Dževad Handžić, ulje na platnu – Ako se po zemlji sudi, stih: Enes Kišević.
Nihad Filipović
CRNE RUPE LAŽI, PREDRASUDA I NEZNANJA
(Drugi dio)
U percepciji prosječnog Bosanca postoje, manje ili više zatamljene nijanse u razumijevanju pomenuta tri ključna perioda bosanske historije, a u razumijevanju perioda osmanske dominacije Bosnom, postoji, slobodno se može kazati, bez bojazni da će se uletiti u pretjerivanje, duboka provalija predrasuda, neznanja i laži usvojenih kao znanje. Teren je to mitske, kolektivističke svijesti i načina mišljanja, teren dubokih predrasuda i svjesno plasiranih laži kojima se muti historijsko faktografsko stanje, teren teškog neznanja, na kojem nema “pravila igre” i na kojem je sve dozvoljeno. Budući svaka laž uporno ponavljana i posebno državno-propagandno-medijski podržavana, vremenom postaje “istina”, tako se i kod nas uvriježilo mišljenje o osmanskoj okupaciji kao posebno nepodnošljivom okupacionom stanju, o Osmanlijama zulumćarima koji na (3) prevaru ubiše našeg kralja i gle čuda vele, i ne bilo ko, nego obrazovani Bosanci kažu – ubiše nam kralja patriotu i domoljuba.
————————————————
(3) Historijska istina je međutim prozaičnija i real-politički determinirana razvojem situacije i odnosima moći u vremenu zbivanja. Naime, kralj Stepan Tomašević je, na nagovor ugarskog kralja Matije (Mataijas) Korvina, jednostrano prekršio preuzetu obavezu plaćanja danka (poreza) osmanskom sultanu. Bila je to obaveza koju su bosanski vladari decenijama plaćali ugarskoj, a potom, od 1414, osmanskoj kruni, prividno na taj način čuvajući samostalnost spram velikih ondašnjih sila, održavajući i na taj način i dalje razvijajući bosansku državnost. Ugarski (mađarski) kralj je tu politički manevrirao, kao što su i inače u predosmanskoj historiji Bosne ugarski kraljevi vazda spram Bosne vodili agresivnu paternalističku politiku, smatrajući tu zemlju, modernim rječnikom govoreći, svojom interesnom sferom.
Kada bosanski kralj Tomašević naprasno prekine plaćanje poreza, odluči sultan Mehmed II. Fatih, kazniti svojeglavog kralja. Nakon što je čuo da sultan podiže vojsku na Bosnu, shvatajući da je ostao sam, što kažu na ledini, jer su se i Vatikan i ugarski kralj oglušivali na njegove vapaje za pomoć, kralj Stepan šalje izaslanstvo sultanu. Izaslanstvo je prenijelo kraljevu zamolbu za mir i uvjeravanja da će porez redovno plaćati, a vratilo se u Bosnu sa uvjeravanjem sultana, da se Bosni jamči, negdje nalazimo petnaestogodišnji, negdje dvadesetogodišnji mir, kao neki, što bi danas kazali gratis period, u kojemu će se pratiti spremnost bosanskog kralja na poštivanje ugovora. Međutim, povrijeđene sujete, čvrsto riješen da kazni neposlušnog kralja, sultan Mehmed II, samo što je otpremio bosansko izaslanstvo natrag u Bosnu, za njima pošalje vojsku.
Ukratko, suočen sa daleko nadmoćnijom silom, bosanski kralj se dao u bjekstvo. Nakon što je prošao gotovo pa cijelu Bosnu, sultan Mehmed II. se utaborio u Jajcu, a u dalju potjeru za kraljem šalje Velikog vezira Adni Mahmud pašu Anđelovića. Ovaj u potjeri stiže do Ključa, gdje od lokalnog stanovništva dobiva pouzdana obavještenja da se odbjegli kralj sklonio u kamenitu gradinu iznad rijeke Sane, uzdajući se u njenu nepristupačnost. Mahmud paša pravilno procjeni kako se grad Ključ vojno ne može uzeti bez teških žrtava i duge opsade, a i tada je to upitno, jer samo žeđ i glad njegove branioce može natjerati na odstupanje. Zato on izađe sa pismenom ponudom i garancijom kralju da će i njemu i njegovim plemenitašima život biti pošteđen ako preda grad.
Kralj Tomašević opet, shvaćajući dugoročnu neodrživost položaja u kojem se našao, odluči prihvatiti uvjeravanja Mahmud-paše, te se predade, zajedno sa stricem, (u narodnoj predaji upamćen kao lijepi Radivoj) i svim uz njega zatečenim plemenitašima; ( u narodnoj predaji je ostalo da su se dvije kćeri Radivojeve, nakon što su otkrivene, a ne htijući se predate u ropstvo, bacile u Sanu iz jedne pećine iznad rijeke, u koju su se bile sakrile. Rođeni sam Ključanin i poznam taj teren, ali nisam siguran da ta pećina uopće postoji, no bilo kako bilo, u narodu je ostala legenda o djevojačkoj pećini).
Helem, pošto se predadoše, kralja i svitu otpremi Mahmud paša u Jajce do utaborenog sultana Mehmeda. Sultan, nezadovoljan Mahmud pašinim garancijama koje je neovlašteno dao u njegovo ime, a čvrsto riješen kazniti nevjernog kralja, zatraži šerijetsko mišljenje i tumačenje mufti-hodže carskog, koji je uvjek pratio vojsku i sultana, a ovaj izda fetvu caru gdje rastumači da on, sultan, nije obavezan držati se neovlašćenih obećanja svojih potčinjenih. Oboružan ovakvim teološko-pravnim tumačenjem, sultan Mehmed naredi pogubljenje i kralja i sve njegove pratnje.
Prema historijskim izvorima, opisani slijed zbivanja je ono najbliže punoj historijskoj istini, pa prema tome otpadaju sve historijske mistifikacije o ponosnom kralju i nevjernom Turčinu. Istina je da se kralj Stepan Tomašević polakomio na blago (zlatnina, novac), istina je da je dozvolio sebi biti izmanipuliran od ugarskog kralja koji ga je na koncu ostavio bez očekivane vojne podrške, istina je da je kralj bio nepopularan u narodu jer je progonio krstjane a moguće je, mada o tome nema pouzdanih historijskih izvora, da je na poticaj ugarskog kralja Korvina, princ Stepan Tomašević došao glave i sopstvenom ocu, kralju Tomašu (kome Korvin nije mogao zaboraviti što je davanje njegovoj kruni, iz političkih razloga, ocjenjujući sultana moćnijim, prebacio na davanje sultanu). Prednjim slijedom, i ono najbliže istini koja se da sagledati iz poznatih historijskih izvora, može se kazati da je odluka o pohodu na Bosnu i njena okupacija, koliko politički motivirana, toliko opredijeljena i povrijeđenim sujetama kako kralja Stepana Tomaševića, koji nije moga prežaliti danak, tako i sultana Mehmeda II. Fatiha, koji nije mogao oprostiti bosanskom kralju drskost nepoštivanja preuzete obaveze tj. odbijanja plaćanja danka.
————————————————–
No šta je uopće država u srednjem vijeku? Šta je patriotizam i šta je domovinska svijest u srednjem vijeku? Postoji li to uopće?
Ta pitanja, našoj prosječnoj pameti, a bogme i nekim učenim glavama koje se petljaju đe im mjesto nije, ne padaju na pamet. Za njih je srednji vijek isto što i dvadeseto i dvadeset i prvo stoljeće. A to naprosto ne može biti; svako vrijeme ima vladajuću duhovnost, duhovni i dakako materijalni stožer vrijednosti, te na njima izgrađene odnose u vremenu. Zato, što reče Nada Kljajić, za koju se smatra da je najveće hrvatske medivalistica u XX. stoljeću, u svom radu Srednjovjekovna Bosna (Eminex, izdanje 1994, str.7), “neka se pravnici i historičari najprije dogovore i kažu šta je uopće, po njihovom mišljenju, država u srednjem vijeku”.
Hušid Šehić, Stari grad Ključ.
Zbilja, neka teoretičari države i prava i historičari, najprije riješe šta je to i u čemu je sadržaj pojma država u feudalnom srednjem vijeku, a nakon toga biće lakše razlučiti i šta je to uopće “patriotizam” i “domovinska svijest” u tom vremenu i može li se u tim terminima uopće govoriti, kada se govori o feudalnim vladarskim i crkvenim intrigama, agrarnoj ekonomiji, širenju u prostoru i odbrani prostora.
Jer, prema onome što znamo o tom vremenu, socijalna ideja koja uvezuje populus srednjeg vijeka u zajednicu, nije ideja domovina, zajednice ljudi u jeziku, običajima, nije čak ni vjerovanje kao globalna ideja u vremenu, nego je to partikularna religijska svijest, koja globalnu ideju vjerovanja, omeđava u prostoru, sukladno partikularnim političkim interesima moćnih feudalaca. Plus, u toj funkciji je i crkveno učavanje o božanskom porijeklu vlasti, strah od crkvene anateme i izopćenja iz Crkve, a to znači iz života, (jer izopćenje iz Crkve, značilo je izopćenje iz zajednice vjerujućih tj. iz društva, znači, bivala je to smrt prije smrti – i još i više, obećani zagrobni, nebeski život nakon smrti, utjeha i nada vjerujućih, za izopćenika se pretvarao u direktan put u pakao). I jasno, plus neizbježan historijski saputnik svake zajednice, znači plus sila, moć feudalca nad kmetovima i moć vladara nad vladarima – kralja, cara, imperatora, koji se doživljavaju, (jer i Crkva tako podučava), kao ovaploćenje Božije volje – njegova moć nad svima; to su socijalne ideje koje uvezuju populus u vremenu feudalizma u zajednicu. A ne nekakav kvazi patriotizam i domoljublje, što su ovovremeni konstrukti primijenjeni na ono vrijeme.
Naravno neka vrsta društvenog konsenzusa meću plemstvom u prvom redu je morala postojati, ali iza svega, pa i saglasnosti u prihvatanju piramide feudalne moći, bio je imetak, veličina zemljišnog posjeda, jer to je vrijeme agrarne ekonomije kao izvora nove vrijednosti; iza svega je dakle blago, odnosno dubina riznice i na toj osnovi etablirana politika, dakle interes. To je ta moć i taj socijalni lijepak kojim se ljudi drže uvezani u društvo i državu srednjeg vijeka, a ne nekakav patriotizam i o kome je teško moguće i razmišljati u tom vremenu.
No u pokušaju osvjetljavanja crne rupe, laži, predrasuda i neznanja koje vlada o osmanskom periodu dominacije Bosnom, vratimo se nešto podrobnije na taj period kojega smatramo najznačajnijim u bosanskoj historiji.