Sajam knjiga Tuzla, 24. 10. 2005, promocija knjige N. Filipovića.
Jusuf Trbić
- Recenzija, Nihad Filipović – ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA, Lijepa riječ, Tuzla, 2025.
Knjiga Nihada Filipovića spada u ona sasvim rijetka štiva koja jasno, beskompromisno i za mnoge bolno otkrivaju istinu, ne samo o jednom čovjeku koji je vodio istorijske procese u našoj nedavnoj prošlosti, već i o nama, našim ukradenim životima, o našem razorenom svijetu i posljedicama mračnih igara kojima je oblikovana naša kolektivna nesreća. U mutnom vrtlogu grandioznih nacionalističkih manipulacija, istorija, i dalja i bliža, pretvorena je u vašar obmana, u laž i mit, a sadašnjost u igru sjenki i pijacu polovnih iluzija. Postali smo zarobljeno društvo, tamni vilajet u kojem mi, kao zombiji, lutamo trnovitim stazama falsifikovane stvarnosti, kroz mrak iz kojeg nema izlaza. A sve to, čitava geografija naših života, zalivena je stvarnom krvlju i suzama, neopisivom nesrećom koja se sručila na naše glave, ostavljajući nas bez vida i bez sluha, bez svijesti o tome šta nam se dogodilo. Saznati istinu, otkriti šta nam se zaista dogodilo i ko je kriv zbog toga, da bismo znali kako dalje – to je zadatak za koji malo ko u ovoj zemlji ima volje, znanja i hrabrosti.
Nihad Filipović ima.
Njegova knjiga otkriva mračne tajne uspona jedne politike, koja je planski, organizovano i dosljedno uništila sve naše demokratske potencijale, i prvi put u hiljadugodišnjoj istoriji Bosnu podijelila iznutra, dogovorom i saradnjom sa njenim neprijateljima, po cijenu neviđenih stradanja i patnji nedužnih ljudi. Mnogima je teško shvatiti kako je bilo moguće da se, nakon proglašenja nezavisnosti BiH, naše građansko i demokratsko društvo preko noći pretvori u tri primitivna, krvožedna i zatvorena plemena, u tri proklete avlije, u tri ponora mržnje, straha i okovanog uma. Ako se može razumjeti suština velikosrpske nacionalističke ideje, koja se ne gasi već dva vijeka, ako se mogu sagledati velikohrvatske pretenzije na dijelove Bosne, kojih ni do sad nije nedostajalo, kako razumjeti bošnjačko slijepo i gluho, samoubilačko bacanje u ponor, pod vođstvom Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika?
Ko je bio taj čovjek, koji je, u najgorim vremenima, izrastao u neprikosnosvenog lidera u kojeg se i danas zaklinju mnogi, i čije ideje i dalje snažno zastupaju važne političke i etno-religijske snage u ovoj zemlji?
A osnovna politička ideja Alije Izetbegovića, bez ikakve sumnje, bila je (a kod njegovih nasljednika i danas je) podjela Bosne na etničke dijelove, pri čemu bi Bošnjaci, u toj vizuri izjednačeni sa (reislamizovanim) muslimanima, bili većina na svojoj teritoriji, manjoj ili većoj, na kojoj bi mogli vladati po pravilima političkog islama. To bi se moglo objašnjavati posljedicom fanatizovanog religijskog uma, da nije činjenica koje danas svako dijete zna.
- Prvo: ne može postojati nikakva islamska džamahirija na tlu Evrope.
- I drugo: svaka podjela Bosne bila bi smrt za Bošnjake.
To je jasno danas, a bilo je jasno i onda. Zašto je onda Izetbegović krenuo na taj put i povukao za sobom veliki dio bošnjačkog naroda? Odgovor na to pitanje je izuzetno važan, da bismo shvatili šta nam se desilo i kako ćemo dalje.
Nesporna je, kako autor kaže, komplementarnost Izetbegovićevih ideja i ciljeva velikosrpske politike. Dogovorena podjela Bosne na etnički očišćene dijelove, najavljena na osnivačkom skupu SDA famoznom floskulom o „novom dogovoru naroda“, značila je i rušenje građanskog ustava BiH, i bjekstvo od zapadnjačkog poimanja nacije i građanskog društva i temelj agresije koja je poharala Bosnu i njene ljude.
„Kako god bilo“, kaže Filipović, „baviti se politikom u drugoj polovici XX stoljeća, biti na čelu naroda i države, zanositi se islamističkim vizijama i formulama uređenja multietničke, multikonfesionalne i tim slijedom multikulturalne Bosne, a nemati razvijenu nacionalnu i domovinsku svijest, i, paradoksalno za njega, kao školovanog pravnika, ne razumijevati ili pak svjesno potiskivati značaj, mjesto i ulogu prava u političkoj operativi, duhovni je koktel koji direktno vodi u sunovrat“.“
Neumoljiva logika koju Filipović superiorno demonstrira u svom rukopisu, otkriva korijene i razloge Izetbegovićeve politike, daleko od predstava o dobrom, ali naivnom čovjeku, o neiskusnom političaru u teškom vremenu, o slučajnostima koje su rezultirale katastrofom. U politici koja upravlja sudbonosnim događajima nema slučajnosti i sve ima jasne razloge i posljedice. Filipović na primjer, otkriva pozadinu duge saradnje Izetbegovića, ali i nekih drugih, sa srbijanskom SDB, sa Službom, kako se to kolokvijalno kaže, koja je upravljala svim najvažnijim procesima. Tako je, kako on objašnjava, po nalogu Službe Fikret Abdić, nakon ubjedljive pobjede na izborima za Predsjedništvo BiH, svoju poziciju predsjednika Predsjedništva, pod do sad nerazjašnjenim okolnostima i mimo zakona, predao Izetbegoviću.
Kako je to bilo moguće?
Kako je bilo moguće da Izetbegović, još početkom 1992. godine, potpiše Kutiljerov plan etničke podjele države, a zatim prihvati sve planove zasnovane na podjeli, uključujući (1993.) i uniju tri republike koje imaju mogućnost da se, nakon referenduma, otcijepe od BiH? Kako opravdati činjenicu da je Izetbegović dokazanu i (sankcijama UN-a, kojima se pridružila i Rusija), kažnjenu agresiju na BiH pregovorima s Karadžićem i Bobanom pretvorio u građanski, a zatim, islamiziranjem Armije BiH, i u vjerski sukob? Kako objasniti njegovu potpunu privrženost velikosrpskoj ideji podjele Bosne, čak i onda kad je Armija BiH mogla osloboditicijelu zemlju? A ako se neko usudi da tu ideju potpuno ogoli, možda ćemo doći do pitanja koje će nas sve užasnuti: da li je onda i rat i sve što je on donio bio – dogovoren?
Na kraju knjige Filipović o Aliji Izetbegoviću kaže:
„Pokazali smo zašto njegovu političku lojalnost treba tražiti u duhovnom koktelu panislamizma, političkog islama, odbojnosti prema ideji sekularizma, odbojnosti prema modernom konceptu nacije, i jednom, kada je postao aktivan političar, u težnji ka stvaranju uslova u Bosni koji će omogućiti „nesmetano provođenje islama u islamskom društvu, u javnom i privatnom životu“; jer tek tada, misli, piše, govori i aktivno djeluje u tom pravcu Alija Izetbegović, „možemo nesmetano uspostaviti islamski duhovni i socijalni sistem“, dakle islamski poredak i vlast.“
Ispostavilo se da je i to bio paravan, da je to bila taktika, dok je strateški cilj bio stvarna i konačna podjela zemlje na tri nepomirljive etno-konfesionalne zajednice. Što je konačno i potvrđeno u Dejtonu.
Nihad Filipović se usudio da, poput malog broja drugih autora (Tarik Haverić, Mustafa Čengić, Muhamed Borogovac, Zlatko Hadžidedić), krene u otkrivanje istine od koje svima nama zavisi sudbina. Knjiga koju je napisao poziva na otrežnjenje, ona će uznemiriti mnoge uspavane umove i natjerati ih, slagali se s autorovim mišljenjem ili ne, da razmisle i da se usprave. Po mom sudu, danas su takve knjige najvažnije. Jer, nama je neophodna istina, ma kako gorka bila. Nama treba ono što će do kraja objasniti presudne događaje koji su oblikovali našu stvarnost, ono što će nas probuditi i natjerati da konačno izvučemo glave iz pijeska i otvorimo oči, ono što će nas raniti i zaboljeti, što će rastjerati etno-nacionalističku maglu kojom su nam ispunili glave i učiniti da konačno krenemo prema svjetlosti.
Tako je mislio i Franc Kafka kad je, u pismu Oskaru Poloku (27. januara 1904. godine), napisao:
„Smatram da bi uopće trebalo čitati samo takve knjige koje nas ujedaju i bodu. Ako nas knjiga koju čitamo ne budi udarcem pesnice po glavi, zašto je onda čitamo? Da nas usreći…? Zaboga, bili bismo sretni i da nema knjiga, a knjige koje nas usrećuju mogli bismo za nuždu napisati i sami. Ali, potrebne su nam knjige što na nas djeluju poput nesreće koja nas jako boli, poput smrti osobe koju smo voljeli više od sebe, kao da su nas odagnali u šume, daleko od ljudi, kao samoubojstvo; knjiga mora biti sjekira za zamrzlo more u nama“.
Takva je knjiga Nihada Filipovića.