Nihad Filipović
(Zapisano kao doprinos kulturi sjećanja na jedno vrijeme, jedan grad i njegove ljude.)
- Izvadci iz knjige autora ovog priloga, (čeka na ukorčenje), Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
Ključem je tih junsko-julskih i augustovskih dana 1992, kružila, od krčme do krčme, prepričavala se i recitirala u ekstatičnom glorificiranju zločina, jedna pjesma koju je, na tragu klasične srpske narodne tradicije pojanja i opjevavanja, sačinio anonimni narodni “umjetnik”. Nakon svih tih godina, danas imam neku, smatram utemeljenu predstavu o tome, ko bi mogao biti autor, ali, nije provjereno s “pjesnikom”, izgubio sam kontakt s njim i ne mogu da ga pitam, pa da ne griješim dušu, bolje da ostane anoniman. Pjesmu, bez naslova, objavljujem ovdje, onako kako je do mene dospjela, bez ikakvih intervencija, pravopisnih ili gramatičkih, pa ko ne zna neka se upozna, a svima na opomenu i pamćenje. Pjesma ide ovako:
Proljeće je devedeset druge godine
olistale krajiške planine
vjetar njiše olistale grane
rat se širi nikako da stane
Tuđmanove i Alijine snage
kolebljivci, narodni izrodi
navaljuju na Krajinu ljutu
a ne znaju na kakvom su putu
Krajišnici dokazani borci
i poznati za slobodu tvorci
obukli su maskirne boje
lijepo im uniforme stoje
Pripasali noževe i bombe
oko struka pojas od metaka
zaprtili mitraljeze svoje
kreću šumom nikog se ne boje
Gradom voze s puškom u ruci
pod zastavom za koju se bore
hrabri momci i Stevandić Rade
da slobodu Ključanima stvore
Ribničani osvetiše Duću
zelenima zapališe kuću
osvetiše Kecmanove rane
i pobiše po Krasuljama dušmane
Šeće gradom Radošević Mića
visok momak komandira Todorovića
na njemu su lanci od metaka
vratio se sa Kupreških bitaka
Teško onom ko Marčeti skrivi
bolje mu je da više ne živi
zgodan momak Drvarskog porjekla
specijalac ubija bez metka
Oj doktore crvenog ti krsta
izliječi ranjenog borca
ranila ga amorova strijela
Slobodanka, Marica i Jela
Dok se doktor po Kupresu šeće
ranjenima ništa biti neće
doktor liječii i previja rane
borci tuku Krajiške dušmane
Volaš priča na radio Ključu
kako naši na bojištu tuku
kako naši vole se ko braća
dušmanima izdaja se vraća
Od Kupresa pa sve do Dervente
tuku naši Tuđmanove blente
tuku naši i Aljine budale
ruše pale njihove mahale
Vozi Ićo Dautova kola
a brata mu prebiše ko vola
mercedesu zelene ti boje
ljijepo ti trobojnice stoje
Šaran pije u Bajića kući
pa će onda dušmane potući
tuče Šaran sve što prije stigne
ni jedan se od zemlje ne digne
Mandić gleda iz crvene zgrade
zelene mu oči kao trava
ne vjeruje zelenim očima
šta se ovo u Ključu dešava
Oficiri, rezerva i vojska
shvatili su nema UNPROFORA
nema više lažnih pregovora
policija djelovati mora
Policija u špaliru stoji
Mićunović kao da ih broji
školska zgrada, fiskulturna sala
za zalikovce postal je mala
Svakog časa privede se grupa
okrivljene za Gradišku šupa
Popoviću pobrini se tamo
da se više ne vrate ovamo
Vozi Plavšić za Gradišku braću
kunu majku al kunu i ćaću
zaklinju se u velikog boga
zaklinju se u Omera svoga
Oj Omeru vidiš li u tami
muslimani ostaće ti sami
Tuđman samo jedan pravac ima
Herceg Bosna njemu će da štima
Po Ključu se priča od davnina
da Musliman ne mrzi Srbina
Srbi su im sve što treba dali
a za Srbe su izdaju spremali
Zaklinjem se u bogove svijeta
da ni jedna vjera mi ne smeta
samo pišem šta mi oči vide
za nedjela nek se drugi stide
Rezervista ubi koju vranu
i ponesi večeru dušmanu
za tebe je ispečena ovca
večeraćeš pečenje bez novca
Na Želinu trobojnica prava
propala je Titova država
stvorena je srpska Republika
čast i ponos svakog Krajišnika
Crnogorac na Lubici stoji
da kroz kanjon ne promakne koji
u kanjonu vijugava Sana
Srpska Bosna nećeš biti sama
Lupaju se radnje i kafane
svakog dana dosta ih osvane
opljačkane i sve razbihjene
staklo nije čvrsto kao stijena
Ipak mi se tu ne sviđa nešto
što se nebi rat izveo vješto
što se nebi pobile budale
bez obzira sa koje su strane
Što se nebi pobili divljaciii
i po zemlji razni manijaci
što nam nebi zemlja procvetala
mnogo lijepa iako je mala
Zašto tući nevinog čovjeka
kad mu život teče kao rijeka
naša zemlja i naše je carstvo
našto da nam caruje divljaštvo
Odavno smo boga ostavili
a kulturu pod noge stavili
vratimo se pravim vrijednostima
da nam narod bolju sreću ima
Dakle, to je ta “poema” nastala za najvećeg terora nad Bošnjacima i Hrvatima grada Ključa. Bošnjaci, Hrvati, komšije, rođaci, a prije svega LJUDI, u po bijela dana su nestajali, ili su im u kuće ubacivane granate i različita eksplozivna sredstva, ispaljivane zolje i slično, ili bi im zločinci izravno upadali u kuće, pljačkali, mučili ih, žive u kući spaljivali i ubijali ih na najsvirepiji i najprljavijoj mašti teško zamislive načine. Nezamisliv teror je harao gradom i cijelom opštinom. Na Velagičima se dogodio pokolj civilnog stanovništva; i u Biljanima i u Prhovu takođe. Nekoliko stotina civila je en masse pobijeno. Sve su džamije dignute u zrak. Muslimanima je transparentno poručeno da su nepoželjni u Ključu i da imaju ići ili će biti ubijeni. Na zidu u centru grada kočeperi se poruka: “Turci napolje”.
A sve to narodni poeta u narodnjačkom etno-nacionalističkom transu šmirgla, rimuje i u kitice slaže. Ubiju čovjeka samo zato što se “krivo” zove, što je vrijednim radom stekao pa ima i imućan je, ima lijepog zelenog mercedesa i još svega i svačega; a onda se to opjeva kao junački čin.
Iako u pet zadnjih strofa ove poetske skalamerije, anonimni poeta pokušava napraviti odmak od opjevanog bestijalno-zločinačkog ludila, ova ruralna, narodnjačka, guslarska epska poskočica, samo može ostati upamćena kao oda zločinu i kao zločin protiv poezije, ma šta ko pod poezijom podrazumijevao. Ipak, hvala anonimnom autoru, jer ostavio nam je trag od ogromnog značaja za razumjevanje odnosa koji su vladali, tačnije harali Ključem te 1992, a jednako je bilo sve do oslobođenja 1995. godine.