Naslovnica, idejno rješenje – Sulejman Filipović – Cuni
Nihad Filipović
(Zapisano kao doprinos kulturi sjećanja na jedno vrijeme, jedan grad i njegove ljude.)
- Izvadci iz knjige autora ovog priloga, (čeka na ukorčenje), Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
Poslije onog i onakvog loma u godinama rasula pameti, inicijalna emocija što se javlja kod preživjelih je osjećanje duboke nepravde i vrlo često i najčešće, osjećanje mržnje. Ali, čemu mržnja, kada se mržnjom samodokidamo i štetu sebe činimo. Sjećajmo se, ne zaboravimo, ali nemojmo mrziti. Tražimo, zagovarajmo, borimo se na putu istine, ne iz mržnje, nego iz osjećaja pravde i potrebe njenog zadovoljenja; pa makar i u formi kakvog-takvog prava.
Znam, ono što imamo u BiH nakon rata i dejtonskog mira je parodija prava; ali bolje i to nego ništa. Jer, ako se na tragu istine, a ona je jedna makar šta, kako i koliko nas uvjeravali u njenu mnogostrukost, ako se, dakle, na tragu istine ne pokreću pitanja zadovoljenja pravde, ako pravo dejtonske BiH nije u stanju odgovoriti na elementarni zahtjev pravičnosti, a to je pitanje kažnjavanja zločina, i to, što narod kaže “ni po babu, ni po stričevima”, onda u BiH zemljaci, smirenja nema.
Jasno, ovo je uvijek lakše reći nego u životu primijeniti. Ko sam ja da apeliram na one koji su pogubili najdraže i najbliže u proteklom ratu, da ne mrze. Pogotovo, ako nema prava i pravde da sa takvima poravnava račune.
Ali, nemojmo nikada zaboravljati: zločinci su proizvod mržnje. Ukoliko sebi dopustimo da nas izjeda mržnja na zločince, izlažemo se opasnosti da obolimo, onečovječimo se i postanemo duhovno njima slični. Mržnja je jaka pokretačka sila, ali u još većoj mjeri, mržnja truje dušu, zasljepljuje svijest i sužava vidike. Nema zaborava, a ni oprosta bez kažnjavanja odgovornih.
Osobno, iz ove priče nastojim odstraniti mržnju, prije svega u sopstvenom interesu; a nadam se, metaforički kazano, da će i komšija, žito razlučiti od kukolja.
Eto zato meni nije do mržnje ni na onoga nesretnika i besprizornog Bajić Dragana. Je li on zločinac i šta je radio u ratu, ne znam? Znam da je bio jedan od žešćih i među prvima koji se, po njegovom ponašanju sudeći, bez dileme i unutarnjih lomova, prihvatio puške – pa onda sa puškom vraćao kolege sa posla, kao što smo imali priliku čuti od inžinjera Mehmeda Begića, koji se kao svjedok pojavio u sudskom postupku vođenom protiv načelnika ključke policije, Vinka Kondića. Begić je kazao da je u Pošti u Ključu radio do 27. maja 1992. godine, kada mu je Dragan Bajić “zaprijetio puškom i zabranio mi da dalje dolazim na posao”.
Ono što takođe znam, jeste da je meni, upravo taj Bajić, mučki kundakom polomio rebra u policijskoj stanici, juna 1992. Nismo bili bliski, ali smo uvijek imali lijepi riječ jedan za drugoga, ono – dobar dan, dobar dan, šta ima itd. te sitne konvencionalnosti, kada bi se slučajno sreli, na ulici, u kafiću ili u pošti, gdje je on radio. Pa ipak, eto upravo taj mi, baš onako “junački” polomi rebra, iako je poznato, jel’de, mitologija i legenda tako kaže, da “srpska vojska nikada nije maltretirala svoje zarobljenike”. A desilo se ovako: upadne taj u policiju sa nekim kolegom; jedan od ključkih profesionalnih policajaca, znali smo se iz viđenja, ali, taman da me svetom vodicom sada popršćete, niti sam mu znao, niti znam ime.
Helem, upadne taj Baja i kolega mu, u punoj ratnoj opremi, u policijsku stanicu. Automati su u rukama i neko ostrašćeno, čudno svjetlo u očima. Kako upadoše u onaj mali prostor na prijemnom šalteru u koji prvo kročite kada se odozdo penjete stepenicama u ključku policijsku stanicu, tako me ugledaše. I kako me taj Bajić ugleda, iskrivi se na mene psujući mi sve redom i oca i majku i svu familiju do pejgambera; pa zapovjednim tonom reče:
– Ustaj.
Ustanem sa one prijemne klupice na koju su me posadili dok me dalje ne proslijede na obradu. Kako usta, on kaže:
– Ljubi ovaj krst.
Pokaza prstom na bedž na kapi i kao malo povije glavušu da ja mogu poljubiti. Bila je to zapravo srpska zastava, ali on je to meni “preveo” kao krst. Ja, šta ću-kud ću, nego ima da ljubim; krenem jajunački poljubiti taj bedž, kad li me Baja još junačkije, upravo herojski, spuca kundakom u rebra, da mi je mislim i posljednja zvjezdica u Svemiru zaigrala pred očima.
Broji Baja meni rebra, a onaj njegov kolega policajac, sve nabraja – da su zelene beretke zapucale u Ključu i da mu je moj metak iz snajpera pored glave prošišao. Grebi ga, čuo sam da su Srbi nebeski narod, a poslije ovoga, skoro da sam pomislio da neke istine u tome i ima: evo ovaj, beli zna i čiji mu je metak pored glave prošišao. Pročitao valjda na metku u letu moje ime.
Godinama poslije, osjetim jaku bol na lijevoj strani. Bolilo je toliko jako, da uopće lijevu ruku nisam mogao pomjeriti a da ne osjetim probadanje, kao da mi nešto unutra zasjeca utrobu. Odem ljekaru, on me pregleda, da me na rentgen i pita jesam li ja u prošlosti imao kakvu povredu tijela. Isprva, ne mogu sjetiti, a on mi kaže:
– U Vas je lijevo plućno krilo blago zasječeno, kao da ste nekada imali neku tešku povredu ili uboj na tijelu. Do zasijecanja je došlo zbog povrede tj. naprsnuća rebra. Dva rebra su Vam napukla i otuda ta povreda lijevog plućnog krila.
Eto, to je meni ostalo od tog Dragana Bajića. Sada, nakon svih godina, kada god osjetim tupu probadajuću bol ispod rebara na lijevoj strani tijela, pa razmišljam o tom Bajiću i kako to “zaradih”, često se upitam, mrzim li ga? I uvjek dođem na jedno: ne mrzim. Nego prezirem.
A da li bih ga mlatno, kada bi bio u prilici, onako kako je on mene mlatnuo, na pravdi Boga, prvog juna hiljadu devet stotina devedeset i druge? Da se ne lažemo zemljaci, želio bi da ga mlatnem, a da li bi imao snage, nisam siguran. Pretpostavljam, jače je krme od mene; vazda ga je bilo na vazi, pa valjda i danas, ali kada bi imao tu drčnost, da oprostite, u narodu se to kaže kurčevitost, kada bi, dakle bio dovoljno beskrupulozan, da mogu spustiti šaku na bespomoćna čovjeka koji mi ništa nažao nije učinio, e njega, tog Bajića bih mlatnuo. Jašta bih nego mlatnuo.
Jer taj Bajić jeste meni itekako nažao učinio. On je mene obilježio do kraja života na lijevom plućnom krilu, pa evo jutros, 32 godine od tog junačkog Bajićevog zabijanja kundaka u moja rebra, osjećam tešku bol na lijevoj strani tijelo. Nikako se namjestiti dok ovo tipkam. Jer boli. Zato mislim da bi bila pravda, vratiti mu istom mjerom. Pa neka se i on polomljenih rebara i zasječenog plućnog klrila, sjeća mene, kada već nema tog prava i te pravde koja bi i ovakvim odmjerila prema zaslugama.
Jer, ko je njemu i takvima poput njega dao pravo da mene i desetine hiljada poput mene nemoćnih ljudi, zlostavljaju? Ali, umislili krmci da su nebeski narod i da imaju nebeske ovlasti. Pa da ih makar stiže ovozemaljska pravda nakon rata. Nego ni to. Uvezali se mafijaški i posije rata, pa štite i ne daju jedan drugoga.
Eto zato bih mu parkirao kundak u rebra, kada bi imao priliku. Ili bar mislim da bih, (ako bih osvojio tu osionost). Ne iz mržnje, nego iz osjećaja da činim Bogu i ljudima ugodno djelo zadovoljenja pravde.
A onda bih mu sve oprostio. Jer, onda bi bili jednaki: i on i ja polomljenih rebara, sa zasječenim plućnim krilom i osjećajem jakog bola na lijevoj strani tijela, mogli bi rahat jedan drugog pozivati na praštanje I mir među nama; sve hvatajući se za rebra kako dublje ulazimo u starost.
Iz istih razloga, nema u meni mržnje ni na Despot Dragana, jednog od mojih ponajboljih drugara prijeratnih što se, prema onome što sam ja čuo u Ključu, umetnu u zločinca. Samo, kada bi ga video, pitao bi ga: Je li istina ili nije Dragane? Ako nije evo ti ruka, bez obzira što si bio pogan u ratu. To je valjda tvoj nivo i kapacitet, a iz svoje kože niko ne može. Ali ako nisi zločinac, evo ti ruka Dragane. Ako pak jeste istina ono što se priča da si radio, daleko ti kuća.
(Dopisano: Despot Dragan je kasnije, biće 2024. uhapšen, pa zajedno sa Boškom Unčaninom i Marinkom Miljevićem, suđen za zločin masovnog ubijanja civila na Velagićima kod Ključa, 1. 6. 1992. Zajedno s ovom trojicom, za isti zločin su optuženi i Ilija Krčmar, Svetislav Račić, Željko Bajić, Nikola Ćuk (rođen 1967.) i Nikola Ćuk (rođen 1966. godine), ali je njihov predmet preuzelo srbijansko pravosuđe. Sva trojica su “dobili” po 18 godina zatvora, ukupno na 54 godine zatvora; međutim izricanju pravosnažne (znači drugopstepene) presude je prisustvovao jedino Miljević, jer se već nalazio u zatvoru za druga krivična djela, a Unčanin i Despot su se dali u bjekstvo i nisu dočekali niti prisustvovali izricanje presude. Oboica su, koliko znam i danas, dok ovo dopisujem, juli 2025. i dalje u bjekstvu.)
Nemam mržnje ni na Macanović Milenka, Macana, generaciju moju i mog školskog jarana, dobrog nogometaša ključkog “Bratstva”, petog, pridodatog člana onoj četvorici legendarnih ključkih “Besstala”, momka i čovjeka koji je imao sve predispozicije da ga ključani pamte sa nostalgijom i ljubavlju, a koji za rata okrenu u četništvo, iako mu je otac Bogdan Macanović, koliko ja znam, bio partisan, i to prvoborac, onoga rata.
Za Macana, svih ovih godina, osim što znam da je patetično izigravao četnika i od sebe pravio budalu u očima svakog iole razumnog čovjeka, za njega dakle, unatoč svakakvih priča, nisam čuo ništa uistinu kompromitirajuće. Ipak, činjenica da se on ne pojavljuje u starom kraju i gradu, jasno kazuje u kojoj mu je mjeri čista savjest.
(Dopisano, juli 2025: Macanović Milenko je 2023. godine suđen i prvostepeno osuđen na 5. godina i 6. mjeseci zatvora, zbog ubistva Ifeta Vučkića i nečovječnog postupanja prema Fikretu Zukanoviću. Oba ova civila su bila “zarobljeni”, privedeni u Ključ radi ispitivanja i zatvoreni zajedno s ostalim privedenim Bošnjacima u fiskulturnu salu osmogodišnje škole “Nikola Mačkić” u Ključu. Prema prvostepenoj (znači nije konačna, dozvoljena je žalba) sudskoj presudi, tu ih je Macanović zajedno sa milicionerom Simom Vujičićem (u međuvremenu je preminuo), tukao, da bi u jednom trenutku Macanović, s vojničkom cokulom na nozi, šutnuo u glavu Ifeta Vučkića, od kojeg udarca je on na licu mjesta preminuo).
Da ne bi ostalo propušteno kazati, vratimo se ovdje Draganu Despotu. Za njega se priča da je učestvovao u onome pokolju na Velagićima, 1. 6. 1992. Taj zločin i dalje ostaje nerasvjetljen; i dalje ostaju nepoznati naredbodavci i osobe koje su to počinile. Nekoliko riječi o tome, jer ima sasvim dovoljno elemenata da se to nakon svih ovih godina, efikasno privede kraju, a ipak sve je i dalje “pod ledom”. I tako dvadeset godina od zločina i sedamnaest godina od kraja rata, što jasno govori o žalosnom stanju odnosa u BiH i posebno prava kakvo nam je oktroirano nakon Dejtona.
Kao što je poznato, u postupku protiv Vinka Kondića, kao svjedok Tužilaštva je saslušan i Vitomir Gajić, isljednik i pripadnik Prvog Krajiškog korpusa tzv. Republike Srpske. On je svojevremeno saslušavao i uzimao izjave od nekih osoba koje su imale neke elemente saznanja ili su bili na mjestu zločina u vrijeme izvršenja. Tako je taj Gajić uzeo izjavu i od izvjesnog Marinka Miljevića.
U izjavi koju je Miljević dao Gajiću stoji da su vojnici ispred škole u Velagićima prvo ubili šest osoba, da bi nakon izvjesnog vremena pucali i na ostale civile jer su se “uplašili da ih nenapadnu, pošto ih je bilo više”.
Miljević je tom prilikom također Gajiću rekao, a ovaj je to unio u službenu zabilješku koja je predočena pred Sudom BiH, da je “načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ” naredio da se ubijeni civili zakopaju u šumu, što je i učinjeno.
Postupak protiv Kondića je obustavljen zbog teškog zdravstvenog stanja optuženog, tako da je ostalo nejasno koja je to linija njegove odbrane u ovome slučaju, i šta Kondić o ovome zločinu zna, jer ako ništa, iz gornjeg se vidi da ga je Miljević direktno doveo u vezu sa ovim zločinom.
Ostalo je nejasno i ko je ustvari taj Marinko Miljević. Njegova izjava Gajiću, da je do zločina došlo jer su se počinitelji, nakon što su ubili šestoricu, “uplašili da ih ne napadanu, pošto ih je bilo više”, apsolutno je nategnuta i nije jasno odakle mu takva ideja. Ta izjava gotovo da opravdava zločince, u smislu, eto ubili su šestoricu, a onda su se prepali za sopstvenu sigurnost, pa su, pobili i ostalih 71 osobu!
Slijed zbivanja u nizu od tri masakra koja su se dogodila na području opštine Ključ, onom u Prhovu, kada su masovno i neselektivno ubijane i žene i djeca i vojno sposobni muškarci, ovoga na Velagićima kod zgrade stare Osnovne škole, o kojemu je ovdje riječ i onog u Biljanima, u rasponu od svega četrdesetak dana, jasno ukazuje na zločinački plan tzv. “etničkog čišćenja” terena, što je eufemizam za genocid. Muslimane i ono nešto Hrvata je trebalo zaplašiti i natjerati na odlazak i ta masovna ubistva kao i desetine drugih slučajeva pojedinačnog likvidiranja potpuno nedužnih civila, i što je još važnije, toleriranje tih ubistava sa strane srpske vlasti u Ključu i šire, jasno ukazuje na zločinačku nakanu i plan koji leži iza takvih postupaka.
Marinko Miljević je očito osoba koja ima elemente saznanja o zločinu. Na to posebno ukazuje njegova tvrdnja da su se ubojice “uplašili da ih ne napadnu pošto ih je bilo više” kao i izjava da je “načelnik SJB Ključ naredio da se ubijeni civil zakopaju u šumi”. Međutim i dalje ostaje tajna, ko je on ustvari, je li učestvovao u zločinu i odakle zna to što zna? Ako sve to zna, on mora znati i ko su ubice!
(Dopisano: Ovaj Zapis je pisan negdje 2022 na 13 ili tu negdje, a Marinko Miljević je, vidjeli smo naprijed iz dopisanog odjeljka, kasnije suđen i presuđen za učešće u ubijanju civila na Velagićima.)
Šta i koliko zna Vitomir Gajić također ostaje nejasno? Njegova izjava koju je dao na Sudu BiH u postupku protiv Kondića, da je saslušao “nekoliko osoba koje su govorile o ubistvima civila u školi na Velagićima”, te da tom prilikom “nije bio upoznat sa detaljima izvršenog zločina”, jer nije izlazio na uviđaj i nije “upoznat sa time kako je istraga završena”, djeluje odbranaški ili u najmanjem kao pokušaj da se eskivira neposredno upiranje prsta u krivce.
O kojim se osobama tu radi? Na koji način su oni bili involvirani u zločin, kao svjedoci ili kao učesnici? Ako su učesnici ko ih je poslao i koja su njihova eventualna saznanja o ulozi optuženih u zločinu? Koliko ih je Gajić saslušao? Imaju li oni imena i prezimena? U svakom slučaju, nevjerovatno je da je Gajić ostao neobavješten i bez saznanja makar o nekim elementima zločina i počinitelja zločina na Velagićima i nakon razgovora sa nekoliko osoba koje su o tome govorile.
(Dopisano: I ovdje valja dopisati, da su, istina Bog, kasnije, za djelo ubijanja civila na Velagićima, pored navedene trojice – Unčanina, Miljevića i Despota – koje je sudio i presudilo pravosuđe BiH, još petoro osoba – Ilija Krčmar, Svetislav Račić, Željko Bajić, Nikola Ćuk (rođen 1967.) i Nikola Ćuk (rođen 1966. godine – suđeno u Srbiji. Kako su prošli na tom suđenju, nije mi poznato.)
Na kraju, najintreresantnije u svom tom konspirativnom kolopletu politike i prava je da izgleda narod zna ono što vlast, policija i tužilaštvo ne znaju i kao nisu u stanju da do kraja saznaju. Tako npr. narod zna i priča onima koji hoće da čuju, da je Despot Dragan učesnik tog zločina. Je li, nije li, službeno ostaje nejasno? Ali, činjenica je da ni Dragana nema u stari kraj, iako je tu sasvim blizu, kažu u Prijedoru…
(Dopisano: Ipak, na kraju je suđen i preuđen iako je vidjeli smo, u bjekstvu nakon izricanja presude.)