Nihad Filipović
- Izvadci iz knjige (čeka ukorčenje) Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
Različite se interpretacije i “istine” o tome kako je počeo rat u gradu Ključu i ključkoj opštini mogu čuti, zavisno od toga na koga se pozivate kao svjedoka. Za Srbe ili dobar dio onih podložnih i prijemčivih propagandnim istinama, sve je počelo paravojnim uvezivanjem Bošnjaka i barikadama na Pudin Hanu i ubistvom policajca Dušana Stojakovića zvanog Duća, na cesti Ključ – Sanski Most, na Ramićkom usponu prema Krasuljama, nedaleko od Ključa.
Tako u listu “Patriot” iz pera izvjesnog G. D. Ivetića, maja 2008, u sklopu šireg osvrta na “zaboravljene muslimanske zločine nad Srbima”, nailazimo na ovu interpretaciju početka rata u Ključu:
– Nekako u isto vrijemesamo šezdesetak kilometara dalje, eskaliraju novi sukobi u kojima još uvjek daleko od rata, padaju prve srpske žrtve. Dvadeset i sedmog majskog dana devedeset i druge, na ulazu u selo Gornji Ramići u opštini Ključ, paravojne muslimanske formacije postavljaju barikade na lokalni put, a potom otvaraju vatru na policijsku kontrolu. Tada gine Dušan Stojaković, pomoćnik komandira stanice javne bezbjednosti u Ključu. Na mjesto zločina među prvima dolazi Omer Filipović, komandant štaba takozvane teritorijalne odbrane opštine Ključ, inače blizak rođak muslimanskog ideologa Muhameda Tunje Filipovića. Istog dana muslimanske paravojne formacije blokiraju dio magistralnog puta na samom ulazu u Ključ. Tu napadaju kolonu autobusa u kojima su bili razoružani pripadnici JNA koji su služili vojni rok u mjestima Kninske Krajine. U vatri otvorenoj iz svih vrsta pješadijskog naoružanja ginu dve nenaoružana mlada vojnika i vozač autobusa. Od rana zadobijenih u ovom divljanju podlegla su još četiri vojnika. Akciju, u kojoj je učestvovalo osamdesetak pripadnika muslimanske paravojne formacije, direktno je rukovodio Amir Avdić, poslijeratni načelnik opštine Ključ i danas ugledni privrednik i jedan od najomiljenijih ličnosti naroda Unsko Sanskog kantona. Tih dana u ključkoj opštini ginu vojni policajac Milorad Marković, dok su u selu Škrbići, muslimanske paravojne formacije, na svirep način umorile civila Branu Devića. Svih tih, još uvjek predratnih dana u Ključkoj opštini operisalo je oko hiljadu i po uglavnom neuniformisanih pripadnika muslimanskih paravojnih formacija, koji su bili naoružani sa oko hiljadu komada dugih cijevi pješadijskog i svih vrsta naoružanja.
Ovo je, naravno, tačno u istoj mjeri u kojoj je tačno da je rat u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini počeo ubistvom srpskog svata na Baščaršiji u Sarajevu. Znači, kompletno kriva, na glavu postavljena interpretacija onoga što se zbilo. Drugim riječima, propagandna laž. (Usput kazano i ti famozni svatovi, to se danas pouzdano zna, bili su kamuflaža u organizaciji SDS aktiviste Jove Tintora i kolega, pod krinkom koje je kroz Sarajevo “provlačeno” oružje do Ilijaša).
Jer ratovi ne počinju ubistvom, tamo nekog, anonimnog svata ili, uz sav dužni respekt, ubistvom nekog provincijskog policajca. Za istini bližu realnoj procjenu i ocjenu zbivanja u ključkoj opštini potrebno je ta zbivanja staviti u širi kontekst, tj.u kontekst zbivanja u Republici Bosni i Hercegovini općenito. Nisu ramićko/krasuljske barikade i otvaranje vatre na policijsku ophodnju i pogibja policajca Stojakovića, i nije otvaranje vatre na Pudin Hanu na „turističku“ kolonu vozila Jugoslavenske narodne armije (JNA), ni sve ono što se dešavalo u Ključu prije toga, nije sve to palo s’neba. Sve to ima svoju širu i dublju političku pozadinu i ne može se posmatrati izvan toka zbivanja u Bosni i Hercegovini. Tako, činjenica je, u vrijeme dešavanja opisanih „incidenata“ u opštini Ključ, rat u BiH je bio već uveliko otpočeo. Već se desila i Bijeljina i Zvornik i Foča i Kozarac i Prijedor i Sanski Most i Hrustovo itd.
Uostalom, pogledajmo djelić hronološki „poslaganih“ zbivanja u širem, jugoslavenskom okviru i u kontekstu već uveliko involvirane međunarodne zajednice, a sve prije kokano službenog izbijanja rata u Republici BiH odnosno, u našem posmatranom slučaju, u opštini Ključ.
Dakle ovako:
- Arbitražna komisija (poznatija kao Badinterova komisija po predsjedniku, francuskom pravniku Robertu Badinteru), specijano tijelo pravnih eksperata formirano sa strane Vijeća ministara Evropske Zajednice, kao tim stručnjaka u okviru Mirovne Konferencije o Jugoslaviji, sa zadatkom obavljanje pravne ekspertize u funkciji mirnog riješenja jugoslavenske krize, 7. 12. 1991, formulirala je stav da Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) više ne postoji (mišljenje br. 8);
- nijedna država sljednica nema ekskluzivno pravo, sama nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama (mišljenje broj 9);
- Savezna Republika Jugoslavija je nova država koja se ne može smatrati sljednicom SFRJ (mišljenje broj 10);
- granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom, saglasno sa tzv. načelom uti possidetis (mišljenje broj 3).
Sažeto, daljnji tok događaja je izgledao ovako:
- Samoproglašena, ilegalna, dibidus neustavna Skupština srpskoga naroda u BiH, 9. 1. 1992. godine, donosi odluku o formiranju tzv. Srpske Republike BiH, kojoj, prema javno iznošenim zahtjevima srpskih političara, treba pripasti najmanje 66% teritorija BiH. Za predsjednika te iredentističke tvorevine je izabran Radovan Karadžić, lider Srpske demokratske stranke u BiH.
- Republika Bosna i Hercegovina, na ovaj otvoreno neustavni potez, slijedom preporuke Badinterove komisije, reagira raspisivanjem Referendum o nezavisnosti RBiH. Referendum je proveden 29. februara i 1. marta 1992, gdje se 64% građana koji su se odazvali na referendumsko izjašnjavanje, izjasnilo za nezavisnost.
- Kao odgovor, srpske paravojne snage, u vremenu od 1. do 5. 3. 1992. godine, podižu barikade u Sarajevu i u drugim bosansko-hercegovačkim gradovima: Bosanski Šamac, Derventa, Odžak itd.
- U Bosanskom Brodu srpske paravojne jedinice 1. 3. 1992, u blizini mosta preko Save, podižu barikadu, a onda je pomiču sve bliže mostu. Nakon dva dana, 3. marta 1992., blokirali su most praznom cisternom te tako obustavili promet između Bosanskog i Slavonskog Broda tj. između Republike Hrtvatske i Republike BiH. Na policijsku patrolu koja je pokušala intervenirati, otvorena je paljba. Policajci su uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu. Nakon toga sukob je trajo, stalno se zaoštravajući, od razmjene pješadijske vatre do upotrebe teške artiljerije, cijeli mart mjesec, sve do do „službenog početka rata” u aprilu.
- U Bijeljinu 1. 4. 1992. godine, upada Željko Ražnjatović zvani Arkan i njegova jedinica, tzv. Srpska Dobrovoljačka Garda (SDG), pripremljeni i ubačeni od strane tajne službe Republike Srbije. Rade masovne zločine nad civilnim stanovništvom, što je danas neoborivo dokumentirano brojnim svjedočanstvima svjedoka, video i televizijskim zapisima. Bošnjaci pružaju otpor i to traje do 4. aprila 1992. kada SDG slama otpor i ovladavava gradom.
- Istoga dana, 1. 4. 1992, Jugoslavenska narodna armija blokira puteve prema Čitluku i povlači snage iz Mostara. U Sarajevu se organizuje miting milicionara protiv podjela u Ministarstva unutarnjih poslova (policija).
- Takozvane Srpske odbrambene snage, 3. 4. 1992. godine, bez ikakvog otpora, preuzimaju kontrolu nad Banjom Lukom. U Tuzli i Livnu, istoga dana počinje mobilizacija Teritorijalne odbrane.
- U Mostaru gdje su već mjesec dana građani izloženi provokacijama rezervista JNA iz Crne Gore, pred kasarnom “Mostarski bataljon”, eksplodira kamion-cisterna. U Bosanskom Brodu JNA i SDS vrše napad vatrom iz minobacača i topova. U Neumu općinsko predsjedništvo proglašava općtu mobilizaciju.
- U noći 4. na 5. aprila 1992. godine, paravojne jedinice Srpske demokratske stranke napadaju sve policijske stanice u Sarajevu.
- Demonstracije za mir u Sarajevu i Mostaru 5. aprila 1992. Isti dan dio srpskih policajaca u Sarajevu, napada školu Ministarstva unutarnjih poslova na Vracama. JNA napada Neum.
- Slijedećeg dana, 6. april 1992., na dan priznanja od strane Evropske zajednice, nastavljaju se sukobi u Sarajevu. U Mostaru se mobilizira Teritorijalna odbrana.
- Sedmog april 1992, Sjedinjene Američke Države priznaju Republiku BiH, Republiku Hrvatsku i Republiku Sloveniju. JNA raketira Široki Brijeg kasetnim bombama. Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, protestira kod Blagoja Adžića, izjavljujući da je to napad na hrvatski narod i međunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
- Istoga dana tzv. Skupština srpskog naroda BiH završava svoju 15. sjednicu. Predsjednik te skupštiine, Momčilo Krajišnik potpisuje dokument o proglašenju nezavisne Srpske Republike BiH. Srpski predstavnici u Predsjedništvu RBiH, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, povlače se iz Predsjedništva RBiH.
- Osmog aprila 1992, Predsjedništvo RBiH donosi odluku o preimenovanju i preustroju Teritorijalne odbrane u republičku oružanu silu (vojsku) Republike Bosne i Hercegovine Istovremeno u ponašanju hrvatske iredente u RBiH dolazi do sasvim otvorenog očitanja o stvarnoj namjeri politike koja ih organizira i potstiče: u Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosna (HZHB), osnova se Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Na sastanku je zaključeno da HZHB „ne prihvaća iskompromitiranu TORBiH kao svoju vojnu strukturu“, smatraju da je odluka Predsjednistva RBiH o Teritorijalnoj odbrani RBiH „politički nepromišljena”, te da su sve formacije osim HVO na području HZHB „nelegalne ili neprijateljske”.
- Devetog april 1992, tenkovske jedinice JNA napadaju i preuzimaju kontrolu nad gradom Zvornikom. Za njima ulaze Arkanova Srpska Dobrovoljačka Garda i vrše brojne zločine, mahom nad civilnim, nenaoružanim građanima.
- Desetog april 1992, JNA zauzima Kupres, traje bitka u Bosanskom Brodu i Derventi.
- Jedanaestog april 1992, napad na Čitluk, vazdušne uzbune u Livnu i Širokom Brijegu, JNA ulazi u Modriču i topovski napada Foču. Istog dana, Murat Šabanović sa nekolicinom boraca zauzima branu u Višegradu i prijeti dizanjem brane u zrak ako JNA ne prestane s napadima na Višegrad i ne dopusti evakuaciju stanovništva iz grada.
- Četrnaestog aprila 1992, pada Derventa pod kontrolu srpskih paravojnih snaga.
- U Sarajevu zatvoren aerodorom Butmir, a u Hrvatskoj je već 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz Hercegovine.
- Dvanaestog maja 1992, tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, izglasava Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, br. 02-130/92. Tačka 1. te Odluke glasi: “Državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice”. Tačka 3. glasi: ” Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje reke Drine kao granice između srpskih država”. Tačka 4. glasi: “Uspostavljanje granice na rekama Uni i Neretvi”; itd. Bila je to otvorena objava rata Republici Bosni i Hercegovini i svim njenim lojalnim građanima.
Dakle, sve se ovo dešava, kako bi kazao citirtrani G. D. Ivetić u listu „Patriot“, u „predratnim danima“ tj. prije nego je u Ključu i opštini Ključ došlo do „agresije muslimanskih fundamentalista“ i blokiranja magistralnog puta Bihać – Jajce. Imajući prednji tok događaja u vidu, savršeno je bilo jasno da su na nacionalnoj osnovi politički organizirani Srbi, bili krenuli u projekt kreiranja nove srpske države preko Drine, uz pomoć i punu, financijsku, vojnu materijalno-tehničku, kadrovsku i političku podršku Republike Srbije. U tom trenutku, krajem maja 1992, Bošnjaci su već bili apsolutno i odavno fokusirani sa strane državnog vrha Republike Srbije i političkog vrha Srpske demokratske stranke BiH, kao glavna etnička i politička smetnja, za definitivno rješenje srpskog, tzv. prečanskog i ukupnog nacionalnog pitanja i konačnog historijskog razgraničenja sa Hrvatima i Republikom Hrvatskom, te u konačnici, formiranje zajedničke države sa Republikom Srbijom (tada još uvjek u tzv. jugoslavenskoj zajednici sa Republikom Crnom Gorom).
Naime, kod srpskog političkog i vojnog vrha, definitivno je prevladala svijest da socijalizam pada i da pada Jugoslavija; na njenim razvalinama potrebno je učiniti sve da se u državnoj zajednici sa Republikom Srbijom zadrže prostori naseljeni Srbima i to prevashodno u Bosni i Hercegovini. Ispostaviće se da je pobuna Srba u Lici i Baniji, inicirana i planirana u Beogradu, samo bila inicijalna kapsula za „buđenje Srba“ i dizanje na oružije. Kasniji razvoj događaja i saznanja s tim u vezi, (dogovori predsjednika Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu i Tikvešu, mart/april 1991), pokazaće da su oni zapravo bili unaprijed žrtvovani, a da je ključ srpsko-hrvatskog pitanja bilo pitanje razgraničenja u Bosni i Hercegovini; (na tragu dogovora Milošević – Tuđman, Sporazum Boban – Karadžić u Gracu, maj 1992).
Mada i u to doba poznato onome ko je htio da zna, ipak, tada nije bilo do šire javnosti dospjelo, ali danas se pouzdano zna: i Republika Hrvatska odnosno njeno političko vođstvo na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom, razvijala je slične strateške planove razgračenja sa Srbima i Republikom Srbijom. A kada su od srpskog političkog vrha dobili signal da je sporazum moguć, (poruka je prenesena preko Borisava Jovića, Stipi Mesiću, a ovaj ju je prenio predsjedniku Tuđmanu u Zagreb), proces dobiva na ubrzanju i ubrzo poprima ireverzibilne značajke. Tako je već marta 1991. godine, bio održan susret dvojice predsjednika, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, u četiri oka, u Karađorđevu.
Nakon tog susreta bile su formirani ekspertni timovi, sa zadatkom da rade na mapama srpsko-hrvatskog razgraničenja. Kako se timovi nisu mogli dogovoriti dva predsjednika uzimaju stvar u svoje ruke, sastaju se ponovo i opet u četiri oka u Tikvešu, i tu, aprila 1991. godine, neposredno dogovaraju razgraničenje Srba i Hrvata i srpsko/hrvatsku podjelu Bosne. Metod za koju su se srpski i hrvatski lideri opredjelili u postizanju ovih ciljeva je bio preseljenja naroda, što je bio eufemizam za etničko čišćenje. Etničko čišćenje je opet eufemizam za genocid. “Ideja” je prećutno podrazumijevala izgonstvo, pljačku, progon, pa i ubistva ljudi, Bošnjaka prije svega, ali i nelojalnih i nekooperativnih Hrvata, odnosno Srba, koji se zateknu na području koje im nije „namjenjeno“, sve do njihovog svođenja na podnošljiv procenat. Bilo je, naime, od početka jasno, da nikakvo “dobrovoljno” preseljenje ljudi sa njihovih imanja, njihovih posjeda, nikakvo dragovoljno napuštanje njihove djedovine… itd, nije izvodljivo bez nasilja. U tome i jeste zločinačka suština čitavog tog nacističkog projekta i to je onaj moment koji u startu teško tereti pokojnog srpskog i hrvatskog predsjednika.
Dakle, samo u ovome kontekstu i u kontekstu već otpočetih zločina protiv Bošnjaka i Republici BiH odanih građana, treba posmatrati zbivanja u opštini Ključ na početku agresije, posebno s razloga što već postoji historijska distanca od preko 30 godina od tih zbivanja. Svaki drugi pristup, poput tog gore citiranog Ivetićevog propagandističkog, samo nas udaljava od istine.