Safeta Obhođaš
Kuću pokri, pa neće kapati/ Ženu udri pa neće lajati...
U mojoj knjizi „Žena i kalem“, nalazi se i esej o poznatom epu bosanskih muslimana “Ženidba Smailagić Mehe”. Tema epa je, a šta bi kod nas drugo moglo biti, nego borba oko neke ljepotice, o koju se otimaju ženici, i kauri (hrišćani) i muslimani. Sve zbog djevojaka, “skidaju” jedni drugima glave, bodu jedan drugog sabljama … krv do vrata; sva nam epika vrvi od krvi i zla. A ovdje želim ukratko kazati nekoliko riječi o tome, kako je došlo do zapisivanja tog epa.
Dugo je pjevan samo uz gusle; svaki guslar dodavao i oduzimao, zavisno od toga, koliko su domaćini plaćali, šta je bilo na trpezi… Jedan od guslarskih legendi bio je Avdo Međedović, iz Bijelog polja.
Za guslare je bilo svojstveno da se, prije nego što zapjevaju “o dobrim konjima i velikim junacima”, zagriju nekom, na svoju ruku sklepanom rugalicom iz svakodnevnog života. Mnogi su, pa i Avdo Međedović započinjali svoj nastup ženomrzačkim tiradama. Jedna od njih je zabilježena i objavljena kao uvod u junačku epopeju “Ženidba Smailagić Mehe”, priređivač Enes Kujundžić. Da čovjek ne povjeruje kakve se sve zle riječi uperene protiv žena mogu poturiti kao narodno usmeno blago, a da priređivač Enes, nije se potrudio da ih izbriše; valjda je i njemu udaranje žene bilo nešto normalno. …
Pitam se, ko je bio luđi, onaj što je guslao ili onaj što je tu deseteračku budalaštinju zapisivao.
…. Biće kiše, rodiće godina
Dužan će se duga odužiti
A zlog druga nikad do vijeka
A u kući loše domaćice
Od te nema gore kukavice
Nije smirom mužu kući poći
Ni sa sobom povesʹ musafira
Sve ga vodi a o jadu misli
Koji će ga jadi zadesiti
Od zle kučke na dom domaćice
Crnše mu je srce od gavrana
Kuću pokri, pa neće kapati
Ženu udri, pa neće lajati…
I zamislite, zapis ovog epa, a bosanski muslimani se i time hvale, nalazi se u Centru za studije usmene literature (Center for the Study of Oral Literature) Univerziteta u Cambridge, izdanje 1974. Zapis je napravljen mnogo prije, još 1935. kada je prof. Milman Parry, sa tumačem Nikolom Vujnovićem, posjetio guslara Međedovića. Petnaest godina poslije, 1950, starca Međedovića je posjetio i Albert B. Lord, koji je upotpunio zbirku usmene poezije za potrebe Univerziteta u Harvardu.
Bošnjaci nisu zapisali ep od guslara, za tako nešto oni su bili pismeno previše lijeni. Ali su se obradovali, kad im je neko donio to „blago njihove usmene književnosti“ čak iz Cambridge.