Ilustracija – Vasika Tenkeš
Nihad Filipović
Daleko od očiju, daleko od srca.
Svojevremeno, poslije tragične smrti Dajane (Diane), princeze od Welsa, u britanskoj štampi, a napose u Engleskoj, nadebelo i naširoko je razvlačeno i razglabano pitanje odnosa profesionalnog, žurnalističkog i etičkog imperativa u tragičnim, po život prijetećim situacijama u kakvoj se, eto našla i život izgubila nesretna princeza Dajana. Jasno, šokirani smrću omiljene princeze, gotovo jednoglasno je izražavano zgražavanje nad ponašanjem paparaca (ital. paparazzi) koji su, našavši se na licu mjesta u trenutku nesreće, nastavili svojim kamerama i foto aparatima svjedočiti događaj, umjesto da priskoče u pomoć nastradaloj princezi; (druge dvije žrtve, vozača i Dodži al Fajada, Dajaninog ljubavnika i sina prebogatog Muhameda al Fajada, vlasnika londonske trgovačke Meke, robne kuće“Harods“ i još koječega drugog, teško da je ko i spomenuo).
Znatno prije ovoga tragičnog povoda, a slijedom jedne druge, i po dubini i po širini nemjerljivo veće tragedije, Martin Bel (Martin Bell), poznati britanski novinar i ratni dopisnik BBC, svjedočeći na licu mjesta bosansko-hercegovački rat i posebno stradanje civilnog stanovništva Sarajeva, pokrenuo je ovo isto pitanje, pa je bio žestoko osuđivan i napadan od nekih kolega, posebice Džona Simpsona (John Simpson), također jedne od ponajvećih zvijezda tv. žurnalizma u Britaniji, te je optuživan ne malo puta da je u službi bosanske vlade, da priča gluposti i da i on sam to zna, ali eto, priča; (pri čemu se uvijeno sugeriralo da je moguće kupljen od bosanske vlade).
A Bel je samo u povodu bh. rata i posebice sarajevskog stradanja, (koje je, po njegovim riječima, njegovo presudno životno iskustvo), gdje je, iz prve ruke, vidio kakav je to zapravo rat i da se tu u stvari ratuje protiv civila koji se smišljeno, planski i sistematično ubijaju, najprije preispitujući samoga sebe, moralni kodeks u sebi i profesionalnu obavezu u situacijama po život prijetećim, otvorio ovo pitanje tako, što je u jednom trenutku priskočio u pomoć jednoj od žrtava divljačkog snajperskog trijebljenja sarajevskih civila sa okolnih brda, te tom prilikom i sam bio ranjen i jedva živu glavu izvukao.
E, a onda se desila saobraćajka gdje je, bježeći od paparaca poginula princeza Dajana. Bio je to šok, istinski šok za Britance, koji su tako nenadano i u tragičnim okolnostima izgubili svoju omiljenu princezu, a štampa dražesnu igračku što prodaje novine u milionskim nakladama.
I onda je počelo soul-searching (engl. duhovno preispitivanje): jesu li paparaci nastavili snimati ili su priskočili u pomoć, pa kad se utvrdilo da su ti novinarski lešinari od kojih opet žive tabloidi, bešćutno nastavili događaj bilježiti svojim kamerama, nastalo je opće zgražavanje, jer da je, eto, princeza možda i imala šanse da preživi da joj se odmah priskočilo u pomoć…
Ovim povodom Džon Simpson se nije oglasio. A baš bi bilo interesantno čuti njegovo mišljenje i ne radi li se zapravo ovdje o duplim standardima, gdje je moje stradanje i stradanje moje princeze jedno, gdje važe jedna pravila, a tamo vaše stradanje i pokolj nevinih jedanaest hiljada građana Sarajeva i preko stotinu hiljada Bošnjaka i općenito građana Bosne i Hercegovine, e to je vaše stradanje i prema tome nešto drugo, pa se na tu primjenjuju sasma druga pravila.
Naš narodni duh je već odavno primjetio: “Daleko od očiju, daleko od srca”.
(Objavljeno u knjizi autora – Kultura i politička higijena, privatno izdanje, 2029. ISBN 978-9958-781-95-7)