Mućkaju drečavo šareno, rogobatno, otrovno, ono, čim ih pogledaš posumnjaš, a čim zinu, skontaš: – Ja što lažu, dragi Bože. A njima, svejedno; naslovnica – Patak Dača s početka karijere mućkanja.
Nihad Filipović
– Halo, halo, šta ba? Bukova nije genocidna! Izjavljuju naprednjaci srbske pozicije i opozicije i u matici i skupštini Blentiteta. Krenem pisati tako, kad li, vuče sestra za ruku. Veli:
– Hani, hani, nemoj tako. Uvrijedit ćeš neke ljude.
– Koje ljude? Đe tamo vidiš ljude, pa da kojeg uvrijedim? Vučića ću uvrijediti, je li? Patka Daču? Ili onog Zmijanca Vulina? DoDrka, je li ću njega uvrijediti? Jer, eno ih kao jedan, tresu epruvete i mućkaju: – Nije genocidna.
Pa čekaj bre, kazao si:
– Dobro znam šta se desilo. Desio se genocid.
Pa čovječe, za rata, uslikan si na hebrejskom groblju, s kišobranom, jel'te, u ruci! Dača opet uslkan na svadbi s Terminatorom Arkanom! A ima i Odluka blentitetske skupštine iz maj 1992. Tačka prva, lepo piše na čistoj ćirilici i kokano bosanskoj ekavici: – Државно разграничење од друге две националне заједнице.
Pa halo bre i boni – kako ćete ljude razgraničavati od njihovih imanja, nego nasiljem; nego genocidom. Ta ima i to zapisano, na toj skupštini Blentiteta rečeno, kada je za taj plan čuo, Ratko Mali, Titin oficir, s nakom školom, kakvom-takvom, ali, eto, nešto je od Ženevskih konvencija i pravila rata ipak poznavao, te iznenađen, rekao tada:
– Pa čekaj te ljudi… kako ćete razdvojiti narode? Kako će to gospoda Karadžić i Krajišnik objasniiti svijetu? Pa nije … nije to sito, pa da prosijete, pa jedni propadnu, a drugi ostanu…. Pa to je ljudi genocid!”
Tako rekao tada, ali, čim reče, za jezik se ugrize. Logikom rasnog provincijalca, shvatio je koja je to šansa za njega. Jer, hej, čitao je i on Andića i znao je da sve velike rijeke, kao i veliki ljudi, potiču iz provincije; pa se u trenu prešaltao, zaboravio sve što je kazao, prihvatio ponudu glavnokomandujućeg i od Titinog oficira, superkalafrađilistikekspielidoušus, dok reče keks, postao Ratko Veliki, đeneral Sotona dr Dabića.
Nego dobro. Da kažem, a ti sestrice, poslušaj burazera što je kroz đeneralovo sito sijan, pa nekako propao i ostao živ: – U lepezi odvratnih u svijetu politike, ali pazi, onom velikom svijetu politike, ne samo ovo u nas lokalno, nego prrrravooo veli dunjajluk politički, e tamo i tim dunjajlučkim mjerilima mjereno, rečeni Srbijaneri su ozbiljniji kandidata za lidersku poziciju. Nije šala, uspjeh je to, jer, ozbiljna je tu i konkurencija. Putinova dvorska luda, ministar Lavrov je tu, po skromnom sudu moje malenkosti, neprikosnoven – taj se toliko namućk'o u životu, da se, eno, u starost sav od silnog mućkanja izobličio; rođena majka ga, pokoj joj duši, da vaskrsne, prepoznala ne bi.
A ovi Srbijaneri ga u stopu prate. Takave mućkaroše, nadaleko valja tražiti. To su tipovi koji nikada ništa ozbiljno u životu nisu radili. Dobro, Drk jeste kao nešto švercovao i ostvario u rodnim Laktašima i u Titinoj ekonomiji mućkanja i prelijevanja iz šupljeg u prazno; đereral je iz opanka pravo u uniformu i sav mu je rad bio u komanda u Mir-no i Naprijed marš. A ovi resto – iz školske klupe pravo u stranačka otrovna mućkanja i krupnu politiku. I kako tada, tako i danas. Mućkanje je smisao njihovih života. Mućkaju drečavo šareno, rogobatno, otrovno, ono, čim ih pogledaš posumnjaš, a čim zinu, skontaš: – Ja što lažu, dragi Bože. A, njima svejedno.
I šta sada? Ništa. Samo kažem. I s toga, nemoj mi, matereti: – Uvrijedit ćeš neke ljude. … Pazim ja da se ne ogriješim. Valja umirati. I baš zato, jer sam tri put mjerio i premjeravao, jednom sječem i kažem ti – tamo gdje ja oDpisujem, siguran sam, nema ljudi. No otrovni mućkaroši, iza čijih epruveta je izmućkan genocid nad muslimanima Bosne.