Nihad Filipović
- Izvadci iz zaključnog odjeljka molje političke studije – Alija Izetbegović, elementi portreta tolerantnog totalitarca.
U pokušaju sažimanja rečenog u ovome radu i izvlačenja odgovarajućih zaključaka, izdvajamo neke ključne momente na koje smo nastojali ukazati u traganju za političkim identitetom Alije Izetbegovića.
Najprije, argumentirano je pokazano da Alija Izetbegović nije bio najpopularniji političar u trenutku uspinjanja na vrh vlasti 1990. g. Izborni rezultati su pokazali da je najveću popularnost kod bošnjačkog naroda (broj dobivenih glasova sa nacionalnih lista) tada imao Fikret Abdić, a mjereno brojem osvojenih glasova ukupnog biračkog tijela, dakle najviše osvojenih glasova građana, to je bio nacionalno deklarirani Jugoslaven, Ejup Ganić.
Ukazano je na bizarne okolnosti u kojima se Izetbegović instalira kao prvi demokratski izabrani predsjedavajući Predsjedništva Republike BiH. Činjenica jeste da je Izetbegović demokratski izabran u Predsjedništvo (tada u nazivu još uvjek Socijalističke Republike) BiH, ali mu je mandat prvog predsjedavajućeg, pod nikada, do kraja razjašnjenim okolnostima, ustupio Fikret Abdić.
Procijenili smo da Izetbegović iz rata izlazi popularan u bošnjačkom muslimanskim narodu, ali je opet činjenica da na prvim poslijeratnim izborima 1996. godine, osvaja znatno manju podršku birača (čemu je doduše doprinijelo i određeno umanjenje broja birača zbog stradanja naroda u ratu; vidjeti detaljnije u drugom nastavku ovoga rada).
Jednako tako, ustvrđeno je i dokazano da je izborna kampanja Alija Izetbegović i njegova Stranka demokratske akcije te 1996. godine, obilno finansirana sa strane Irana.
Dakle unatoč legalističkom haosu i nesnalaženju u kojemu se Bosna nalazila odmah nakon rata, ovo je više nego očita demonstracija, teško je kazati ilegalnog ponašanja Alije Izetbegovića, jer 1996. g. nije vjerovatno da je BiH uopće imala zakonski uređeno ovo pitanje naslijeđeno od bivšeg komunističkog sistema, ali u svakom slučaju, to nije bilo transparentno, nastojalo se sakriti, pa i to nešto govori; (inače, strano financiranje domaćih izbornih kampanja u većini zemalja svijeta je izričito zakonom zabranjeno. To stoga što se na taj način otvara prostor za uplitanje stranog faktora u domaće političke prilike; ko daje novac očekuje i odgovarajuću protu-uslugu. Iz tog razloga strano financiranje izbornih kampanja se u većini zemalja svijeta zabranjuje, a i gdje je dozvoljeno, podvrgnuto je striktnim restrikcijama.
Napravljen je i nešto opširniji osvrt na aktivnost organizacije „Mladi Muslimani “, mjesto, ulogu i značaj ideoloških programskih smjernica te orga nizacije na formiranje političkog profila mladog Alije Izetbegovića.
Pokušali smo argumentirati tezu da su ideološke Mladomuslimanske smjernice, ona okosnica u političkoj filosofiji Alije Izetbegovića koje se on drži, koju trajno usvaja kao svoje viđenje i koje razvija u svojim filosofsko-političkim spisima i kasnije u praksi, kao aktivan političar.
Takođe smo ukazali na ideološko-propagandnu pozadinu tvrdnji o fašističkom karakteru pokreta „Mladi Muslimani“ i neodrživost tvrdnji o Aliji Izetbegoviću kao simpatizeru fašizma, pripadniku „Handžar divizije“ i sličnih podmetačina iz arsenala srpske radikalno-nacionalističke propagande. S tim u vezi, na temelju raspoloživih saznanja, ustvrđeno je da je Alija Izetbegović, neko vrijeme bio blizak socijalnim idejama jugoslavenske ljevice (komunističkog pokreta) i da je aktivno učestvovao u partizanskim oslobodilačkim jedinicama u vremenu od novembra 1944. do kraja rata, maj 1945. godine.
Analizom njegovog ključnog političkog teksta, a to je njegov pamflet „Islamska deklaracija“ i informativnim osvrtom na teze iz njegove knjige „Islam između istoka i zapada“, argumentirali smo tezu da su u osnovi političke lojalnosti Alije Izetbegovića, politički Islam i muslimani.
Pokazali smo zašto njegovu političku lojalnost treba tražiti u duhovnom koktelu panislamizma, političkog islama, odbojnosti prema ideji sekularizma, odbojnosti prema modernom konceptu nacije, i jednom, kada je postao aktivan političar, u težnji ka stvaranju uslova u Bosni koji će omogućiti“nesmetano provođenje islama u islamskom društvu, u javnom i privatnom životu”;jer tek tada, misli, piše, govori i aktivno djeluje u tom pravcu Alija izetbegović, ”možemo nesmetano uspostaviti islamski duhovni i socijalni sistem”, dakle islamski poredak i vlast.
Povukli smo paralelu sa iranskom islamskom revolucijom i onim što se zbiva, kao srednjoročna ili dugoročna projekcija svejedno, u Bosni nakon dolaska Alije Izetbegovića na vlast. Ustvrđeno je da je u Bosni na djelu tihi proces tzv. „islamizacije muslimana“ anticipiran (predviđen) u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića.
(…)
Ustvrdili smo i pokazali zašto je Izetbegovićeva (pan)islamistička koncepcija utopija, a njegovavizija muslimanske zemljice Bosne sa konačno “islamiziranim muslimanima”, sa Islamom kao unutarnjom mjerom svih društvenih stvari i modelom organizacije društva te panislamizmom kao spoljnjom politikom takvog društva, krvavi historijski pobačaj; za mali narod bosanskih muslimana tragedija biblijskih proporcija, najveća kataklizma koja se sručila na muslimane Bosne, ikada.
Prema našem razumijevanju, njegova politika zbunjujuću kooperativnost sa agresorima na sopstveni narod, zemlju Bosnu i njene ljude, odnosno pristajanje na sva rješenja koja Bosni, Bošnjacima i Bosancima jamče makar i dio njihovog historijskog prostora, može se i mora se razumijevati u gornjim relacijama tj. okvirima šire slike onoga što jeste njegov politički identitet i gdje leži njegova politička lojalnost, sa jedne strane, a sa druge strane, u uvezanosti njegovog osobnog interesa sa velikosrpskim političkim interesom.
S tim pak u vezi, ustvrđeno je, i u okvirima raspoloživih dokaznih sredstava demonstrirano, da je Alija Izetbegović bio u interesnoj sprezi sa jugoslavenskom političkom policijom odnosno Kontra-obavještajnom službom, da je bio sa njima u partnerskom odnosu, tamo negdje još od 1946. godine, ili negdje nakon prvog hapšenja i suđenja kao pripadniku pokreta „Mladi Muslimani“, a svakako 1949, kada biva oslobođen, navodne trogodišnje kazne zatvora, koju odslužuje paralelno sa služenjem trogodišnjeg vojnog roka; da bi potom, odmah po njegovom puštanju na slobodu, uslijedila definitivna čistka i likvidacija pokreta „Mladi Muslimani“; (vidjeti sedmi nastavak ovoga teksta).
Pokazano je kako su njegove utopijsko-religiozno-političke maštarije, lišene nacionalnog sadržaja, išle na ruku velikosrpskim nacionalistima u njihovim planovima u vezi Bosne. A ti planovi usmjereni ka Bosni, traju kao historijsko naslijeđe: od vremena nacionalizacije bosanskog naroda u XIX. stoljeću, traju ta nastojanja i te težnje i onda kada se, manje-više javno neeksponiraju, pa su pritajena, prividno potisnuta kao svijest, jer im vrijeme i odnosi u vremenu nisu naklonjeni, kao npr. što je bilo u vremenu trajanja komunističke Jugoslavije.
Pokušali smo pokazati da su ti ljudi, ti Udbaški, najprije velikosrpski elementi u okvirima jugoslavenske političke policije, u Izetbegoviću, idejama koje je zagovarao i ljudima oko njega, u njihovoj izrazitoj političkoj neobavještenosti ili pak ravnodušnosti pa i iritantnom neznanju (ovdje mislimo na neke ljude oko Izetbegovića, a ne na Izetbegovića koji je itekako bio obavješten i znao šta radi), da su, dakle, Udbini policajci duha, vrlo rano, faktički odmah iza Drugog svjetskog rata, u Izetbegoviću i ljudima oko njega prepoznali, najprije moguće saradnike, preko kojih će jugoslavenska politička policija ulaziti u obračune sa religioznim “reakcionarima”, “islamističkom opozicijom”, “islamskim fundamentalistima” ili kako su ih već sve vidjeli i doživljavali, a potom kao moguće partnere, sa kojima će biti puno lakše ulaziti u razgovore o političkoj sudbini Bosne, (puno lakše nego što bi to bilo moguće sa tvrdim, odlučnim, sekularnim, bosanskim patriotima, ljudima koji su imali jasnu nacionalnu svijest i državotvornu predstavu o tome šta jeste, a šta nije Bosna i Hercegovina), jednom, kada za to dođe vrijeme, kada Jugoslavija upadane u tranziciju, raspad, razlaz, disoluciju itd. u šta već krene historijski tok.
Znači, državotvorne bosanske patriote, ljude razvijene političke svijesti, na svaki način je valjalo uklanjati s puta, marginalizirati ih, demonizirati, kompromitirati lažima, perpetuiranim (uvrnutim) istinama i izmišljotinama kojekakvih izrežiranih afera, sve oslobađajući i otvarajući tako prostor za prodor u politički život BiH Alije Izetbegovića i njegovih ljudi, koji su u međuvremenu, „sofisticiranim“ metodama političke policije (hapšenjima, raznim pritiscima, sitnijim i krupnijim povlasticama itd.), uvezani sa velikosrpskim interesom.
Otud brojne bh. afere i slučajevi u osvit dramatičnih zbivanja početkom hiljadu devet stotina devedesetih: Džemal Bijedić i misteriozna, nikada rasvijetljena avionska nesreća, farsični Dževad Galijašević i afera „Mijesna zajednica Moševac“, Jole Musa i afera „Aluminijski kombinat Mostar“, Hamdija Pozderac i afera „Agrokomerc“, Branko Mikulić i afera Neum, iznenadna i nikada razjašnjena smrt u vikendici na Jahorini prof. dr Fuada Muhića… itd.
Pokušali smo argumentirati tezu da je Izetbegovićevo razumijevanje Bosne i njegova politika u vezi teritorijalno cjelovitosti Bosne bila: kolika je – tolika je, naša je; cjelovita, ali iz tri dijela i u njenim historijskim granicama, ako je moguće, a ako ne ide, ako je to neostvarivo, onda onaj dio koji možemo efikasno kontrolirati i provoditi islamizaciju i ideje iz “Islamske deklaracije”. Takvu njegovu politiku doveli smo u vezu sa njegovim partnerskim odnosom koji je imao sa velikosrpskim projektom sa jedne strane i njegovom panislamističkom utopijom, sa druge strane.
Jer, na jednoj strani, nalazeći i svoj lični interes u tome (valjalo je spašavati glavu), nakon hapšenja 1946, Izetbegović je, izvjesno, vrbovan, ucjenjen, stavljen pod kontolu, doveden u saradnički ili partnerski odnos, kako god hoćete, a na drugoj strani je ta njegova (pan)islamistička ideja, koja se, kada je o bosanskim muslimanima riječ, prema našem uvjerenju, najprije kod Izetbegovića javlja kao ideja muslimanske autonomije vjerovatno u okviru Jugoslavije (to je to mjesto dodira sa velikosrpskim projektom), a potom vremenom, razvojem i mijenjanjem političke situacije, to prerasta u ideju samostalne Bosne.
(To je ono Izetbegovićevo – Možda i mi više nećemo takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić – izrečeno u Skupštini SRBiH povodom donošenja Odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti BiH); jer koliko god mala Bosna bila za njen većinski narod, razumjevano u panislamističkim okvirima, to postaje manje više bez značaja, budući se utapa u globalnu ideju i panislamističko ljudsko i teritorijalno more. Federacija islamskih naroda je moguće daleki i još uvjek nedosanjani san, ali hej, ono što je moguće danas i ovdje jeste „islamizacija muslimana“, pa tako i bosanskih.
Prilika za to je upravo historijska, jer bosanski muslimani su se našli u takvom povjesnom toku gdje konačno imaju priliku postati gospodari svoje sudbine, svoji na svome, “na svojoj zemlji, u svojoj vjeri”, sa svojom vojskom i svojom islamskom vlašću; (otud radikalna islamizacija Armije BiH tokom 1994. godine, koja zaslužuje poseban osvrt jer sa njom dolazi do mijenjanja karaktera, kako Armije RBiH tako i rata, gdje se potom bosanska vojska i domovinski odbrambeni rata, pretvaraju u muslimansku vojsku i rat etničkih falangi na liniji podjele Bosne).
(…)
Izetbegović je u mnogom smislu razumio Bošnjake, naročito kada je riječ o njihovom odnosu prema vjeri, kazao bih ne samo prema Islamu nego općenito prema vjeri i vjerujućim. Bošnjaci su takav narod – i kada su sekularni, ne diraj im džamije i ne diraj u vjersko: u crkve, u tradiciju, običaje. Izetbegović je to vrlo dobro razumio, jer je i sam bio dio te osjećajnosti.
Međutim, naglašavajući Islam kao stožer oko kojega je formiran narod Bošnjaka (što je moguće politički korektno, ali historijski neodgovara istini u svoj njenoj kompleksnosti na ovome pitanju), Izetbegović je demonstrirao nerazumijevanje ideje bosanstva, specifično – odanosti Bošnjaka prema rodnoj grudi.
Izetbegović narod Bošnjaka ne vidi domovinskom optikom. On ih vidi kroz Mladomuslimansku mladalačku vizuru: narod je izgubljen i dezorijentiran jer se udaljio od Islama, ali jednom, kada se taj narod iznova ili dodatno islamizira, što je u njegovoj “demokratskoj” vizuri, kakvim je vidio i razumijevao sebe i svoja politička nastojanja, provodivo samo onda, kada muslimani postanu apsolutno većinski na prostoru na kome žive, tada se stvaraju pretpostavke za istinski preporod tog naroda. Stvoriti takve pretpostavke je bio njegov prioritet.
Osvajanje vlasti samo početni korak na putu „ostvarenja Islama na svim poljima, u osobnom životu pojedinca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranje islamske zajednice od Maroka do Indonezije“.
Koliko god ovo izgledalo fantastično pretenciozno, nevjerovatno i daleko, Izetbegović to izričito kaže u Deklaraciji, taj cilj se nalazi u domenu mogućeg. „Naprotiv“, piše Izetbegović u Deklaraciji, „svaki neislamski program može prividno izgledati blizak i na domaku cilja, ali je on za islamski svijet čista utopija, jer leži u domenu nemogućeg“.
Pri tome, Izetbegović koliko god uporan, sa jedne strane posmatrano, ipak nije bio isključiv, nije bio rigidno-arogantan i s pozicije moći nije naturao rješenje koje je zagovaro. Koristio je, naravno, poziciju moći na kojoj se nalazio, ali ne može se kazati da je naturao rješenja koja je zagovarao. Bio je dosljedan u provođenju svojih političkih ideja, pri čemu se trudio se da se njegovo viđenje prihvati, a ne da se nametne. To je potpuno u skladu sa njegovom porukom iz Deklaracije: „Naš put ne počinje osvajanjem vlasti, nego osvajanjem ljudi“.
Njega su predanost Islamu i zatvor, naučli trpeljivosti, a nedostatak slobode da kaže i govori što misli, naučio ga je cijeniti pravo drugih na sopstveno mišljenje.
Koliko god paradoksalno zvučalo, obzirom na nespojivost onoga što je osnova njegove političke filosofije, a to je politički Islam, sa demokratskim, što znači sekularnim i građanskim ustrojem društva, Izetbegović je sebe, biće, doživljavao političarem demokratske inklinacije (sklonosti).
Međutim, (i opet tipično za paradoks vezan uz Izetbegovića i njegovu pojavu u našem političkom i javnom životu), bez obzira na takvu predstava o samom sebi, to nije smetala Izetbegoviću da u provođenju svojih zamisli, na svaki način uklanja sa puta one koji su mu bivali ili su se mogli pojaviti kao ozbiljna smetnja u provođenju njegove politike.
On je bio odlučan, dosljedan i uporan u guranju svoji zamisli, a pod jedan, bila je to ideja tzv. dogovora naroda i na toj osnovi, neka vrsta diobe bh. prostora. Tu je bio beskompromisan.
Od momenta dolaska na vlast on je dogovarao etničku podjelu, vlasti, prostora, s tim u vezi „humanog preseljenja naroda“, a kadrovska politika mu je “polje” promoviranja poslušnih i odanih, na uštrb (u značenju, na štetu) sposobnih, slobodnomislećih ljudi, kao takva je bila podređena tom cilju; (čuven je njegov govor u Zenici krajem 1994, kada se u tipičnom izetbegovićevskom maniru, sofistički mudrujući, u govoru natrpanom dvosmislenošću izgovorenog, obraća članovima SDA stranke i poziva ih da paze stranku i u izboru između sposobnih, ali nelojalnih i nesposobnih, ali lojalnih, biraju ove potonje. Nije potrebna naročita pamet da bi se sagledale krajnje konsekvence po društvo kojim takva partija ima vladati).
Odani i poslušni na štetu sposobnih i slobodno-mislećih je okosnica ili centralno mjesto oko kojega se vrti Izetbegovićeva kadrovska politika.
Njemu je prebacivano da je, agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koristio kao zgodan izgovor za čišćenje iz kruga svojih najbližih saradnika svih onih koji se nisu uklapali, koji su se opirali, suprotstavljali njegovim idejama i nakanama, da se okružio sluganskim oportunistima, da je na ključna mjesta vojske i obavještajnih službi dovodio politički kompromitirane kadrove, ljude sumnjivog ličnog integriteta i tome slično. Tu ima debelih elemenata istine.
(…)
Ali, čim je jednom, valjda i najograničenijim postalo jasno, u kojem kataklizmičkom pravcu klizi domovina, onda je u kadrovskoj politici valjalo samo insistirati na patriotizmu, a sposobne, one koji znaju, valjalo je tražiti i promovirati ih na ključna mjesta, a ne podređivati ih nesposobnim, ali lojalnim.
Pa je tako i u širem političkom ozračju, umjesto nastavljanja koaliranja sa strankama i ljudima koje su otvoreno krenule protu-ustavnim putem (kao što je odlučio raditi i kao što je radio Izetbegović), valjalo se oslanjati na pouzdane kadrove starog sistema, provjerene bosanske patriote, ljude bivšeg sistema koji su gradili i izgradili takvu Bosnu i Hercegovinu, sa onim društvenim okvirom i pozicijom koja je i njemu, Izetbegoviću i njegovoj stranci omogućio osvajanje vlasti.
Obzirom da je Bosna napadnuta, Izetbegovićev prvi zadatak je bio ne stvaranje neke nove države, nego odbrana onoga što se ima kao državno naslijeđe iz perioda Socijalističke Republike BiH.
Radi pravilnijeg mišljenja, punijeg sagledavanja i preciznijeg dekodiranja kadrovske politike Izetbegovića u tom vremenu, mi smo u ovome radu pokušali ukazati na neke momente vezane za izgradnju republičke službe sigurnosti. Sve što je s tim u vezi rečeno, specifično za taj segment organizacije vlasti u osamostaljenoj Republici BiH, vrijedi i općenito za organiziranje vlasti na novim ideološkim osnovama i u novim političkim okolnostima nakon prvih slobodnih demokratskih izbora 1990. g.
(…)
Izetbegovićeva je imao odstupnicu od pogubne politike dogovora naroda, ako ikada, a ono kada je ova karcinogeno eskalirala pozicioniranjem izvan pravnog sistema BiH.
Nije istina da je nije imao izbora i da je morao pregovarati sa demokratski legitimiranim (biva na slobodnim izborima 1990. g. izglasanim) politikama tzv. narodnih stranaka.
Jednom, kada je i konačno, crno na bijelo, postalo jasno da su Srpska demokratska stranka BiH (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ), krenule sa politikom podjele Bosne, a posebno nakon što su te stranke stupile izvan republičkog pravnog sistema, Izetbegović je morao tražiti načina da se politički jasno distancira u odnosu na te politike i ljude koji su je provodili.
Način da to odradi je bio put ustavnopravnog pozitivizma, tj. insistiranje na poštivanju odredbi Ustava BiH, vraćanju tih stranaka u Skupštinu SRBiH i korištenje ustavnih puteva za rješavanje spornih pitanja.
Ovo iz ove pozicije kazano izgleda kao naknadna pamet, ali ne može se reći da nije bilo ljudi koji su i tada javno skretali pažnju o čemu je tu riječ. U paleti neustavnih poteza Srpske demokratske stranke BiH (SDS), „taktičko“ istupanje njihovih poslanika iz Skupštine SRBiH, u oktobru 1991. godine i formiranje separatne tzv. Skupštine srpskog naroda u BiH je bio prvi takav potez. Već slijedećeg mjeseca, nakon održanog referenduma (takođe neustavnog) srpskog naroda u BiH, 9. i 10. novembar 1991. godine, ta Skupština samoproglašava autonomiju (neustavnu) sa tzv. Srpskim autonomnim oblastima u BiH; da bi vrhunac uslijedio 9. januara 1992. samo-proglašavanjem Srpske Republike BiH, kada Izetbegović propušta posljednju, povijesnu šansu distanciranja od takve politike i ljudi koji je u BiH provode.
Jer, čim je SDS istupio iz Skupštine SRBiH, istupili su iz republičkog pravnog sistema. Tako je ta stranka, pravno-pozitivistički ili drugačije kazano legalistički, sama sebe pozicionirala izvan državnog prava.
Hrvatska demokratska zajednica (HDZBiH) je još i prije, 12.11.1991, otvorila proces nasilnog administrativnog prekrajanja BiH proglašavanjem Hrvatske Zajednice Posavina, a zatim, 18.11.1991, uz izgovor da je BiH napustila neutralnu poziciju dozvoljavajući da se sa njene teritorije napada Republika Hrvatska, na koji je način “napadnuta i ugrožena opstojnost hrvatske države i hrvatskognaroda”, samo-proglašavaju tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna.
Kao što je poznato, Odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti BiH od 25. januara 1992. godine, bila je radikalnim srpskim nacionalistima u BiH razlog za definitivno istupanje iz republičkog parlamenta, a Slobodanu Miloševiću i velikosrpskoj centrali u Beogradu, povod za otpočinjanje agresije na BiH.
Referendum je raspisan na poziv Arbitražne komisije koju je formiralo Vijeće ministara Evropske Zajednice radi mirnog rješavanja jugoslavenske krize i rješenja spornih pravnih pitanja s tim u vezi. Njen autoritet prihvatila je i BiH, pa je, čisto politički posmatrano, Odluka o raspisivanju referenduma bila ispravna – jer šta raditi kada je oko pitanja nezavisnosti republika podijeljena, do li pozvati građane da se slobodno očituju u tom smislu. (…)
Ali, Odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti BiH bila je iznad svega ustavna i to se uspješno može pravno argumentirati. Ako se ta istina do srpskog naroda nije mogla probiti onda, u onim uvjetima, mogla je poslije rata. Izetbegović je makar tada morao politički insistirati na tom momentu. Jer, to je okolnost koja je, s pravne tačke posmatrano, najjači argument u prilog RBiH. On to nije činio jer je, prema našem mišljenju, i za njega to pitanje bilo riješeno:
Dejtonski politički ustroj nije nametnut etno-nacionalističkim bh. srpsko-hrvatskim politikama i islamsitičkoj politici Alije Izetbegovića. Može se kazati da je to iznuđeno, ali ne i riješenje nametnuto tim politikama. Bilo je to kompromisno rješenje na liniji krajnjih ciljeva tih politika.
(…)
Naravno, vraćajući se kadrovskoj politici Alije Izetbegovića, mišljenja smo, ništa, pa ni ovo ili ono kadrovsko rješenje, ne bi zaustavilo agresiju na Bosnu. Kako god da se ponašao Izetbegović, Republika BiH bi na ovaj ili onaj način, ali po našem uvjerenju svakako, bila napadnuta i uvučena u rat. Jer, sa januarom 1992, politička kriza odnosa je bila već odavno prešla tačku sa koje nije bilo povratka.
Ali da je, pa makar i tada, sa zakašnjenjem, krenuo putem pravnog pozitivizma, Izetbegović bi sebe, svoju politiku, Armiju BiH i Republiku BiH u odbrambenom ratu strožije pozicionirao, legitimirao bi se kao istinski istinski demokrata i zagovornik principa legaliteta (bez kojega je svaka priča o demokratiji prelijevanje iz šupljeg u prazno), a da pri tom bosanski muslimani kao najveća, zapravo ciljana žrtva rata, uopće ne bi izgubili podršku islamskog svijeta.
Prema našem razumijevanju, Izetbegović je ovakvom politikom demonstrirao ono što je, kako zapaža prof. Otmar Nikola Haber, u studiji koju je radio za radio stanicu Deusche Welle (Dojče Vele), historijska karakteristika politike bosanskih muslimana, koji su tradicionalno bili politički jezičak na vagi odnosa između Srba i Hrvata, pa su, kako piše profesor, a citira Aziz Hadžihasanović u knjizi „Krleža, Bosna i rat“, postali „umjetnici političkog preživljavanja“. Profesor nalazi da to ima i dobru stranu, a to je taj pomenuti osjećaj za političku ravnotežu, ali i negativnu stranu, a to je „oportunizam najnižeg stupnja“.
Mišljenja smo da je Izetbegović, ulaženjem u pregovore o podjeli BiH, demonstrirao samo oportunističko dno te tradicionalne bošnjačke politike balansiranja između Srba i Hrvata i počinio akt državne izdaje.
(…)
Već je primijećeno, a ovdje ćemo ponoviti i time završiti pokušaj skiciranja elemenata političkog portreta Alije Izetbegovića: Predsjednik Alija Izetbegović, neće samo u povijesti ostati upamćen kao prvi demokratski(uvjetno rečeno demokratski, jer vidjeli smo, u kakvim okolnostima dolazi na tu funkciju), izabrani predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, (atribut socijalistička je amandmanski brisan iz naziva Republike BiH tokom rata), nego ostaje upamćen i kao posljednji predsjednik Republike BiH. … Do daljnjeg.