Hušid Šehić, Zima – Stari grad Ključ.
Nihad Filipović
NARODNJAČKA I NACIONALISTIČKA SVIJEST
U BOŠNJAKA
Stanje u kojemu su duhovno Bošnjaci i Bosanci danas, rezultat je ona tri presudna historijska perioda u bosanskoj historiji, kako je to navedeno u prvom odjeljku ovoga rada pod naslovom Crne rupe laži, predrasuda i neznanja. Ta tri perioda su:
- višestoljetno prisustvo multietničke osmanske civilizacije u Bosni,
- gotovo polustoljetno prisustvo multietničke komunističke civilizacije u Bosni,
- od pojave sredinom XIX. stoljeća pa dalje, stalno prisutna, a danas dominirajuća, nacionalistička ideja.
Ta tri historijska perioda su u kolektivnoj duhovnosti bosanskog čovjeka, ostavili najdublji trag: sve ono što Bosanci jesu danas, način na koji misle, postupaju i organiziraju se u življenju, snažno je obilježeno vrijednostima ova tri dominirajuća perioda bosanske historije. Na to je ukratko pokušano ukazati u prethodnim nastavcima ovog rada. Ako se sada pak, politički fokusirano na stanje u kojem je država Bosna i Hercegovina danas, ispravno je kazati da je i ono, što ta država danas jeste, koliko rezultat političkih prilika proizvedenih nasiljem (ratom) na Bosnu, Bošnjake i Bosance, hiljadu devet stotina devedesetih, toliko da je to i rezultat specifičnog historijskog toka koji je generirao nasilje u našim odnosima; drugačije kazano:
- rečena tri perioda bosanske historije i državno posredovan način njihove interpretacije kroz obrazovni proces i ideološko-političku nadgradnju i kulturu, proizveli su nasilje, najprije u mišljenju tj. nasilje kao stanje svijesti ljudi, a potom i u praksi, kao način življenja.
Fokusirano specifično na Bošnjake i njihov doprinos državnom stanju u kojem je Bosna danas, rećemo, to stanje je i rezultat nacionalno neosviješćene politike Bošnjaka, čiji duhovni zasadi jesu identitetska lutanja na tragu srbsko-hrvatskog negiranja, ideološko-obrazovnog i propagandnog presinga na duhovnost tog naroda (u obje Jugoslavije), te njegovog administrativnog (popisni inženjerinzi) i bukvalno fizičkog zatiranja, (genocid u ratovima 1941. na ‘45. i 1992. na ‘95). Uz neke historijske turbulencije koje, striktno gledano, nisu u direktnoj poveznici s prodorom nacionalističke ideje u Bosnu, ali indirektno jesu, (jer su muslimani Bosne, nakon otpora zemljišne aristokracije reformama Carstva, bune pod vođstvom Husein kapetana Gradaščevića i sječe zemljišnih veleposjednika, u postupku slamanja otpora, te poslije K.u.K. okupacije i iseljavanja značajnog broja muslimana na istok, mahom u modernu Tursku, ostali bez socijalnog vrha zajednice, bez onih najimućnijih i najobrazovanijih što u zajednici tvore upravljačku klasu i općenito kulturološki vrh zajednice), traje to stanje u rasponu od prodora nacionalističke srbske i hrvatske ideje u Bosnu sredinom XIX. stoljeća, pa dalje, a pojačava se od 1907. kada Austro-Ugarska Monarhija odstupa od promicanja historijskog bošnjaštvo i ukida bosansku, a uvodi srbsko-hrvatsku nominaciju jezika u Bosni.
(Riječ dvije s tim u vezi; te 1907, tokovi konačne etnonacionalizacije Srba i Hrvata u Bosni već su bili fait accompli , tj. stanje ili činjenica na terenu. Činjenica je bilo i kašnjenje muslimanske komponente u adoptiranju ideje naciona. Muslimanima je još uvijek srcu bliža bila ideja umme, tj. zajednice islamskih naroda, a na ideju nacije su gledali kao nešto strano, kršćansko i muslimanima neprimjereno. Ta ideja i prvrženost muslimane Bosne istoj, duhovni je zasad na kome se razvija potiskivanja tradicionalnog osjećanja bošnjaštva na margine kolektivnog historijskog pamćenja. Uz takvo stanje duha i odnosa, domaća komponenta tj. begovat i njegovi zastupnici u Sarboru, plus srbska i hrvatska bh. karika u saborskim političkom “prebijanjima” u Sarajevu, (27) postiže dogovor – vi nas muslimane podržite na zemljišnom pitanju, a mi ćemo vas na pitanju jezika. Tako je begovat, što kaže narod, dobo na ćupriji, tj. sačuvali su bosanski begovi zemlju, (jer se Beč u tim uvjetima, nije odlučio na agrarnu reformu), a izgubili su jezik, a uskoro će, na ćupriji, nakon Prvog svjetskog rata i formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i zemlju prokockati u karađorđevićevskim agrarnim reformama Kraljevine od 1919. kada to kreće s donošenjem Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme, pa dalje; tako je ukinut bosanski jezik, (tada je već, zapravo u upotrebi bio termin zemaljski jezik), a promoviran srpsko-hrvatski; i tako je bošnjaštvo do daljnjeg ostalo da kupi prašinu na historijskim arhivama. Dakle, nije to bio bečki ekser u tabut bošnjaštva, no domaći, bosanski).
—————————————————————————-
(27) Vidjeti, Mišo Ešić, Zašto je zabranjen bosanski jezik, Bosanska riječ Tuzla, 2017.
—————————————————————————-
I nakon 1918, kada se formira Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a bosanski muslimani upadaju u historijski period intenzivnog, državno orkestriranog potiranja narodne posebnosti, traje taj tok, pa dalje, preko Drugog svjetskog rata, kada srbski četnici, nad muslimanima provode genocid, te još i dalje, preko trajanja države Jugoslavije pod komunističkom dominacijom, u vremenu od 1945. do 1990, kada se, s početka, provodi politika poricanja etničke posebnosti bosanskim muslimanima, tamo negdje do 1960-ih, a potom, sukladno novopronađenom interesu jugoslavenskih komunista i njihovog lidera Josipa Broza Tita osobno, u Pokretu nesvrstanog bloka zemalja tzv. Trećeg svijeta, SKJ pravi zaokret, te se, kao dio općeg toka onoga što se tada razumijevalo kao demokratizacija u jugoslavenskom društvu, sa jugoslavenske federacije suverenitet prenosi na republike, pa tako in a SRBiH, a muslimanima priznaje narodna posebnost, (s tim da i dalje ostaje snažna opozicija takvom “stanju stvari” na ovom topiku, naročito u srbskom rukavcu Saveza komunista Jugoslavije), pa sve tamo do 1993. godine, kada, na onom čuvenom Saboru Bošnjaka u hotelu Holiday Inn u Sarajevu, usred rata i genocidne kampanje koje je na njih pokrenuto, bh. Muslimani, preko tamo prisutnih predstavnika naroda, vojske, politike i kulture, odlučuju “vratiti” se tradicionalnom bošnjačkom narodnom imenu.
Cjelokupan taj tok, njegove silnice, modaliteti, energija mišljenja i prakse, ukrštaju se u vremenu, prelamaju se, sučeljavaju se i sve skupa modeliraju stanje prosječne svijesti ljudi. Slijedom skicirane historijskih situacijeai povijesnih tokova toka na koji je sažeto ukazano u prethodnim nastavcima ovoga teksta, muslimani su, do 1945. godine, faktički ostali bez intelektualnog potencijala, kvantitatiivno i kvalitetno, s kojim bi bili u stanju nacionalno (državotvorno) izraziti narodnu specifiku. U vremenu “predaha” nakon 1945. bosanski muslimani su uspjeli demografski oporaviti se i osvojiti duhovni potencijal u kvalitetu, potreban za sveukupno, kulturološku i političku, artikulaciju narodnog osjećanja; ali, zbivanja u osmoj i devetoj deceniji XX. stoljeća, pokazaće da su u kvantitetu, u relacijama kulture i naročito političkog mišljenja, Muslimani još uvijek, u relacijama pretežno narodnjačkog osjećanja kulture i politike.
Okolnosti srbsko-hrvatskog okruženja, Bošnjacima nisu išle u prilog i to stanje pritisaka i državne represije nadmoćnog okruženja, stanje negiranja narodne posebnosti bosanskim muslimanima, praćeno kulturološkim demoniziranjem religije Islama, budući je trajalo čitavo stoljeće i jače, moralo je ostaviti i ostavilo je traga na duhovno stanje prosječne svijesti i naroda i, naročito, inteligencija, što se u tim uvjetima školovala.
Ni kod jednog jugoslavenskog naroda socijalna mimikrija, u rasponu od “kamuflažnih” imena do narodnog očitanja, nije bila tako prisutna kao kod bh. Muslimana. Ni kod jednog!
Tako se desilo, te se u ono prekretničko historijsko vrijeme pada komunizma i disolucije jugoslavenske federacije, kao vođstvo Muslimana, pojaviše i osvojiše imaginaciju naroda, ispostaviće se, nacionalno neosviješćeni i (ili) nedovoljno osviješćeni ljudi, koji su u Islamu i kulturološkom muslimanstvu, nalazili svu specifiku bh. (28) muslimanskog naroda.
—————————————————————————-
(28) Doduše, oni su tu bili bliski samom tom narodu, koji jeste osjećao i iz kuće nosio spoznaju da nisu isto što Srbi i Hrvati, ali to, izvan religijske i tradicijsko-običajne specifike (kultura), nije znao artikulirati, jer je u historijskim turbulencijama ostao bez socijalnog i intelektualnog vrha zajednice, tj. izgubio je na kvantitetu i kvalitetu društvenog establišmenta (od engl. establishment, u sociološkom značenju vrh zajednice).
—————————————————————————-
Tih kasnih hiljadu devet stotina i osamdesetih i početkom devedesetih, kada Jugoslavija upada u nepovratan tok desolucije, na čelo bh. Muslimana, tj. stranke koju Muslimani prepoznaju kao onu koja izražava njihov autentičan interes, dolaze ljudi, prema našem razumijevanju, nespremni odgovoriti izazovima koje je historijsko vrijeme postavljalo pred jugoslavenske narode, pa i pred bosanske Muslimane. Sa ove distance posmatrano, nije pretjerano kazati da, u političkom smislu, narodna svijest tih ljudi nije bila odmakla dalje od rudimentarnog narodnjaštva.
Narodnjake, da to odmah razjasnimo, najprije zanima narod. Oni jesu korisni, jer specifiku zajednice ljudi, jasno artikuliraju i u kulturi implementiraju kao ideju, na koje se onda zajednica prepoznaje, oko koje se okuplja i na kojoj ideji potom, ta narodnjačka kulturološka specifike, generira u političku samosvijest; a to je prva stepenica ka osvajanju nacionalne, tj. državotvorne svijesti.
Međutim, bosanske Muslimane je rat 1992. na 1995, zatekao, a da historijsko transferiranja narodnjačke svijesti na modernu nacionalnu svijest, nije privedeno kraju. Ljudima koje taj narod 1990, na prvim “slobodnim” demokratskim izborima, birao za zastupnike njihovog interesa, nacionalizam i moderna nacionalna svijest su bili strani u mjeri u kojoj im je je i sama država i njeni mehanizmi kreiranja, funkcioniranja i održavanja, bili tera desserta.
Usuđujem se ustvrditi da te ljude (rahmetli Alija Izetbegović i najuže jezgro saradnika), zapravo država, nije ni zanimala. Neka vrsta autonomije DA, ali država, to njima nije bilo prioritetno. Jer, oni prije svega, nisu imali državotvornu svijest, e da bi ih otud zanimala država. Njima je Bosna bila sredstvo, a ne cilj.
Njih je zanimao i sav je njihov interes bio usmjeren na narod, i to, ne narod shvaćen u etničkom, a ni u političkom, nego narod razumijevan u kulturološkom smislu, kao specifična religijska zajednica ljudi, a ne kao politička zajednica ljudi na državnom bh. prostoru. Stoga je njima cilj Islam, odnosno “doislamiziranje” muslimana (šta god to značilo), a država – o tom potom, kada se stvore potrebne pretpostavke; tj kada muslimani postanu apsolutna većina na prostoru na kome žive. Tada ide država; i jasno, ista ima biti islamska.
(Ovo se da uspješno arguumentirati, ali ovdje nije mjesto za tu vrstu napora; autor ovog rada je obavio taj posao u političkoj studiji – Alija Izetbegović, elementi političkog portreta tolerantnog totalitarca.)
Činjenica je: izvan Islama i kulturološkog muslimanstva, ti ljudi niti su vidjeli niti su razumijevali bošnjaštvo, bošnjački i bosanski nacionalizam; (ni to uopće nije teško dokazivo). Prema našem uvidu otuda, iz te narodnjačke, ne dakle nacionalne, što je državotvorna svijesti, nego baš iz te narodnjačke svijesti, kojoj je prioritet narod i njegova kultura, dolazi i javno se manifestira ta politika ignorantskog odnosa i faktički odbacivanja prava i pravnog pozitivizma u načinu mišljenja i vođenja državne politike.
Državni okvir, kao emanacija nacionalne svijesti, (emanacija znači odvajanje čestice od tijela, proizilaženje iz nekog izvora, pranačela, prabitka; u našem slučaju to pranačelo ili izvor stanja svijesti o državi je nacionalna ideja i pravni pozitivizam); dakle državni okvir, kao emanacija nacionalne svijesti, tim ljudima je bio sekundarna misao i nikako prioritet.
Država Bosna i Hercegovina se kao prioritet tim ljudima javlja tek dramatičnim razvojem političke situacije i pokretanjem genocidnog rata na bosanske Muslimane 1992, s tim što i tada, u fokusu ostaje narod, tj. i dalje nema paralelizma u razumijevanju međusobne uvezanosti naroda Bošnjaka, njegovog opstanka i njegovog historijskog okvira trajanja, a to je država Bosna i Hercegovina, u onome što je njeno pluralno biće i što je naslijeđeno kao državno-pravni okvir.
Historijska činjenica je da Bošnjaci, unatoč tome što nisu bili završili proces transferiranja sa narodnjačke svijesti na modernu nacionalnu svijest, ipak, zahvaljujući historijskom toku u koji su bili uvučeni još tokom Drugog svjetskog rata i povijesnim tokovima nakon tog rata, JESU imali osvojenu državu.
Doduše, dijelili su je sa Srbima i Hrvatima, ali su je sa njima, preko Komunističke partije Jugoslavije koja je bila, da tako kažem, moderator tog toka, i osvajali i osvojili u ratu, da bi je kasnije razvijali i nadograđivali.
Tu stečevinu je, pod svaku cijenu, stalno se pozivajući na pravni pozitivizam i princip legaliteta, valjalo čuvati. Nažalost, desilo se te su Bošnjaci, jednom kada su politički organizirani Srbi i Hrvati, kroz svoje vodeće stranke u SRBiH, a to su Srbska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica, izašli iz ustavnog sistema SRBiH i poveli rat protiv RBiH, i sami, preko svog političkog vođstva, a to je Stranka demokratske akcije, odstupili od Ustava (S)RBiH. Da sada ne ulazimo u detalje, rezultat je poznat: tzv. Washingtonski Sporazum o formiranju Federacije BiH, Mirovni pregovori u Daytonu, USA i Sporazum o miru, kroz koji se provlači i u životnu praksu uvodi (oktroira tj. mimo prava i demokratske institucionalne prakse nameće) novi Ustav BiH.
Prethodno skiciramo tek kao naš uvid u stanje svijesti, juče i danas u muslimana-Bošnjaka. Pri tome, smatram0 nije ključno, koji je od pomenuta dva rukavca u mišljenju, taj narodnjački i nazovimo ga uvjetno kleronacionalistički tok, koja u fokus stavlja narod i kulturu (reliogiju najprije) kao narodni interes, ili onaj nacionalni (i pravno-pozitivistički), koja u fokus stavlja državu, i dakako opet kulturu, a to znači narod, (jer bez naroda i kulture, nema ni države), ali sada troje – i narod i kulturu i državu, tretira uvezano u jedno, kao državni interes; nije, dakle, ključno koji je od ta dva toka bio bliži stanju prosječne narodne svijesti u Bošnjaka; lično mislim da je to taj kleronacionalistički tok, jer, na kraju krajeva, tako su to legitimirali izbori 1990.
Nego je ključno, koji je od ta dva toka bio i jeste bliži životnim interesima muslimana i naroda Bošnjaka.
I naravno, valja imati na umu, da i odgovor na to pitanje zavisi od teza na kojima se formira mišljenje. tj. da li su to teze koji u slijedu narod-kultura-država, prioritet daju prvom i drugom, a državni okvir im je sekundaran, (ukoliko je uopće u fokusu), ili se polazi od teze koja u slijedu narod-kultura-država, uzima kao jedno, kao nedjeljiv paket.
Praksa i mišljenje će protokom vremena dati, a mišljenja smo, da svakodnevno već i nude odgovore na to pitanje.
(Kraj feljtona, ovdje prezentiranog u 17. nastavaka)