Nihad Filipović
(Zapisano kao doprinos kulturi sjećanja na jedno vrijeme, jedan grad i njegove ljude.)
- Izvadci iz knjige autora ovog priloga, (čeka na ukorčenje), Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
(…)
Ovaj Zapis je osobno viđenje autorovo, njegovo sjećanje na jedan bosanski provincijski gradić – Ključ, na vrijeme – ono iza Drugog svjetskog rata, i ljude u tom vremenu – sve te generacije od 1950 i neke na ovamo. U ovdje zapisanom nema službene faktografije, ali ima istine, onako kako ju je ovaj autor vidio i vidi.
Moguće je takve reminiscencije praviti i na vrijeme prije Velikog rata što gruhnu 1939. u Europi, nas zakači aprila 1941. i mic po mic, nacionalistički i ideološki tuk na utuk, raširi se na cijeli dunjajluk. Vinko Blažević uz podršku Žarka Karlušića i njegove bogate foto-arhive, pravili su i na internet mreži plasirali takve foto-dokumentirane krokije o čaršiji ključkoj prije i nakon Prvog svjetskog rata, u vremenu prevladavanja zapadno-europske civilizacije kao stožerne u Bosni, u jednom Novom vremenu, koje počinje 1848. odnosno 1878. povlačenjem Osmanske Carevine iz Bosne, a prodorom Austro-Ugarske Monarhije. Od njih i tih njihovih Priloga za historiju grada Ključa, sa kojim smo se sretali na društvenim mrežama, praćenih njihovim komentarima, saznavali smo, šta znali nismo, o nekim ljudima kojih više nema, o jednom vremenu što prohuja i o životu u tom vremenu koji nesta, kako nestaše ljudi što su ga tvorili.
Saznajemo tako o tradiciji prvomajskih i đurđevdanskih uranaka, kada se izlazilo i terefičilo po vascijeli dan na Staroj Ključkoj gradini (u kolektivnoju memoriji Bosanaca upamćen najviše kao mjesto predaje i zarobljavanja posljednjeg bosanskog kralja Stepana Tomaševića, saznajemo o bajramskoj, božićnoj i uskrsnoj tradiciji, obavještavamo se kada stiže prvi automobil u Ključ (dotjera ga neki Vlajko Panić, daleke 1918), odkrivamo da je, negdje tamo 1930 – 1931, zasvijetli prva sijalica u čaršiji (?), saznajemo za Rudolfa Štajnera koji 1898. podiže u Ključu na rijeci Sani pilanu, gdje su se trupca dopremala vodom – iz rijeke Ribnik u rijeku Sanu, pa vodom sve do Štajnerove pilane u Ključu; taj Štajner je tik do pilane, na desnoj obali Sane podigao i mlin sa četiri meljiva. Poslije je, odmah preko vode, ozidan mlin i na lijevoj strani rijeke Sane, čiji su ostatci dugo iza Drugog svjetskog rata stajali prkoseći vremenu, dok je danas sve to poravnalo vrijeme.
Stara Pravoslavna crkva izgrađuje se davne 1880, a malo poslije, odmah ispod crkve, na mjestu gdje je danas Pošta, gradi se i tzv. Srpska škola pri kojoj se 1930. osniva Sokolsko Društvo, smješteno u Sokolski dom što je bila jedna velika zgrada sa salom, pozornicom i balkonom za publiku, sagrađen otprilike na mjetu gdje su bile kuće rahmetli Smaila Zuaknovića i Muharema Koljića, (danas, jasno, kuće njihovih naslijednika); kasnije Sokolsko Društvo mijenja ime u Jugoslavensko sokolsko društvo, (članovi tog društva na čelu sa vođom puta i rukovoditeljem društva, Husnijom Temimovićem, učestvovali su ispred sreza Ključkog na Sve-europskom sletu u Pragu, godine 1930. i neke).
Iz albuma Žarka Karlušića, kasaba Ključ, prije Prvog svjetskog rata, godina napoznata; krajnje desno vidi se zvonik stare pravoslavne crkve, a lijevo se vidi munara i stare čaršijske džamije.
Stara Katolička crkva izgrđuje se 1895, Upravna zgrada, što nadživi stoljeće i jače i eno je i danas stoji, podiže se 1896, na lokalitetu u narodu nazvanom Latini utemeljuje se bolnica, tu negdje početkom 1900-tih, osniva se tzv. Komunalna škola negdje 1883. na 1884, formira se Vatrogasno društvo 1990, gradi se vodovod, ciglana. Čaršija dobiva i mali park – koji ostaje i iza Drugog svjetskog rata, sve do iza rata 1990-tih kada se taj park upokojuje, a na njegovom mjestu podiže se gradska džamija, jer je grad u toku agresije na SRBiH 1992. na 1995. ostao bez džamije, budući su je Karadžićevi desparadosi minirala na odmah na početku, jula 1992.
Tu negdje u to vrijeme, krajem XIX. stoljeća formiraju se i brojna kulturno-prosvjetna društva i pošto je proces nacionaliziranja bosanskog puka, koji kreće negdje s kraja druge i početka treće decenije tog stoljeća, uzeo maha, ta se društva osnivaju po linijama vjerske, a već tada i jasno čitljive etnonacionalne diferencijacije, pa se javljaju Gajret, Uzdanica, Prosvjeta, Napredak, Tamburica, crkveno-pjevačko društvo Jakšić, osnivaju se muslimanske (vodio ju je Zaim Muratagić), srpske i hrvatske čitaonice, formira se grupa pleh muzičara koju je vodio Čeh A. Prohaska, osniva se Nogometni klub Stjepan Tomašević 1923, otvara se Kreditna banka, formira se tzv. Službenička zadruga, Pobratimsko društvo (vodio ga Jevto Bovan). Ključ dobiva Osmogodišnju školu, Žensku stručnu domaćinsku školu i Državnu stručnu drvno-metalsku školu (tzv. Muška škola), što je bila zanatska škola, gdje se sticala stolarska, kolarska, Kovačka, limarska i slična zanatska znanja i vještine.
Zahvaljujući vrijednom Vinku i njegovoj strasti prikupljanja i arhiviranja memorabilijske građe, saznajemo i neočekivano, ono što nikako ne bi mogli znati, da on to ne iskopa i ostavi nam u pamćenje: Ključ je tako između dva velika svjetska rata, u vremenskom raspon od tih 22/23 godine, imao, za tako malu čaršiju, začuđujućih, čak 45 kafana, krčmi, gostionica; imao je 28 dućana (trgovina) mještovite robe, 8 mesnica i isto toliko pekara, 7 piljarskih radnji.
Pijačni dan je dugo vremena bio petkom (uticaj kulture i tradicije u vremenu dominacije Osmanskog Carstva u Bosni), a onda je, neznano kada, ali negdje u XIX. stoljeću to pomjereno na subotu, biće iz bojazni lokalnih trgovaca i zanatlija da im Hebreji ne uskoče u čaršiju i preuzmu poslove, pa tako i bogat pazar – jer najveći pazar bi se slijevao, naravno, na pazarni dan, petakom; otud to prebacivanje na subotu, kada Hebreji, jer takom im nalaže njihova hebrejska religija, ne rade… I tako dalje i tome slično. Hvala Vinku i Žarku koji sve to prikupiše i ostaviše nam u pamćnje. A život se nastavlja, Sana jednako teče kao i u ta, već daleka, historijska vremena, a Stari grad Ključ, divno to izreče Vinko, “danju slaže, a noću mrvi priče minulih vremena”.
Svoj doprinos kulturi pamćenja naših ljudi dao je i vrijedni, rahm. Šefik Mršić. On se potrudio, priredio i 2011. godine izdao bogato ilustriranu Monografiju općine Ključ, sa komentarima i obiljem informacija. Od njega i te njegove knjige, sazndoh – od okupacije Bosne sa strane Austro-Ugarske Monarhije, dakle od 1878. godina, pa do 1918. i kraja Prvog svjetskog rata, kada propada ta monarhija, a Bosna i Hercegovina ulazi u sastav novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (malo potom mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija), svi načelnici Ključa, bili od loze Filipovića, i to -ne znam jesam li ovdje najprecizniji, jer, imao sam tu knjigu Mršićevu, ali sam je poklonio jednom Hebreju, prijatelju koji je za vrijeme rata puno radio na prikupljanju i slanju humanitarne pomoći za Bosni, pa ovo pišem po sjećanju i nekim pribilješkama koje sam već bio i zaturio u kompjuterskoj memoriji, a onda ih nenadano otkrih; bili su to:
- Bećir-beg Filipović, načelnik od 1885. do 1905;
- zamijenio ga Džafer-beg Filipović, načelnik od 1905. do 1912,
- a od 1912. do 1917. dužnost načelnika u Ključu obavljao je Mustaj-beg Filipović.
Prije susreta s Mršićeviom knjigom, nisam ništa o toj historiji znao – niti mi je ko prenio niti sam imao sreću naletjeti negdje i pročitati zapisano. Tek i iz te njegove knjige saznah i bi mi drago od te spoznaje, (mada u tom nema moje zasluge, ama ni koliko je crno ispod nokta, pa tako, ako ćemo pravo, ne bih trebao imati ni neka posebna osjećanja s tim u vezi), ali, hajde znaj ‘što srce kuca, kako kuca. To jedno, a drugo, ide ta dragost i iz mog razumijevanja historije i mjesta i uloge K.u.K. perioda na historijskom putu entitet zvanog Bosna (i Hercegovina). Jer, taj period naše historije vidim pretežno pozitivno nijansiran; a eto tako su ga izgleda vidjeli i moji cijenjeni rođaci.
Tako je čitavo razdoblje austrougarske vladavine načelnik u Ključu bio iz “plemena” iz kojeg se razvi i moja loza Filipovića. Otud, vjerujem, ta dragost što je osjetih otkrivajući prednje. Jer, genealogija je kao mutna voda: u mutnoj vodi ništa ne vidite, a zagrabite šakom – voda kao ogledalo bistra. Tako je i sa genealogijom: sve nešto mutno, a uronite u to mutno, kad’ ono postaje bistro, do mjere ogledala u kojem vidite sebe.
Kolosalne historijske promjene su se izdešavale na našim prostorima posljednjih stotinjak godina. Povijesna matrica zbivanja ostaje zabilježena perom, a u moderno doba i kamerom, ali masa toga ostaje neregistrirana, po strani matice povijesnog gibanja ili pak u samoj matici, ali nezabilježeno jer se radi o tzv. “malim ljudima” i događajima koji nemaju povijesnu težinu i značaj, a zapravo jesu sami život.
Jer, prošlost se može ispričati kroz povijest kraljeva i kraljica, ratova i gospodara ratova, vojskovođa i velikih bitki, velikaša i plemenitaša itd. ali život je iskaziv samo kroz priču o “malim ljudima” u tim vremenima.
Zapis što slijedi, ide upravo tim putem. Ovo je priča o jednom provincijalnom bosanskom gradiću, koji je moj, a po arhetipičnosti slika koji sam pokušao nizati u tekst, uz malo mašte, može biti i vaš poštovani čitatelju, što se kojom (ne)srećom namjerite na ovaj tekst. Jer, riječ je o jednom precizno kodiranom vremenu u kome se svi, rođeni i rasli u tom vremenu, prepoznajemo; vrijeme je to negdje od pedesetih godina dvadesetog stoljeća, naovamo. I riječ je o jednom tipičnom provincijalnom bosanskom gradiću u tom “našem” vremenu, gdje se razvija priča o njegovim ljudima i njihovim sudbinama, zgodama i nezgodama, prilikama i neprilikama, sve viđeno autorom i njegovom optikom.