Nihad Filipović
(Zapisano kao doprinos kulturi sjećanja na jedno vrijeme, jedan grad i njegove ljude.)
- Izvadci iz knjige autora ovog priloga, (čeka na ukorčenje), Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
Čemu uopće ovaj Zapis? Čemu sjećanje na jedno vrijeme kojeg više nema, na jedan mali grad i njegove ljude kojih, isto tako, manje ili više, nema, a uskoro ih i ono što ima neće biti? Vrijeme, biološki i Božiji zakon čini neumitno i uskoro će, i ovo živo što osta od tog svijeta, nestati. Sa tim ljudima nestaje i to vrijeme i hiljade i milioni neispričanih priča koje su život.
Život ima “navadu” ponavljanja, a sa ponavljanjem života ponavljaju se i ljudske sudbine. Ispričane-neispričane one se ponavljaju u obnovljenim životima. A ako se ponavljaju, onda je to užasno, jer život je najprije more patnje; sve naše iskustvo, povijest i upamćeno, uči nas tome: borba, borba i samo borba, u patnji, ne bi li se preživjelo. A ono malo sreće što znači obnova života u tom moru patnje, kao da nam je dato samo još više da patimo.
Ima li načina čovjek umanjiti patnju, a uvećati sreću koja znači stalna obnova života i šta bi uopće život značio bez bola i samo u sreći; koje bi tek to more oholih u pihtijastoj nesreći bilo? Što boli, upozorava na neodrživost stanja, na potrebu borbe i traganja za onim zrnom olakšanja u moru muke i bola. I tako u krug vječnog ponavljanja. Zato je potreba sjećanje, i potreba je znati, e da bi se neumitno ponovljeno, razumjelo. A jednom kada razumijemo, na dobrom smo putu u traganju za – smislom.
I zato je riješenje za čovjeka: pomiren sa neumitnim ponavljanjem viđenog, ali ne u čekanju, već u traganju i borbi neprestanoj za osvajanjem parčića smisla, koje čitamo kao istina, kao pravda, kao čist obraz, kao ljudsko dostojanstvo. Slično kao kada hajvanu za dobro naučenu lekciju dreser daje komadić šećera te ga tako uči na ponavljanje radnji koje će mu na kraju pridonijet nešto malo sreće u toj formi komadića šećera i osjećanju lijepog dok se mrvi u ustima, tako i nama ljudima, oni parčići zapisanog, uramljenog, uskladbljenog, u skulpturu pretočenog duha i istine kakvu vidimo, bilo u imaginaciji bilo u ilustraciji, bilo u zapisanom, poput tih komadića šećera, kojim se hajvan stalno vraća, ostaju kao putokazi, kao svjetionci kojim se uvijek iznova vraćati imamo, ne bi li što manje lutali u beketovskom ponavljanju već utabanog.
Verbalno ljudsko sjećanje je nepouzdano, krhko, poput isušene puževe ljušture. Miljenko Jergović zapisa: ”Najveće groblje je u ljudskim glavama”.
Živeći naše živote, tolike ljude srećemo i zaboravljamo. Neke i pamtimo, ali puno je više onih koje zaboravimo i tek sporadično ih se sjetimo, kada obilazimo groblja i sjećamo se mrtvih, kada nas život ili okolnosti suoče sa prošlim ili ovim danas, što je neobjašnjivo bez onog juče. Listamo stare albume pa se prisjećamo, u razgovoru sa prijateljima, prevrćemo prošlo vrijeme, pa se sjećamo ili čitamo, pa nas pročitano navodi na sjećanje – tako se najčešće dešava te prizivamo nekog zaboravljenog i nešto od prošlog zatureno u memoriji, u sjećanju.
Poslije nas ostaju samo slike u dušama, samo fotografije na papiru i u virtualnoj elektronskoj internet mreži. Pa dobro, i slika je zapis, kazaće se. No mada slike govore više nego hiljadu riječi, one to kazuju u krupnim zamasima vizuelno registriranog. Iza slike nazire se život o kojemu ne znamo ništa, dok nam se ne ispriča. A ispričano je u knjigama. Sve ostalo je samo ogoljena riječ, krhka kao ta već pomenuta puževa ljuštura. Otuda i ovaj Zapis.