Spomen turbe šehidima sela Crljeni, opština Ključ.
Nihad Filipović
(Zapisano kao doprinos kulturi sjećanja na jedno vrijeme, jedan grad i njegove ljude.)
- Izvadci iz knjige autora ovog priloga, (čeka na ukorčenje), Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
Danas, sa ove povijesne distance, svima nam se čini da je rat u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Ključu, počeo puno, puno prije nego je zapucano; jer samo decenijama taložena mržnja može eksplodirati onom snagom. Ima jedna teza o „bosanskom pitanju“, koja kaže da je mržnja, kao izvorište rata kod nas, mit, politička manipulacija, a ne stvarno stanje stvari. U tome ima istine, ali se mora priznati da se ta manipulacija izvanredno primila u nas. Jer, ratovi ne počinju iz ljubavi, nego baš iz ostrašćenosti proizvedene mržnjom, makar i političkom manipulacijom proizvedenom. A „naš“ posljednji rat je upravo tako proizveden; sjetite se samo okupacije tv. releja, medijskog olovnog mora mržnje prosipanog na hartiju iz političkih centrala rata koji se pripremao, tv. dnevnika što su trajali po tri četiri sata itd.
(…)
Evo kako sam ja moje viđenje otpočinjanja rata u Ključu, neposredno iza rata, dok mi je još bilo svježe u pameti, zabilježio u mom dnevniku; prenosim dio tog zapisa, (originalno objavljno u mojoj knjizi Bosna u srcu, privatno izdanje, ISBN978-9958–781-62-9):
– Kao i svaki rat i naš posljednji rat je počeo riječima, a onda su i u Ključu krenule diobe, svojatanje i srbizacija svega i svačega. Osokoljeni vojnom nadmoći, instruirani i u svakom vidu podržavani iz Srbije, nacionalno-politički otganizirani Srbi u BiH, preko Srpske demokratske stranke, otpočinju proces ubrzanog kolčenja, „zapišavanja“ i katastarskog odmjeravanja i upisivanja „zapišanog“. Počinju hapšenja Bošnjaka, privođenja na informativne razgovore u stanicu javne bezbjednosti (milicija, veću nazivu srpska); počinje i pljačka: plijene se privatni automobi Bošnjaka za navodne potrebe policije i JNA. Nikada neće biti vraćeni, niti će se vlasnicima šteta nadoknaditi.
Onda se u narodu proširi glas da je neki mladić ubijen u Sanici, prilikom ribarenja, te još jednog da je progutala noć u Ključu. Zatim nekli tipovi sa kokardama na šubarama i do zuba naoružani, jedne subote, u po dana, upadoše u dva ključka kafića, locirana ublizu jedno drugog, „Aida“ i „Široko srce“, vlasnici Šehić Mirsad i Akiković Miralem. Oba kafići krcati omladinom. Tu je tada bilo svega, od prijetnji i uvreda na nacionalnoj osnovi, biva dok Srbi ginu vi se zabavljate, pa do pucanja u masi svijeta, još uvijek u zrak, ali znakovito, razulareno, prijeteće i bez bojazni od policijskog privođenja. Milicija je u to doba već bila posrbljena, a svi milicioneri Bošnjaci i Hrvati (koliko ih je već bilo) ukoliko nisu izrazili lojalnost srpskoj policiji novoosnovane tzv. Autonomne Regije Krajina, otpušteni su s posla. Na opštini se vihorila srpska bijelo-crveno-plava zastava; na Želinaskoj stijeni iznad grada isto tako.
Prisjećam se, konobar X. Z. vidjevši i prepoznavši nijemu gorčinu sa kojom posmatram tu zastavu, jednog od tih dana, kao u šali mi reče: – Ma nema veze tajniče. Vi ste vladali pet stotina godina, sada ćemo malo mi.
Vremena, međutim, nisu bila za šalu. Dizajući dalje tenzije, srpske vlasti uvedoše policijski sat. Pred opštinom je naoružana straža; sada tamo vidiš kokardu, sada ovamo čuješ četničku pjesmu, a sve vrijeme vojska, sada već sa otvoreno istaknutim, ne jugoslavenskim, nego srpskim zastavama, uz pucnjavu i tradicionalne srpske epske, ali i četničke pjesme, odlazi negdje, valjda na nekakva ratišta, dolaze sa tih ratišta, prolaze kroz Ključ i usput pucaju, rešetaju sada već slobodnije, u džamijska minareta…
Republika je zapaljena. Ravno se već davno desilo, a i Bosanska Krupa. Do Sanskog Mosta se ne može otići. Onda se pronese glas u narodu: u Kozarcu pokolj Bošnjaka; u Hrustovu kod Sanskog Mosta borbe, a onda pokolj Bošnjaka; bacali ih sa mosta u Sanu, tako se pronese glas.
Bošnjaci i Hrvati opštine Ključ su kao ovce pred klanje. Za sukob totalno nespremni. I Srbi su uznemireni. Propaganda čini svoje, pa iako znaju da je JNA uz njih, osjećaju se nesigurno. Nacionalne stranke, posebno SDS, jer su se (s pravom) osjećali najjačim), raspirile su strasti do uvođenja naroda u sukob, pa se došlo do trenutka kada se samo očekivalo da i u Ključu pukne.
Prema pouzdanim informacijama vojska dotura naoružanje i dijeli ga u srpskim selima. Bošnjacima i Hrvatima je ostalo da samoinicijativno nabavljaju oružije, zlu ne trebalo; i to je i rađeno. Ljudi su, kako koji i kako su znali, nabavljali oružje. Međutim, organiziranu vojnu silu ne čine dezorganizirani naoružani pojedinci. Potrebna je organizacija, potrebni su komandni kadrovi, potrebna je veza, sistem subordinacije, vojni red itd; a svega toga nije bilo.
Izuzev Omera Filipovića i Asima Egrlića te grupe ljudi oko njih, niko ne radi na organiziranju muslimanskog (bošnjačkog) naroda i svih Republici BiH lojalnih građana na kakvoj-takvoj pripremi za ono što neminovno i Ključu slijedi.
Gore, desno – Atif Dedić, ključki milicioner koji je prenio vijest o zarobljavanju do zuba naoružane patrole Srba, uhvaćenih u selu Crljeni; Crljenčani su bili naročito u to vrijeme na oprezu. Crljeni su jedino selo muslimana s desne strane rijeke Sane; sva ostala su na lijevoj obali, dok je desna naseljana uglavnm Srbima. Stoga je razumljivo da su u tom vremenu stalnog dizanja etničkin tenzija, bili naročito oprezni, jer su, s puno osnova, računali, ako krene naopako, da bi mogli biti prvi na udaru. I ta patrola koju su zarobili u njihovom selu bila im je znak da i kada spavaju, moraju imati otvorene oči. I zaista, nakon zarobljavanja te patrole, 26. 5. 1992, već sutradan, 27. 5. 1992. i u Ključu je rat provalio ljudima u živote, što kažu i na prozor i na vrata.
(Dopisano: Prilika je ovdje da kažem i to, jer se petlja da su se i Muslimani spremali da napadnu Srbe; to je vrijeme kada, po uputi direktno od ministra odbrane SRBiH, Jerka Doke, nakon što su poslanici SDS istupili iz legalno izabranih organa vlasti opštine Ključ, priključili opštinu Ključ tzv. Autonomnoj Regiji Krajina i time istupili iz ustavnog ustroja SRBiH, Omer Filipović postavlja sebe za komandanta (ili se to zvalo načelnik) teritorijalne odbrane bosanske opštine Ključ, jer, tako mi je on izričito kazao: – Niko neće Nihade, a neko mora. Nudio sam … ali ljudi odbijaju. Boje se. Samo je Muhamed (Filipović) htio, pa se i naljutio kada mu nisam to omogućio. A razlog je – ne ispunjava uslov visoke stručne spreme, kako iz Sarajeva od nas traže; tako je to bilo.)
I bi. Stalno provociranje sukoba i dovelo je do istog. U selu Crljeni, 26. 5. 1992. godine, bio je ponedjeljak, jasno se sjećam kao da je juče bilo, seljani zarobiše patrolu, do zuba naoružanih Srba. Selo je bošnjačko, a Srbi (među njima i jedan Crnogorac) do zuba naoružani, zarobljeni sa kartama na terenu koji patroliraju, ne znaju objasniti zašto to rade, unatoč međustranačkom sporazumu najačih stranaka u Ključu, Stranke demokratske akcije/Muslimanske bošnjačke organizacije na jednoj strani i Srpske demokratske stranke na drugoj strani, da jednonacionalnog patroliranja po selima neće biti.
Taj dan, predveče, oko 17,30 sati, dođe Crljenčanin Atif Dedić, tada već bivši ključki milicioner, te obavijesti Omera šta se dogodilo u Crljenima. Bio sam se zatekao tu kod Omera, pa tako iz prve ruke znam za ovaj slučaj. Tu je dogovoreno da se zarobljenici zadrže do sutra, „a onda ćemo stupiti u kontakt sa SDS da se to riješi“, bile su Omerove riječi. Atif potom odlazi nazad na Crljene, a Omer zove Asima Egrlića i upoznaje ga sa onim što mu je Atif prenio. Pada dogovor da Omer sutra ujutro dođe kod njega kući, pa da se precizno dogovore šta raditi. Asim saopćava Omeru da ga je zvao Jovo Banjac, predsjednik Skupštine opštine Ključ, ali da nije pominjao Crljene i zarobljavanje patrole u Crljenima. Pitamo se znaju li ili svjesno prećutkuju?
(Dopisano: Atifa Dedića sam upoznao bolje u logoru Mahnjača. Vrlo hrabar, čovjek od akcije. On mi je, nakon Omerovog i ubistva Bendera Esada, na uho ubacio da bi valjalo bježati iz logora, inače će nas, ovako čekajući, sve pobiti. Kaže, ima drenažna odvodna cijev kroz koju bi se mogli provući iza žice. Ali, situacija u logoru je odmah nakon rečenog zločina drastično izmijenjena. Hrana je počela pristizati u obilju, a tretman zatočenika logora se znatno popravio. Komanda je iz logora izvukla ekipu psihopata i sadista – Željka Bulatovića, sam sebe zvao Bula i Fadil, Sinišu Todorovića, Zorana Gajića i još jednog Zorana, ne znam mu prezime, a zvali su ga Gaja; bilo je još tih napaljenih sadista i kriminalaca – npr. Miodrag (ili Milorad) Topić, Dragan Barjaktarević, Radenko Vučinović zvani Cober – ali ta prethodna četvorica su bili najgori, udarna pesnica teških tortura, mlaćenja, pa eto, i ubijanja logoraša – i nakon toga je zaista sve bilo puno, puno snošljivije. Nakon toga bilo je još jedno kolektivno batinjanje, ali to je bilo kao “igranka” u odnosu kako su psihopate mlatili i ubijali. Tako da je ta ideja o bjegu napuštena, jer nije bilo ni nužde za bježanje, gdje u bjegu možeš biti i ubijen, a ovako, jesi u žici, ali nisi gladan i kako tako imaš neku nadu da ćeš živ izaći.)
(…)
Noćio sam kod Omera, a slijedećeg dana, to je već utorak, 27. 5. 1992, ranom zorom, prije sedam sati, odlazimo kod Asima Egrlića. Putem susrećemo građane što su krenuli na posao. Sve ljubazno pozdravljamo i otpozdravljamo. Međutim, ne možemo, a da ne primjetimo poglede sugrađana Srba. Neki bježe očima kada nam se pogledi susretnu, mnogi gledaju kao da bi željeli nešto kazati, upitati. I niko se ne smije.
Kod Asima, još jednom se razgovara o događaju prethodnog dana u Crljenima. Razgovor se zapravo kreće isključivo oko te teme. Svi smo zabrinuti. Slutimo razvoj događaja se strahovito ubrzava. Saglasni smo, i Ključ će, neizbježno biti zahvaćen plamenom rata, ali i dalje treba voditi bitku za svaki dan mira, što iz principjelnih razloga, što iz procjene da je teroristička SDS već organizirala, uvezala i uz pomoć Republike Srbije, pokrenula sve resurse i samo se čeka zgodna prilika pa da otvoreni sukob počne i u Ključu. Rastajemo se uz dogovor, da dođem do podne na Pudin Han.
Bilo je to moje zadnje, uvjetno rečeno predratno, jer je rat u Bosni i Hercegovini već bjesnio, viđenje sa Omerom i Asimom. Na Pudin Han nisam otišao; tog dana, prije podne, oko 11 sati razmijenjena je vatra na Krasuljama i na Pudin Hanu. U hipu, Ključ je blokiran i otpočinje najcrnji fašistički mrak i teror nad nesrpskim stanovništvom grada.
Sa Omerom i Asimom slijedeći put ću se sresti na Ma(h)njači; i oni i ja kao zatočenici logora – logoraši.