞𝐠, 𝐕𝐫𝐛𝐚𝐧𝐣𝐚, 𝐁𝐮𝐠𝐨𝐣𝐧𝐨, 𝐑𝟏𝐚-𝐌𝟒𝟏𝟕. Porijeklom su iz Livna gdje se krajem 18. stoljeća pominje Hamid Muhamed Karabeg-zade koji je obavljao dužnost kadije u tvrđavi Novi. Kasnije je bio muftija u Livnu, a istovremeno i kadija u Pruscu kod Donjeg Vakufa. Njegov sin Abdulah, također kadija, prepisao je 13 djela iz oblasti islamske dogmatike, hadiske nauke, politike, etike, leksikografike, itd. Pred kraj osmanske vladavine, Karabezi su u području Livna živjeli u gradu Linvu, potom u Žabljaku i Grgurićima, a imali su posjede i u Prologu.
– 𝐊𝐮𝐫𝐢𝐜́, 𝐃𝐨𝐧𝐣𝐢 𝐕𝐚𝐤𝐮𝐟, 𝐑𝟏𝐚-𝐌𝟒𝟏𝟕. Imali su trospratnu kulu u Donjem Vakufu koja je stajala do 1948. g.
– 𝐎𝐬𝐦𝐚𝐧𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐃𝐞𝐫𝐯𝐞𝐧𝐭𝐚, 𝐑𝟏𝐚-𝐌𝟒𝟏𝟕. Porijeklom su navodno od Osman-bega, sina Osmana Gradaščevića, koji je dobio naslov paše 1813. g. za zasluge u ratu protiv Srbije. Tokom austrougarske vladavine, imali su 97 kmetskih selišta od kojih su 59 bila u kotaru Derventa, a 38 u kotaru Gradačac.
– 𝐙𝐞𝐜̌𝐞𝐯𝐢𝐜́, 𝐕𝐢𝐬𝐨𝐤𝐨, 𝐑𝟏𝐚-𝐌𝟒𝟏𝟕. Prema historiografiji i porodičnoj predaji, visočki Zečevići i Salihbegovići su porijeklom iz Kraljeve Sutjeske, ranije su se prezivali Nikolić i istog su porijekla sa Konšama. Smatra se da na području Visokog žive od vremena prije Osmanlija i ostavili su veliki broj vakufa. Najstariji poznati preci u porodičnoj tradiciji su braća Ali-beg i Husein-beg, rođeni krajem 18. stoljeća. Prvi gradonačelnik Visokog za vrijeme Austrougarske bio je Hasan-beg Zečević. Osim Visokog, iseljavali su se i za Sarajevo, Brčko, Bijeljinu i dalje.
– 𝐊𝐚𝐝𝐢𝐜́, 𝐆𝐨𝐥𝐮𝐛𝐢𝐜́, 𝐁𝐢𝐡𝐚𝐜́, 𝐑𝟏𝐚-𝐌𝟒𝟓𝟖-𝐋𝟐𝟔𝟎. Prema predaji, potomci su Jašara, sina Crnog Muhamedage koji je doselio iz Anadolije kao serhatlija. Muhamedaga je navodno unuk ili sin Deli Murata “koji je pogubio kralja u Unđurovini”, potom dobio agluk u Vrtoče, a nastanio se u Bjelaju. DNK test je u osnovi negirao genetsko porijeklo iz Male Azije.
– 𝐁𝐞𝐬̌𝐢𝐫𝐞𝐯𝐢𝐜́, 𝐊𝐨𝐳𝐚𝐫𝐚𝐜, 𝐏𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐨𝐫, 𝐑𝟏𝐚-𝐙𝟐𝟖𝟎-𝐂𝐓𝐒𝟑𝟒𝟎𝟐. Prema predaji, porijeklom su iz Anadolije, a imali su kule u Cetingradu, Pećigradu i Lipniku (DNK testiranje u osnovi negira predaju o porijeklu iz Male Azije). Postoji i verzija o predaji da su rođaci Stojana Jankovića, poznatog uskoka iz sjeverne Dalmacije u 17. stoljeću. Bili su vlasnici Ostrošca ali su ga početkom 20. stoljeća prodali tadašnjem bihaćkom okružnom predstojniku, grofu Lotharu Berxu. Najpoznatija ličnost iz ove porodice je Osman-aga, kapetan Ostrošca krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Članovi ovog roda su krajem osmanske vladavine imali 198 kmetskih selišta u osam krajiških kotara, uključujići i Prijedor.
– 𝐃𝐞𝐦𝐢𝐫𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐋𝐮𝐤𝐞, 𝐁𝐢𝐡𝐚𝐜́, 𝐑𝟏𝐚-𝐙𝟐𝟖𝟎-𝐂𝐓𝐒𝟑𝟒𝟎𝟐-𝐋𝟏𝟐𝟔𝟎-𝐅𝐓𝟐𝟕𝟎𝟏𝟓𝟖. Potomci su Demira Alajbegovića koji je živio u 19. stoljeću. Krajiški Alajbegovići su potomci Alaj-bega Ibrahimpašića iz Ripča koji je živio početkom 19. stoljeća. Ibrahimpašići predajom potiču od Ibrahim-paše, Deli-Muratovog sina koji je titulu paše dobio krajem 16. soljeća za vojne podvige u Slavoniji i Lici. Deli-Murat je poginuo 1575. g. prilikom osmanskog osvajanja Bjelaja. Ibrahim-beg je izgradio Ripač, podigao džamiju i dobio posjede od Like do Bosanskog Petrovca. Ibrahim-beg je bio i sandžakbeg Požeškog sandžaka sa sjedištem u Đakovu. Tokom austrijsko-turskog rata 1683-1699., porodica se seli na imanje u Lapcu u Lici, a nakon gubitka Lapca 1791. g., sele se u Ripač kod Bihaća. Alajbegovići su imali kmetska selišta na području kotara Sanski Most. Od ovih Alajbegovića je Mehmed Alajbegović, ministar vanjskih poslova NDH 1944. g. Postoji i drugi rod Alajbegovića u oblasti Sane koji su genetski vezani s Biščevićima.
– 𝐂́𝐨𝐫𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐋𝐨𝐳𝐧𝐚, 𝐁𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐏𝐨𝐥𝐣𝐞, 𝐑𝟏𝐚-𝐙𝟐𝟖𝟎-𝐙𝟗𝟐-𝐅𝐓𝟏𝟎𝟔𝟏𝟎𝟖. Potomci su Mehmed Ćor-paše koji je doselio u Loznu iz Osijeka u Slavoniji tokom austrijsko-turskog rata 1683-1699. g. U isto vrijeme je otprilike došao i Hajdar-paša, tako da su njih dvojica u osnovi podijelili vlast u Bihoru. U Loznoj su podigli četvorospratnu kulu od kamenja koja je završavala drvenim čardakom (uništena 1912. g.). Iz Lozne su se proširili u Ivanje, Trubinu, Buđevo (gdje su također imali kulu koja je uništena 1921. g.), te dalje prema Bijelom Polju i Novom Pazaru. Današnji Ćorovići ne predstavljaju genetski homogen rod budući da njihova grana iz Ivanja pripada haplogrupi G. Testirani Ćorović ima zajedničkog pretka sa jednim testiranim pravoslavcem iz područja Osijeka iz perioda druge polovine 11. stoljeća.
– 𝐙𝐚𝐢𝐦𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐆𝐨𝐫𝐧𝐣𝐢 𝐑𝐚𝐡𝐢𝐜́, 𝐁𝐫𝐜̌𝐤𝐨, 𝐑𝟏𝐚-𝐌𝟒𝟏𝟕. Prema nekim izvorima, potiču od srednjovjekovnih plemića Altomanovića. Imali su kulu u Zoviku pa su ih zvali i Zovičanima. Prva njihova kula u Zoviku je napravljena sredinom 16. stoljeća. Husein-beg (poznat i kao Tosun-beg) je u prvoj polovini 19. stoljeća prešao u Tuzlu. Šemsi-beg Zaimović je početkom 20. stoljeća imao 40 kmetskih selišta u okolini Brčkog. Altomanovići su inače dio srednjovjekovne porodice Vojinovića koji su vladali Humom, tj. dijelom Hercegovine. Nikola Altomanović je krajem 14. stoljeća bio gospodar Užičke oblasti, a njegov brat Cvjetko gospodar Usore i Soli. Od Cvjetka navodno potiču Tuzlići, Muratbegovići i Zaimovići. Prema raspoloživim podacima, od 7 testiranih pravoslavaca koji imaju predaju da su porijeklom od Vojinovića, jedna osoba je I1-FGC22045, dvije su I2 (I2-Y135653 i I2-PH908), jedna je J2a-Y230853 i tri su R1a (BY169316, Y310326, BY38894).
𝐑𝐎𝐃𝐎𝐕𝐈 𝐍𝐄𝐏𝐎𝐙𝐍𝐀𝐓𝐎𝐆 𝐏𝐎𝐑𝐈𝐉𝐄𝐊𝐋𝐀
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐆
– 𝐇𝐚𝐣𝐝𝐚𝐫𝐩𝐚𝐬̌𝐢𝐜́, 𝐕𝐫𝐬̌𝐞𝐯𝐨, 𝐏𝐞𝐭𝐧𝐣𝐢𝐜𝐚-𝐁𝐞𝐫𝐚𝐧𝐞, 𝐆-𝐆𝟐-𝐏𝟏𝟓-𝐙𝟐𝟎𝟐𝟔. Hajdar-paši Selimu dodijeljen je sultanovim beratom posjed u Bihoru sa sjedištem u Radulićima. Ovaj je imao sinove Murat-bega kojem je pripala Lozna i Hasan-bega kojem je pripalo Ivanje. Hajdarpašići su živjeli u Radulićima do iseljavanja iza Prvog svjetskog rata. U Radulićima je izgrađena i džamija koju su spalili četnici Pavla Đurišića 1943. g. Hajdarpašići su imali posjede i u Vrševu i Pripčićima, a bilo ih je i u drugim mjestima Bihora. Današnji Hajdarpašići nisu homogen genetski rod budući da ima i pripadanika haplogrupe R1b.
– 𝐂́𝐨𝐫𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐈𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞, 𝐁𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐏𝐨𝐥𝐣𝐞, 𝐒𝐚𝐧𝐝𝐳̌𝐚𝐤, 𝐆-𝐆𝟐-𝐏𝟏𝟓-𝐙𝟐𝟎𝟐𝟔. Ova grana Ćorovića je genetski vezana sa glavnom granom Hajdarpašića. Vidi unos za Ćorovića ispod haplogrupe R1a.
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐉𝟐
– 𝐍𝐮𝐡𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐏𝐨𝐝𝐡𝐮𝐦, 𝐋𝐢𝐯𝐧𝐨, 𝐉𝟐-𝐌𝟏𝟕𝟐. Ranije su se prezivali Repovac i potomci su Nuh-bega Repovca, praunuka Hudaverdi Bosna Mehmed-bega, jednog od najkrupnijih bosanskih feudalaca krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Mehmed-beg je imao posjede u Rami, Neretvi, oko Livna, Jajca, Ključa, Sanice, Sinja i Like. Njegov sin Muhamed je stolovao iz Repovaca kod Konjica, poznatim i pod imenom Podlisje. Muhamed je imao sina Džafera, a Džafer sina Nuh-bega po kojem su prozvani Nuhbegovići. U Livanjsko polje su prešli prije kraja 18. stoljeća. Pred kraj osmanske vladavine, živjeli su u livanjskom kraju u Golinjevu, Podhumu i Žabljaku.
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐍
– 𝐇𝐚𝐬𝐚𝐧𝐛𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐆𝐨𝐫𝐧𝐣𝐢 𝐑𝐚𝐡𝐢𝐜́, 𝐁𝐫𝐜̌𝐤𝐨, 𝐍-𝐍𝟐-𝐏𝟏𝟖𝟗.𝟐. Na području Brčkog su od kolonizacije Posavine krajem 17. i početkom 18. stoljeća, a možda i ranije. Ne treba isključiti doseljavanje iz Hercegovine.
𝐇𝐚𝐩𝐥𝐨𝐠𝐫𝐮𝐩𝐚 𝐑𝟏𝐛
– 𝐌𝐮𝐬̌𝐨𝐯𝐢𝐜́, 𝐏𝐫𝐢𝐣𝐞𝐩𝐨𝐥𝐣𝐞, 𝐑𝟏𝐛-𝐌𝟐𝟔𝟗. Vidi unos za Mušovića ispod haplogrupe I1.
– 𝐒̌𝐚𝐫𝐢𝐜́, 𝐒𝐭𝐨𝐥𝐚𝐜, 𝐑𝟏𝐛-𝐌𝟐𝟔𝟗. Stara su porodica u Stocu i Mostaru, a ima ih i u Blagaju, Berkovićima i Bitunji. Prvi poznati Šarić je Kasim-aga, otac vakifa hadži Ismail-age, koji je 1623. g. na Luci u Mostaru sagradio džamiju i mekteb. U Stocu su sagradili više zadužbina i bili kapetani stolačke kapetanije do sredine 18. stoljeća i u njihovim rukama je bila skoncentrisana sva upravna i sudska vlast.
𝐃𝐈𝐉𝐀𝐆𝐑𝐀𝐌
– Učešće testiranih bošnjačkih begovskih porodica po Y DNK haplogrupama i većim granama.
𝐑𝐄𝐅𝐄𝐑𝐄𝐍𝐂𝐄