Nihad Filipović
(Zapisano kao doprinos kulturi sjećanja na jedno vrijeme, jedan grad i njegove ljude.)
- Izvadci iz knjige autora ovog priloga, (čeka na ukorčenje), Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
Šta da kažem, hajde da se ograničim samo na onaj moj generacijski krug poznanika, šta da kažem za Milana Škondrića, koji ne nalazi niti jedne jedine toplije ljudske riječi za mene, svog prijatelja iz studentskih dana i koji bi da vodi “političke rasprave” sa mnom, dok onog prvog juna hiljadu, a biće i tisuću, devet stotina devedeset i druge ona strvina opančarska Bajić, kundakom mi lomi rebra u policijskoj stanici u Ključu. Baja gusla po mojim rebrima, a Milan prati guslanje Krajiški ojkajući:
– Kriv si kriv, kriv si, ti si kriv. Ti si ih palio na Pudin Hanu.
Škondra je tu ciljao na onaj moj istup na Pudin Hanu nakon i danas “misteriozne” paljevine; ima nas još koji se sjećamo: u noći, odjednom na pet mjesta (možda i šest, ne držite me za riječ), u rasponu od nekoliko stotina metara izbijaju požari. Sutradan, narod se digao i traži objašnjenje, a objašnjanja nema. Jedino logično objašnjenje za požare koji iz “čista mira” izbijaju na više mjesta u rasponu od nekoliko stotina mjesta je, da je sve to neko organizirao. Takvo je to vrijeme bilo i ko je prati političku situaciju podrobnije znao je, ili je mogao naslućivati, šta je pozadina takvih “neobjašnjivih” incidenata.
Helem, ovim povodom sam i ja istupio pred narod iskupljen ispred Društvenog doma na Pudin Hanu i to direktno upirući prst u četništvo koje je, po mojoj procjeni, bilo iza toga čina. Ja sam pratio i znao šta se dešavalo po Kninskoj krajini u Hrvatskoj u vremenu dizanja srpskog naroda na bunu, kako se insceniraju napadi na objekte i pojedince, pa se onda optužuje žrtva odnosno protivnik na kojega se cilja. Pratio sam dr Jovana Raškovića i njegove javne istupe gdje je otvoreno govorio o tim i takvim akcijama, afirmativno naravno, hvaleći sebe i svoj doprinos homogenizaciji srpskog naroda. Procjenjivao sam i sve je govorilo da je tako, kako se isti scenario provodi sada i kod nas u Bosni i Hercegovini. Isto je osjećao i uznemireni i zaplašeni narod Pudin Hana. Jer, taj se “incident” desio u sami osvit rata, u situaciji već sasma izvjesne eskalacije događaja u istom onome pravcu kakvim, su nešto ranije, krenuli u Hrvatskoj.
Tako se desilo da sam ja tada na tom mitingu na Pudin Hanu za te paljevine prozvao narastajuće četništvo, istovremeno ograđujući se da sam spreman i izviniti se ako se pokaže da to nije tačno. Bio sam svjestan da nemam dokaze u tom pravcu, pa ne bi trebao tako ni govoriti. Ipak, Jovan Rašković i njegova kazivanja kako su četnici mobilizirali srpski narod u Hrvatskoj, nedvojbeno me je upućivalo na zaključak da je isto sada na djelu evo i kod nas u Ključu, na Pudin Hanu. Konačno, kasniji razvoj događaja koji će ubrzo nakon toga uslijediti, miniranje svih džamija, pokolji stanovništva u zločinu genocide širom BiH, svuda gdje je zločinačka čizma zakopitila, pa i kod nas u ključkoj opštini, bezbrojni zločini nad pojedincima, sve to govori kako je moja procjena o insceniranoj paljevini i četničkoj pozadini paljevine na Pudin Hanu, bila tačna.
Nikakav rat nije i ne može biti izgovor i nekakvo nakrivo nasađeno opravdanje za takve zločine. I u ratu među civiliziranim ljudima i narodima postoje pravila koja se moraju poštivati. Nego jednostavno, i paljevina na Pudin Hanu i masovni zločini koji će ubrzo uslijediti, bili su dio plana. Različite faze, ali nedvojbeno dio istog plana.
Naravno, vlast “srpske opštine Ključ” je ekspresno reagirala: krivac za podmetnute požare je pronađen u jednom od lokalnih “muslića”, policijskom pacijenatu sa podebljim kriminalnim dosijeom. Čovjek je ekspresno osuđen i poslat u Foču na izdržavanje “zaslužene” kazne. Ipak ni sud tada, niti bilo ko evo do danas, nije odgovorio: kako je moguće da jedan čovjek koji nema nikakva pirotehnička ili ne znam kakva specijalistička znanja koja bi mu takav poduhvat omogućila, kako je dakle moguće da takav jedan podmetne pet požara, koji će planuti u isto vrijeme na pet lokacija u rasponu od nekoliko stotina metara!?
Možda Milan Škondrić zna odgovor na ova pitanja? Eto, 1. 6. 1992, u policijskoj stanici u Ključu, znao je meni pripisati paljenje muslimana Pudin Hana, pa rekoh možda ljudina ima saznanja i o pozadini one “misteriozne” paljevine što je prethodila “mojoj paljevini”. Šta bi mi tek taj Škondra prikačio tog 1. 6. 1992, da sam onomad na Pudin Hanu rekao okupljenim mještanima: Nego narode, nabavljajte oružije dok još imate vremena.
A bilo mi je, upravo to mi je bilo na pameti, pa ipak nisam smio javno prevaliti preko jezika. Takva jedna izjava, premda je za takvo što tada bilo više nego krajnje vrijeme, takva izjava, potpuno opravdana u onim uvjetima, mene bi direktno podvela pod onu Škondrićevu kvalifikaciju o “paljenju naroda”. To je bio jedan od razloga zašto to tada nisam i rekao, ali eto, i samo pominjanje četništva, bilo je simpatizerima i obrijanim četnicima dovoljno da me optuže za “paljenje naroda”.
Inače, tom Milanu je otac Branko bio svojevremeno i predsjednik one komunističke, bratstvo-jedinstvujušće opštine ključke. Od njega bi se očekivalo da zajedno samnom ustane protiv sile i nepravde, brani zajedništvo, ne da na komšiju, brani napadnutu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Ma kakvi. Samo Jugoslavija sa šajkačom na glavi, to je njemu bila domovina.
Nekoliko godina poslije, kada sam se našao u egzilu u Engleskoj, razmišljajući o Milanu, odjednom mi je puklo pred očima da je taj još dok smo studirali u Sarajevu, znao u našim razgovorima u nebesa dizati Beograd, a ignorantski, arogantno, čak sa prezirom govoriti o Sarajevu, “selendri, koja ni semafora nema”. Tako je Milan Škondrić govorio dvadeset godina prije nego su njegovi istomišljenici, granatama počele oranje i poljoprivredne radove po “selendri, koja ni semafora nema”.
(Dopisano: Gdje je danas Milan Škondrić, ima li ga, nema li ga, jer starimo, dolazi i vrijeme našeg odlaska – ne znam, a vallahi i ne zanima me. Samo kažem, ako je živ pa naleti na ovo čitanje kojim slučajem, od mene ima mahanje. Jer, rečeno je – Prijateljstvo je kao staklo. Kada ga jednom razbiješ, nema tog ljepka koje će ga zalijepiti.)
Šta reći o mojoj prijateljici iz gimnazijskih školskih dana, Stojanki Berić, valjda glavnoj ženskoj policijskoj zvijezdi, što, isti onaj dan, kada ono onaj Bajić svira po mojim rebrima Marš na Drinu, a Škondrić upire prst u mene i traljavo pokušava imitirati Davorina Popovića, Indexe i njihov hit, Krivac si ti, zanosno, ta Stojanka, kako to već neke žene znaju, paradira policijskom stanicom, gore-dole, sa osmjehom na licu za sve svoje kolege policajce i Srbe (jer nema balija, oni su već svi odstranjeni iz službe), valjda ih tako motivirajući da istraju na teškom i odgovornom zadatku čišćenja terena; uhvatim joj pogled nakratko, a ona skloni oči sa mene i onda me i ne gleda, kao da sam joj baš ja, lično, personalno i osobno ja, kriv za sve što joj je krivo i naopako u životu bivalo.
Pa šta reći za onog jadnika Boru Čeku; k’o naki inžinjir, reći će se obrazovan čovjek, još jedan teletualac jel’de, koji, ugledavši me privedenog u policiju, u prolazu, a vraćajući se negdje sa terena i u punoj ratnoj opremi, ironično dobacuje:
– A vidi Prpe! A đe ti je Rasim Kadić? Đe su ti liberali, aaa? Ma svi ste vi isti! Za sve vas smo mi Jasenovac pripremili!
Rodila ga majka. Isti je to onaj Čeko Boro sa kojim sam se, u vrijeme našeg studija u Sarajevu, mada nikada neka posebno dobra raja, subotom ili nedjeljom viđao na Marijnom dvoru, pa bi onda sa još nekom ključkom studentarijom – Draško Banjac, Draško Čutura, Milan Škondrić, Dragan Tepić, Milenko Ristić – igrali malog nogometa po vazdan.
Čujem poslije rata, Čeko direktoriše po nekakvim preduzećima. Hladno se njega grebe što je tamo neki Nihad mogao zaglaviti u tom njegovom Jasenovcu, što je završio u Engleskoj i otuda sanja Bosnu. Ljudina je direktor, sposoban, poduzetnik i tako to. Šta će njemu Engleska kada je njemu njegova borba sve dala u “njegovom” Ribniku?
Neka, neka, tako i treba. Mala Moskva je pravo mjesto za njega. Kada je bilo stani pani, dokazao se čo’ek, pa sada u miru i treba mu dati. Kadrovi su vazda bili narodno blago. Treba čuvati stečeno u ratu, a ko će to, ako neće kadrovi. Grebeš narod. Narod je vazda u nas bivao broj, pa još kada ne zna misliti svojom glavom; e tu su kadrovi brajko da za njega misle.
Život damo, kadrove ne damo!