Ilustracija, Srđan Pečeničić – Politička (ne)kultura.
Nihad Filipović
Od samoće, ništa gore nema.
Dvadeset i drugog marta, hiljadu devet stotina devedeset i sedme, u lokalnom listu “Hertfordshire Star”, zapazih slijedeći oglas: “Occacional visitor required for chats with elderly lady in lovely Broxbourn residental home. Car useful for park outings. 2.00 pm. to 4.30 pm. Paid. Telephone: 01992892320”.
Datuma i svega oko ovoga oglasa sjećam se tako precizno jer sam, krajnje šokiran sadržajem oglasa, isti od riječi do riječi, uključujući i telefonski broj, prenio u, jedan tefter koji, eto, i danas čuvam. Dugo sam ostao zamišljen, prosto buljeći u nevjerici u taj oglas i te kratke, suhe rečenice: “Povremeni posjetilac, traži se, radi čavrljanja sa starijom gospođom u dražesnom staračkom domu u Broksburnu. Poželjno posjedovanje automobile radi izlaska u park. Vrijeme – od 2 sata do 4.30 poslije podne. Plaćam. Telefon: 01992892320”.
Iza ovih nevjerovatnih deziluzionističkih rečenica, meni se ukazao čitav jedan svemir promašenih života i izdanih i pokidanih emotivnih veza. Ko je ta jadna starica i koliko ih ima kao ona da nemaju s kim ljudsku toplu riječ razmijeniti, te u očaju spremni su i platiti, samo da bi neko sa njima povremeno proveo do dva i pol sata u čavrljanju? Ima li djece? Ako ima, gdje su joj djeca? Šta se to desilo sa njima te ih nema da je makar povremeno obiđu, progovore koju? Ako ih nema, ima li brata, sestru, ima li ikog svog za ime dragog Boga ? I je li ovo ono što čeka mene i možda svu moju generaciju? Ta nije li taj političlki zapad i ovdašnji sistem vrijednosti ono čemu i moja Bosna, istinski i nepatvoreno teži?
A onda pođem misliti: Do đavola sve. Jes’ bio rat, jesmo stradali nepojmljivo, ali kod nas dole, u Bosnici, kakvi jesmo da jesmo, a ne valjamo brate u mnogo čemu, ovo je nezamislivo. Pa čovječe, kod nas i ako ostaneš sam pod stare dane, uvjek se nađe komšija da te ljudski pogleda i pomogne, pa koliko se može. Pa kod nas ti je, insan kad nema kafu s kim popiti, neće ni da je pije dok neko ne nabasa, pa da zajedno k'o ljudi popiju; makar ni riječ ne progovorili bar sjede zajedno. Ma nema našeg komšiluka i onog našeg ljudstva i ljudovanja na daleko.
E, ali ne lezi vraže. Samo šest dana poslije, dvadeset i osmog marta hiljadu devetstotina devedeset i sedme, slušam radio Slobodana Evropa; vijesti, a u vijestima kažu, u Sarajevu (ne u BiH, nego u Sarajevu), samo u mjesec dana zabilježeno devetnaest samoubistava. Efekti post-traumatskog stresa, razne psihoze i depresivna stanja muče ljude u toj mjeri te se eto neki i ubijaju, ne videći ili ne nalazeći drugog izlaza u beznađu svakodnevnice.
I tu mi onda padne mrak na oči. Ma u vražju mater i naše ljudstvo, toplina i širina kad se svako malo, poslije zajednički ispijene kafe, dignemo pa počnemo ubijati jedan drugoga da bi onda i kada napravimo mir ili nam ga, kurčeviti kakvi jesmo, veliki svijet prosto nametne, opet godinama, do neke slijedeće frtutme valjda, dizali ruku sami na sebe.
Ma dovraga ta i takva naša dobrota. Bože, radije nam daj da skončavamo k'o ona engleska starica, usamljeni, u praznim domovima i uz plaćena čavrljala, ali nam samo dragi Bože, molim te najponiznije, ne daj, ne daj nam dragi Bože da se svako malo-malo za vratove hvatamo i koljemo poput marve najprostije.
(Objavljeno u knjizi autora – Kultura i politička higijena, privatno izdanje, 2019. ISBN 978-9958-781-95-7)