Spomenik logorašima opštine Ključ iz rata 1992 – 1995.
Nihad Filipović
(Zapisano kao doprinos kulturi sjećanja na jedno vrijeme, jedan grad i njegove ljude.)
- Izvadci iz knjige autora ovog priloga, (čeka na ukorčenje), Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
A nije zločin stao 1992. Nastavljen je sve do kraja rata. Genocidnom “čišćenju” srebreničke enklave se pristupa 1995. godine. U Ključu i ključkoj opštini, nakon 1992. godine, nije više bilo masovnog ubijanja. Nije bilo potrebe: narod se digao i masovno počeo napuštati svoje domove i imanja, bježeći prema Travniku, ne bi li se spasila živa glava. Ali je i dalje nastavljen teror.
Kao ilustracija onoga kroz šta su prolazili preostali Bošnjaci i Hrvati u gradu Ključu, evo opisa zločina nad kojim se krv u žilama ledi. Prilog što slijedi objavljen je u novini “Dnevni Avaz”, aprila 2013.
Ale Štrkonjić, prisjeća se strašnih zločina u Ključu:
Fatmi hitac u usta, njezinoj majci nož u srce
Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona privodi kraju istragu zbog ratnog zločina protiv bošnjačkih civila u Ključu nakon što su u Republici Srpskoj uhapšeni braća Predrag i Nenad Bajić, Mladen Vrtunić, Slobodan Dragić te Milan Lukić, svi sa područja općine Ključ.Danas će Kantonalni sud u Bihaću odlučivati o produžavanju istražnog pritvora za ovu zločinačku petorku od čijih su pljačkaških i ubilačkih pohoda strahovali Bošnjaci više ključkih sela.
Ale Štrkonjić, 71-godišnji mještanin Malih Reizovića kod Ključa, preživio je 21. novembra 1992. godine brutalno iživljavanje Predraga Bajića, Mladena Vrtunića i Željka Budimira, a zločinci su mu ubili suprugu Fatmu i punicu Fatimu Koljić. Danas živi u Švedskoj i očekuje suočavanje s ubicama.
– Njih trojica komšija upala su u moju kuću prije ponoći. Bajić je iščupao telefonski kabl iz utičnice i tada su počeli tući suprugu i mene. Mladenko mi je nožem probio tkivo na lijevoj ruci i sjekao me je dalje po ruci do kosti dok je krv lila u mlazevima. Za to vrijeme Gagi je tukao moju suprugu i držao joj pištolj pod vratom – sjeća se Ale Štrkonjić strašnih scena.
Onda je Vrtunić odveo njegovu suprugu Fatmu u drugu sobu, iz koje su se potom čuli njeni krici. Za to vrijeme, Bajić i Budimir tukli su njega, tražeći mu novac i zlato. Nesretni čovjek u više navrata je od batina izgubio svijest, a zločnci su ga polijevali vodom, tražeći da im preda novac.
– Nakon što sam im dao 800 maraka, nastavili su me tući, tražeći još, jer su, kao komšije, znali da sam štedio da kupim auto. Kada sam vidio da će me ubiti, odveo sam ih u baštu, odakle sam iskopao kesu sa 5.000 maraka i dao im. Dok su na stepeništu kuće brojali novac, u pidžami i bos, pobjegao sam u mrak – ispričao je Ale Štrkonjić.
Srpska policija sutradan je u Štrkonjićevoj kući našla mrtve njegovu suprugu i punicu. Fatma je ubijena hicem u usta, a punici Fatimi zločinac je zario nož u srce. Ukopane su na mezarju u Gornjim Reizovićima.
Grupa Predraga i Nenada Bajića, Siniše Babića, Milana Lukića, Mladena Vrtunića, Slobodana Dragića i Željka Budimira sijala je strah i trepet po ključkim selima. U Pudin Hanu krajem jula 1992. godine ubili su Ibrahima Kumalića i Ibrahima Draganovića te oteli zlato od ukućana, a u Humićima usmrtili Refika Pudića i zlostavljali Vahida Ćehajića i Đulsu Islamagić. Krajem decembra 1992. u selu Vojići, nakon zlostavljanja većeg broja civila, ubili su Hamdiju Zukića i Redžu Delića, a u kući Latifa Perfića izboli su nožem vlasnika kuće i tražili novac.
…
Ono što se čitajući prednji prilog, odmah da primjetiti, jeste da je od zločina do pokretanja istrage odnosno podizanja optužnice protiv identificiranih lica, prošlo punih dvadeset godina. Iako se znalo ko su, još od momenta počinjenog zločina. Još jedna transparentna ilustracija žalosnog stanja odnosa u napaćenoj BiH. Još jedana ilustracija prava i pravne države kakva je narodu oktroirana (nametnuta) u Dejtonu 1995. godine.
Znate zemljaci, često puta se kaže nije kriv narod, krive su “velikaši” koji su zaveli narod. Otud i ona u naropdu nastala – Velikaši proklete vam duše.
I sam sam sklon takvom mišljenju. Na njegovom tragu je, smatram, istina. Nepatvoreni narodni sentiment, “velikaši” u datoj povjesnoj situaciji radikaliziraju do uvođenja naroda u sukob. Kažu da je Ajnštajnova misao: – Rat se sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju, na zapovjest ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju. Upravo to je obrazac po kojemu je vođen i “naš” rat. Cijenu su, kao i uvjek, platili narodni sinovi i kćeri, a proizvođači rata su iz rata izašla bogatije nego su u njega ušli.
Ipak, neka me niko i ne pokušava uvjeriti da narod nije znao. Od nacista i pogroma nad Hebrejima u Drugom svjetskom ratu, taj argument “ne pije vode”. Znalo se, itekako se znalo. Opisani zločini su takvog obima da ih jednostavno nije bilo moguće sakriti. Ni onda, ni danas. I nije to trajalo dva tri dana, pa vlast intervenirala i zločinci kažnjeni. Ne zemljaci, nego je to, ta ignorancija i prećutno mirenje sa zlom, bilo prevlađujuće stanje duha srpskog naroda i u Ključu i općenito u Bosnio i Regionu. I danas je. Nažalost.
Dok ovo pišem, (zapis je iz 2013. godine), za gornje zločine iz 1992, niko još nije odgovarao. Vlasti u entitetu nastalom na ovakvim zločinima na sva zvona se diče demokratijom, antifašizmom, ravnopravnom pozicijom svih građana pred zakonom, a ne hapse počinioce ovakvih zločina. Kakva je to vlast? Kakvi su to ljudi? Imaju ili oni djecu? Pomisle li ikada da bi ih ta djeca jednog dana mogla upitati: Šta si radio u ratu tata?