Nihad Filipović
Džaba dobro sjeme, kad’
ne valja oranje.
Dugo nisam razumio žensku potrebu za stalnim mijenjanjem odjeće. Kad mi je svojevremeno Ena rekla da se žene ne oblače radi muškaraca nego radi sebe i drugih žena, da budu zgodnije i ljepše, nisam to razumio. Danas razumijem: da je do nas muškaraca, najbolje bi nam bio da nam stalno hodaju gole; makar ono, dok godine ne učine svoje, da se razumjemo.
Sa druge strane, ako se žene oblače da bi bile zgodnije i ljepše od drugih žena, zašto se ne oblače tako da naglase ženstvenost kojom valjda žele i jedino mogu biti ljepše i zgodnijenije od drugih žena. Nije li prijatnije, a valjda i ženama i muškarcima, vidjeti ženstveno upakovanu Merlin Monro jučer ili Kristinu Hendriks danas, nego ono andronoidnu Viktoriju Bekem? Mislim, stvarno poštovane dame, hajdemo ruku na srce, na koga će pasti prije oči vašeg muškarca, na Elizabetu Tejlor, makar i onu u poznijim godinama, ili na ispranu pop i rock kvočku Madonu? A može i ovako: na kome će se vaš pogled prije zaustaviti, na Kejt Mos ili na Odri Hepbern?
I zato ne priznajem i sa indignacijom odbacujem tu pedersku fintu, na koju je, eto nasjeo i dobar broj dama, o oblačenju samo da bi se drugim ženama digao tlak. Taj trend oblačenja žena poput nedoraslih adolescenata traje otkada je pederluk prevlado u modnoj industriji. Većina tih muškaraca, vrhunskih modnih dizajnera, su pederi, nije li tako? Pa onda oblače žene, a sve maštajući o mladoj muškoj junetini. Tako da sam ovdje gotovi i saglasan sa razmišljanjem Fatmira Alispahića, koji pederluk vidi u svim aspektima modernog življenja, a pošast pederizma, pod kojim on razumjeva sve moguće i nemoguće socijalne bolesti i devijacije, detektira glavnim krivcem za sve nakaradnosti moderniteta. Radikalno ideološko razmišljanje, ali ima tu soli, barem kada je riječ o modnoj industriji.
Nego, žene se oblače radi sebe i radi muškaraca, da ih primjete, da su im lijepe, zgodne i poželjne. Tačka. I to velika. Žene koje se tako oblače čine zadovoljstvo sebi i muškarcima. One druge, što jure za etiketama i oblače se radi drugih žena, čine to iz taštine, možda zlobe, ali u svakom slučaju nema tu nikakvog zadovoljstva, a i ono što ima je privid i sujta carevog novog ruha. Žene dakle, i nisu baš tako pronicljive sa muškarcima kao što misle o sebi. Inače ne bi dozvolile da im pederi zgrabe ispred nosa ključne pozicije u poslu koji po prirodi stvari pripada njima, ženama, a može i muškarcima, ali valjda ne onima što vole muškarce, nego onima što vole žene, pa ih onda sa osjećajem zadovoljstva i strasti oblače (i bezbeli, skidaju).
Svijetom vladaju muškarci, ali šta je moć, šta je vlast i sva sila svijeta bez žena? Ustvari, iza sve te vlasti, moći i muške veličine, uvjek stoji žena, (a nekada i više njih).
Pitanje je: koje tu koga izabrao, a ko je izabran; ali pod pretpostavkom da su u slobodnom svijetu, ipak žene te koje biraju sa kime će otići u krevet, otvaraju se onda još neka pitanja. Evo ih nekoliko: šta je Karla Bruni vidjela u onom pajacu Nikolasu Sarkoziju, pored tolikih rock zvijezdi sa kojima se družila u krevet, ne znam; znam samo da su pajacu ruke do ramena utopljene u libijsku krv.
Šta su Britanke vidjele u glagoljivom, ali blijedunjavom Toni Bleru, pa masovno glasale za njega tri puta zaredom, ne znam; znam samo da ih je pravo „preveslao“, šaljući im djecu da ginu u totalno nepotrebnom i uz to ilegalnom ratu u Iraku.
Šta je Mira od Srbije svojevremeno vidjela u onom, deterdžentom od svakog šarma ispranom Požarevačkom partijskom aparatčiku Slobodanu Miloševiću, ni to neznam; valjda našla krpa zakrpu.
A ne znam vala ni šta je gospođa Dodik vidjela u onom Krajiškom balvanu Miloradu. Osim interesantnog imena za koje hudnjak nije kriv, taj vala nema… hmm, neću dalje. Ko zna sem gospođe: možda i capini imaju skrivenu ljepotu?
2.
I jutros sam se probudio vampirski rano. Četiri sahta iza ponoći, a ja budan i na nogama. Svanuti neće još puna tri i po sahata. Ali, svanulo ne svanulo, meni je u pet biti na poslu. Inače baja, osta se bez posla. A na poslu, opet Jovo na novo: treba prevaliti dnevnih osamdeset i osam milja. U prosjeku. Ima dana pa bude i preko stotinu, rijetko ispod šezdeset. Danas valja sa gazdom iseliti tri stana i isto toliko useliti. Onda mi je vratiti se u stan, prezalogajiti, pa opet valja voziti jedanaest milja do zgradurine kompanije „Virdžin“. Tamo „održavam“ kompjutere. Tako kažem kada lažem šta radim. A čistim tamo. Pošten rad nije sramota, ali ni odjelo ne čini čovjeka, pa ljudi i žene ne hodaju goli, nego svako gleda ne bi li se u što bolje ruho „upakovao“. A sa radom je slično kao sa oblačenjem. Najbolje bi nam bilo ne raditi ništa i ne biti gladan. E, ali za većinu normalnog svijeta to to nije tako. Zato, šta god pošteno radio, u radu nema stida. Ipak, htio ne htio, nekada moraš lagati šta radiš.
Evo žena što se tiče. Hajde zemljak skontaj žensku tako što ćeš joj kod upoznavanja reći da kruh zarađuješ čisteći tuđe ćenife. E, ali ka kažeš, održavam kompjutere u kompaniji „Virdžin“, dama odmah konta – hopa, evo ga inžinjer. A dalje bi trebalo biti stvar tehnike. Red viceva da je nasmiješ, red sitnih tračeva, spomeneš mamu i kako ti nedostaje, ona tamo u Bosni, a ti daleko u Evropi, još nešto sitnog razgovora i možeš sa dosta sigurnosti računati da će ti dati svoj telefonski broj, a to je kao da ti je kazala dopadaš mi se, željela bi ponovo da se vidimo.
Nego, nešto drugo hoću da kažem. A to mi u pamet dođe sa onih osamdeset i osam milja što mi je danas gaziti. Uh, pa ti k’o maršal, pomislih, prisjećajući se Miroslava Krleže i one njegove: „Osamdeset i osam godina pa ode na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da je i stigao“. Šteta. Dobro jedan reče: „Titova najveća greška je što je umro“. Dok je bio živ, vala nam je i bilo. Nije baš kao kod Gadafijaod Libije; jebiga, nije se imalo nafte. Al’ što jes’-jes’, bilo je svega, mislim, i imalo se i nejmalo se. Međutim, nije se bilo gladno zemljače: bilo je kruha i bilo je igara. Od Rima pa naovamo, ako ćemo pošteno, narod i ne traži više. A sloboda, reći ćeš? Šta je sa slobodom zlatnom? E, sa slobodom je zemljače vazda bilo, samo nemoj po narodnoj glavi i opet dobro. Ko drukčije kaže, kleveće i laže. Jer evo, danas ima slobode za sve, ali nema za sve kruha.
U slobodi namnožilo se u nas po raznim vrletima i kamenjarima vucibatina, sišli u gradove pa opankom zakopitili. I onda iz tih svojih opančarskih busija, katedri, akademija, senata, parlamenata, lažu i kurče se sve u šesnaest. Interesantno je kod tih akademika, što su stariji glavuša im veća, a najveće gluposti koje otuda cure. Mislim, u prosjeku. Čast časnim izuzecima, ima ih i onih što tri puta mjera, a jednom sjeku. Međutim, ima tu neka nakarada, neka finta, nešto poput onoga kako je pederluk ovladao modnom industrijom.
Jer evo, gledajte: rudar radi, dok ga neizrade. Ne može više pa ode u mirovinu. Tako šofer, tako kondukter, tako željezničari, piljari, stolari, pekari, ljekari, apotekari, svi idu u mirovinu. Svi, samo ne akademici. Oni ne miruju. Nikada. A i kada odu u mirovinu, do smrti zadržavaju privilegiju da prave budale i od sebe i od društva. Zato, u interesu mentalnog zdravlja društva, bilo bi dobro, kada bi u te lože, akademije, senate i sve te stalaže društvenog prestiža, birali i delegirali osim on ih što su čitav život guzicom žuljali stolicu i one što su kopali rudu, vozili autobuse, pravili stolove, trgovali, pravili nam kruh, travkama nas liječili…itd. Tek tada bi te lože, akademije, senati, bile slika života. Ovako je kao onaj pederski modni posao: uvjeravaju nas da nam (političko) ruho dobro stoji, a ovamo, car je već odavno go.
Poseban fenomen među tim akademskim svijetom su oni koji prije vremena umisle da su već akademici. Tako ono vilozofče Raspudić Nino svojevreno umislilo da je zagrebački lonac, a ne hercegovački lončić, kakav jeste, pa se diglo vilozofče i još tridesetak, vele-nam-ga umnih akademika, tristotinjak profesora i stotinu i pedesetak umjetnika, pjesnika, glumaca, slikara, te pišu peticiju. Kaže drčno škutorsko vilozofče: Sramota je da u Zagrebu imamo trg koji nosi ime zločinca Tita i još se u prefiksu naziva naglašava čin maršala one vojske koja je pucala na Vukovar. Aman. Načisto, puklo vilozofče. Da spomenu Blajburg, hajde de, to i jeste argument, ali kakve grebene veze ima tragedija Vukovara i četnička vojska koja ga je razarala sa maršalom Titom.
Inače, mlado, lijepo lice škutorskog nacionalizma baljezga sve u šesn’est; evo mu i fra Anđel Zvizdović iz 1463. godine, zapeo za onaj mačij brčić; biva, poklonivši se pred sultanom Mehmedom Fatihom i ishodivši za katolike čuvenu Ahdnamu, Anđel je prvi u nizu franjevačkih izdajnika asimiliranih u Bošnjake.
O pameti mila, nipošto skupa nisi! Ne kaže narod: „Džaba sjeme, kad ne valja oranje“. Te i Nino: džaba mu filosofija, kada neuzora kako valja. A đe se loše ore, nejma ni dobra uroda. Tako i Ninova vilozofija: humanistički korov zemljaci. Jer odaje ga vaz. Šta će tek biti kada ovoga u neki ložu gurnu, u neku akademiju, senat i slično…
Nego kažu, ne znam je li istina, ali ovako do mene dospjelo, a kako dospjelo, ja prenosim, pa neka mi čitaoci ne zamjere na toj našoj tradicionalnoj pučkoj vulgarnosti; helem, neka starica se zagledila u Raspudića, a on je odmjeri, pa ponosan na onu svoju vilozovsku bradicu i brčiće, odvali:
– Je’l stara šta si zinula. Sviđaju ti se moji brci.
A stara k'o iz topa odvrati:
– Ih, jesu ti brci. Ja kroz tak’e ….!
Dobro, znam politika je kao javna kuća; jednom kad stupite unutra, možete se pravdati do sutra, poreći ne možete: bili ste u javnoj kući. Ali, treba zemljače i lagati znati. Ne mora baš onako čarapanski (ne)otesano kao gedžo Dobrica od Srbije, ali makar onako kao Tito nekada: nahraniš narod, pa šaraš očima i zavlačiš damama dooobro pod bubrege. I niko se ne buni. Ni narod ni dame. A ovi danas bi da petljaju, a stotine hiljada i milione rastjerali po raznim inostranstvima. Ono što nije imalo kuda bježati pa ostalo, sada na kontejnere šalju.
Ena tu ima svoje izdvojeno mišljenje. Kaže:
– Dok je Tita bilo, nije se za njih znalo ni po zvuku roga. Manji od makova zrna. Sve što je tada političkli imalo muda, diglo je sidro i kidnulo vani. A i tamo ih stizala Titina ruka. Oni što su ostali, nisu imali baš neki izbor: ili u partiju, pa niz vjetar piškiti, ili zakapijaj radnju, ćuti i gledaj svoja posla. Bio je Tito muškarac ja tebi kažem. A sada da se vrati, makar u video igricama da se vrati; joj, vidio bi kako nogama prašinu daju i po ušima se poklapajusvi ti filosofčići što ni u jajcima nisu bili dok je bilo njega. A sada sve znaju, kao da su majčinim mlijekom usisali i sve znanje svijeta.
– Pa jeste, kažem ja, bio je muško, nema šta. Povaljo ih je… pih, to ni njegov sužbeni biograf Vladimir Dedijer plus neslužbeni Pero Zlatar i Pero Simić zajedno, nisu uspjeli pobrojati.
– Ako je, na to odvali Ena, bar nije bio mekušac kao ovi pederi, što umjesto žena handre narod.
Onda nešto mislim, možda je žena u pravu. Šta ako je šar’o. Koliko do njega, toliko i do žena. Voljele su ga zemljače. Kod nas tada nije bio demokratskih izbora kao danas, a da jeste uvjeren sam da bi bilo što je i bilo: Tito doživotni predsjednik. Žene bi ga vazda izglasavale. Vala ako su Britanke mogle onog bljedunjavog Tonija tri puta zaredom, naše žene bi rumenog Titu da je trebalo i trideset puta zaredom. I šta ako je bio bonvivan: volio se lijepo oblačiti, volio dobro piće, hranu, žene, putovanja i druženja sa svjetskom elitom. Takav mu nivo, takva mu reoputacija, takav mu rejting bio zemljače. Ma utrkivali se ko će mu otvoriti vrata. A kada je umro, sve što u svijetu politike i moći drži do sebe došlo mu na sahranu. A ovi danas odu u Ameriku pa ih primi zamjenik zamjenika pomoćnika savjetnika državnog sekretara. Hmm, takav im nivo, takva im reputacija, takav im rejting zemljače.
Ali, šta sam se ja dohvatio Tita i žena. Svakakvog jada ima, ali kada muškarac u interesantnim godinama pođe tupiti o ženama, što dalje od takvog poštovane gospođe i gospođice. Proživio ono što mu je suđeno, a nije otkrio tajnu odnosa među spolovima: mi muškarci, što smo stariji, sve manje o ženama znamo.
Zato, ako nemaš šta reći poklopiš se po ušima i čutiš, zemljače. Tada si im i najinteresantniji. Kao što im je Tito bio interesantan.
(Objavljeno u knjizi autora – Kultura i politička higijena, privatno izdanje, 2019. ISBN 978-9958-781-95-7)