Robert Leroux, profesor sociologije, Ottawa univerzitet; roleroux@uottawa.ca.
U univerzitetskim kampusima, gdje je i nastala, “woke” ideologija je postala moćan instrument cenzure, posebno jasna manifestacija intelektualnog terorizma, koji tamo vlada već oko pola stoljeća. (1)
U nekim slučajevima, kao što je Evergreen College u državi Washington, woke ideologija čak potiče nasilje. U stvari, “woke” kultura je intelektualna kuga našeg vremena.
Harvardski lingvista Steven Pinker snažno joj se protivi, tvrdeći, u mnogim tvitovima i intervjuima, da se wokeizam ne zasniva na činjenicama i da je, suprotno uvriježenom mišljenju, rasizam u opadanju. (2)
Pinker je oštro kritikovan zbog takvih komentara i oBtužen za umanjivanje rasne nepravde. (3) U julu 2020. stotine akademika iz Američkog lingvističkog društva potpisalo je pismo protiv njega; citat:
“ Ovo je otvoreno pismo članova lingvističke zajednice u kojem pozivamo na uklanjanje dr. Stevena Pinkera s liste naših uglednih akademskih kolega i medijskih stručnjaka. Mi, dole potpisani, vjerujemo da ponašanje dr. Pinkera nije dostojno predstavnika naše profesionalne organizacije, da ciljevi koje je LSA iznijela čine takav zaključak neizbježnim i da LSA treba javno potvrditi svoj stav i distancirati se od dr. Pinkera”.
I dodaju:
“Dr. Pinkera prati historija javnih kazivanja u kojim zanemaruje opravdane pritužbe i umanjuje uočenu nepravdu, često pogrešnim predstavljanjem činjenica, i to upravo u trenutcima kada se crnci i američki azijati mobiliziraju protiv sistemskog rasizma, a za ključne promjene.” (4)
Moramo reći da ono što danas nazivamo kulturom ili “woke” pokretom, nije ništa novo. Nastavak je to tradicije “mišljenja”, pod utjecajem marksizma, feminizma, relativizma itd. To nije naučni pristup stvarnosti, već u suštini, socijalno gibanje, ideološka poza i stav. Situacija se pogoršava jer su danas, dobar dio akademika – woke aktivisti.
Još 1980-ih, u svojoj temeljnoj knjizi “Zatvaranje američkog uma”, Allan Bloom je analizirao ovaj fenomen u njegovim prvim manifestacijama prije nego što je termin “woke” skovan. Postalo je gotovo nemoguće u školama dovesti u pitanje radikalnu ortodoksiju bez rizika od napada, etiketiranja, nereda u učionici i neprijateljstva kolega, što sve skupa vodi gubitku samopouzdanja i poštovanja neophodnog za podučavanje.
Rasisti i seksisti su bile i jesu, vrlo ružne etikete – ekvivalenti ateističkom ili komunističkom etiketiranju u drugim vremenima s drugim prevladavajućim predrasudama; a tako se olahko lijepe osobama. A jednom, kada se “prilijepe”, u atmosferi kakva vlada, gotovo ih je nemoguće odbaciti. Našli smo se u situaciji gdje se ništa nije moglo (ne može) reći bez rizika od sankcioniranja. Takva atmosfera učinila je kritičko, racionalno podučavanje nemogućim.”(5)
Blooma smatra da je postalo gotovo nemoguće dovesti u pitanje ekstremističku ortodoksiju bez rizika da budete etiketirani kao netolerantna osoba. Situacija ni danas nije drugačija.
Slična je analiza Dinesha D’Souze iz 1990-ih; bavio se istraživanjem život u kampusima. Prema njegovim riječima, (agresivna) manjina vrši pritisak unutar fakulteta i univerziteta. Zagovaraju – da su „sva pravila nepravedna“, da su standardi proizvoljni i da je „ideal obrazovane osobe, uglavnom plod buržoaske ideologije bijelog muškarca, koju treba odbaciti.” (6)
D'Souza je bio u pravu kada je rekao da je akademska i kulturna revolucija u toku na američkim univerzitetima. Revidiraju se pravila po kojima se studenti upisuju na fakultet i po kojima plaćaju za fakultet, mijenja se ono što studenti uče u učionici i način na koji se podučavaju, mijenja se struktura života u kampusima. (7)
Nove generacije profesora se zapošljavaju, ne zato što su kvalitetni i posvećeni nauci i objektivnom znanju, već zato što su uglavnom politički aktivisti.
Sve je naopako sa woke ideologijom: ekstremna paranoja, pogrešan pogled na društveni život, slobodu govora i viđenja tzv. “malog (ili prosječnog) čovjeka”. Slušajući doktrinare woke pokreta, vidimo da ulazimo u nestvaran svijet, zasnovan na pretjerivanjima, svijet bezkompromisno zatvoren za dijalog i debatu. Woke ideologija i aktivizam je ogledni primjer ekstremne radikalizacije ljevice. Ljevica koja je nekada bila posvećena sudbini radničke klase i njenom borbom, pripada prošlosti.
Na Univerzitetu u Ottawi, u Oglasu za posao, može se pročitati ovo:
“Institut za feminističke i rodne studije Univerziteta u Ottawi, smješten na tradicionalnoj i neotuđenoj teritoriji naroda Anishinabe-Algonquin, prima prijave za jednu poziciju sa stalnim zaposlenjem u oblasti afro-feminističkih studija. Posebno su dobrodošle prijave osoba koje se u komparativnom okviru bave islamofobijom i anti-crnačkom rasizmom, izučavanjem solidarnosti između crnaca i starosjedilaca, transnacionalnim i feminističkim pitanjima, metodologijama i praksama crnačke feminističke populacije, studijama o queer osobama druge boje kože ili crnačkim transrodnim studijama i/ili historijom i uticajima roBstva u frankofonskim kontekstima. Iskustvo u zajednici je prednost, kao i dvojezičnost… Kvalifikovane crne kandidate iz Afrike ili afričke dijaspore (porijeklom iz Kariba, Sjeverne Amerike, Evrope, Latinske Amerike itd.) pozvamo da se prijave za ovu poziciju”.
Šašavo. I smiješno. Sve je tu: islamofobija, queer, trans-rodne osobe. Jasno je da Univerzitet u Ottawi ne traži autentičnog društvenog naučnika, posvećenog rigoroznom, objektivnom istraživanju. Bilo bi korektnije (i jasnije) da je oglas glasio: „Muškarci (pa čak i bijele žene) se ne moraju prijavljivati; radno mjesto iz ovoga Oglasa je samo za za crnkinje ili queer žene.“
Sa naučnog stanovišta, aBsurdno je pozivati se na „metodologiju crnačkih feministkinja“. Moglo bi se pomisliti da je takva karikaturalna konstrukcija namijenjena samo za izazivanju smijeha. Ali, iza ove pogubne ideološke kuge … pojavljuje se nešto bitno: biti dio manjinske grupe, nije samo prednost, već gotovo nužnost za svakoga ko želi akademsku karijeru. I kao i mnogi sjeverno-američki univerziteti, Univerzitet u Ottawi će sniziti standarde, kako bi dodatno podstakao i unaprijedio ravnopravnost manjinskih grupa.
Lawrence Watson, administrator na Harvardu, uvjeren je da se njegov univerzitet mora modernizirati u svjetlu zahtjeva woke aktivista. Njegova sklonost (društvenom) aktivizmu, čini ga prijemčljivim, pravim vodičem. Svrha programa poput afro-američkih studija ili tzv. Rodnih studija, nije stvaranje pravog znanja, već „uočavanje činjenice, da još uvijek živimo u društvu očiglednog rasizma“. U stvari, „rasizam je postao institucionaliziran“. Stoga nema potrebe čitati klasična, velika djela, jer, navodno, ne čine pravdu ženama i manjinama. Međutim, u ime osjetljivosti, čini se da Harvard ne oklijeva iskriviti istinu i širiti informacije koje su očito neistinite. Harvard bezrezervno govori o „institucionalnom rasizmu“, konceptu koji kao da se opire jasnoj definiciji, nikada ne zahtijeva dokaze, a u svakom slučaju je žestoko osporavan (i upitan).
Pozitivna diskriminacija u korist zaštićenih grupa, postala je sekularna religija woke aktivista. U svakom slučaju, nekritički se promovira vladavina (stvarno ili navodno) oštećenih, žrtvava itd. A univerztetski administratori joj se bezpogovorno pokoravaju.
Woke aktivisti gledaju na današnji svijet s velikim prezirom, zapravo ga gorko mrze. Ne samo da društvene razlike moraju nestati, već je, prije svega, važno da politizirane rasne, seksualne i rodne grupe, nametnu svoje interese i svoju viziju svijetu. Poput marksizma juče, ova doktrina danas, uvodi pojedinca robski odnos: ona ga prezire, cenzurira ga, nameće mu novi vokabular i čak, i novi način mišljanja.
Tako su mnogi univerziteti vremenom postali liberticidni.
——————————————————————————————————
(1) Ono što Jean Sévillia kaže o intelektualnom terorizmu može se mutatis mutandis primijeniti na woke doktrinu. „To je totalitarni sistem. To je podmukli totalitarizam. Cilj mu je oduzeti riječ protivniku, koji je postao zvijer koju treba zaklati. Da bude ubijen, bez prolijevanja krvi: samo puštanjem riječi da ga prebiju. Velikih, dubokih riječi. Riječi koje ubijaju.“ Jean Sévillia, Le terrorisme intellectuel. (Pariz: Perrin, 2004, 10)
(2) Mark Bauerlein, „Odučavanje od slobode: cenzura na kampusu i kraj američke debate“, Akademska pitanja 26, br. 2 (2013): 99-105.
(3) Steven Pinker, „Sada je ova ludost bila stvar svakog pojedinca“, L’Express, 3. mart 2021.; vidi: Prosvjetiteljstvo danas: Argument za razum, nauku, humanizam i napredak (New York: Viking, 2018).
(4) Michal Powell, „Kako je poznati profesor sa Harvarda postao meta zbog svojih tvitova“, New York Times, 15. juli 2020.
(5) Allan Bloom, Zatvaranje američkog uma (New York: Simon & Schuster, 1987), 355.
(6) Dinesh D’Souza, Neliberalno obrazovanje: Politika rase i spola na kampusu (New York: Free Press, 1991), 229.
(7) Ibid. 6.
https://www.nas.org/academic-questions/34/4/woke-madness-and-the-university
Priredio, naslovio i prevo – Nihad Filipović.