Naslovnica, Zima u Bosanskoj Krupi
Nihad Filipović
Nijedna država nije stvorena direktno iz kulture. Sve su stvorene u bitkama. Eno Kurda, eno naroda Ujdura, eno Rohnja naroda – imaju kulturu, a nemaju države. I nikada je bez frtutme, igrom, pjesmom, uzgojem bijelih golubova mira, odlaskom u džamije i redovnim klanjanjem pet vakata namaza, neće osvojiti. Nego borba. Ako uopće ima potrebe i predpostavki za borbu.
Ako ih ima, a ne boriš se – robstvo čeka i tebe i tvoje. Ono može imati različite forme, pa i privid slobode – kao Aboridžani danas što žive taj privid, kao američki Indijanci i crnci juče (a u mentalnom smislu neki i danas) što su ga živjeli… itd. A ako se boriš – možeš poginuti i tvoje u smrt odvesti, a možeš i slobodu odbraniti.
Šta je onda bolje: rob ili grob? Sloboda ili smrt – koja te svakako čeka. Robovao ili se borio, Godoovsko ritualno dnevno tabanjanje je usud. Stoga, da: šta je onda bolje – rob ili grob?
Atašei iz vladinih resora kulture, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u prisustvu atašea ministarstava kulture pet velikih sila i EZ, jel'te, podpisuju Sporazum o miru i kulturnoj saradnji, Pariz, decembar 1995.
Da je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – tj. Bošnjake (centralna meta i žrtva agresije) i obćenito na njen narod (razumijevan u političkom smislu, dakle građani odani domovini), da je ta zločinačka rabota drugačije završila, pa pobijedila Armija RBiH, a srbski (i hrvatski) nacizam poražen, kao što je njemački nacizam poražen 1945, ono danas što se naziva država BiH, bilo bi sasvim nešto drugo. A kultura, ona ista koja je bila i prije agresije i rata 1992. na 1995.
Da su pobijedile antibosanske snage, opet – država bi bila nešto drugo, a kultura iz koje su je takvi pravili – ostala bi ista.
Nego nisu pobijedili ni jedni ni drugi, ali nisu ni izgubili; svi su kao, u toj tragediji krvi i tla, ponešto dobili, a ponešto izgubili. I kao Mirna Bosna!
A kultura (kulture) traju. Jer narod oBstaje, dok ima kulturu, koja ga, na kraju krajeva, tvori kao specifiku u svijetu naroda. I dok je god tako, ima nada da će osvojiti i državu – ako joj teži, ako je razvio nacionalističku (da, nacionalističku) dakle državotvornu svijest.
Pitanje je međutim – kada već imaš osvojenu i kulturu i državu, a Bosanci (Bošnjaci, a i Srbi i Hrvati u Bosni) su 1992. imali i jedno i drugo – šta je prioritet: država ili narod?
Pitanje je akademsko. Jer u stvarnom svijetu, jedno je povezano s drugim na način da se uopće u upitan kontekst ne može dovoditi. To je kao kada majku suočite s izborom između dvoje rođene djece: koje spašavati, a koje žrtvovati, e da bi spasila makar jedno dijete? Nemoguć, neljudski izbor.
Kultura (čitaj narod), koja ima osvojene elemente državnosti, NIKADA ih se dobrovoljno ne odriče. To može biti i biva samo pod nekom vrstom nasilja, bilo direktnog, oružijem, bilo stavljanjem pred zid, gdje nema nego – ili poginuti ili … hmm, a šta drugo – izdati!
Konačno, nije u Dejtonu narod, kao metafora za kulturu, pregovarao i poDpisivao, pa da se kaže – nije se moglo drugačije, takva nam kultura. Nego su pregovarali i podpise mećali na papir lideri, a narod se o sebi zabavio i prihvatio prekid rata i oktroiranu državu (znači nametnutu ili narodski kazano, odozgo na narod spušćenu); jer je narod, nakon tri i jače godine nepojamne patnje, stavljen pred svršen čin: ili nastavak rata, (pa će Srbija napasti Bosnicu, aman, aman… kao da je već nije napala; ili još gore – pa će nas USA napasti – aman, zeman), ili pak mir i država, pa sad’ kakva je takva je.
Poanta je u slijedećem:
Ono što se danas u Bosni predstavlja kao država, (znači podijeljeno društvo i država u fazi samoukidanja), intelektualci u službi određenih politika (interesa), pokušavaju legitimirati kao jedino moguće, jer je izašlo iz kulture; dočim je istina da je proizašlo iz nasilja i izdaje.
Da, nije prejaka riječ iz izdaje.
Izdali su svi oni zastupnici naroda u skupštini (parlamentu) RBiH koji su izašli van okvira ondašnjeg Ustava SRBiH, nad kojim su položili zakletvu, a potom se odmetnuli i počeli rat protiv države u kojoj su birani da je brane i da život njenim građanima (njihovim biračima) učine boljim.
A onda i dio onih koji su ostali, izdaje ustav nad kojim su se zakleli i zakon po kome su birani u skupštinu (parlament), a zarad dogovora o prekidu rata (legitimno) i oktroiranom novom ustavnom uređenju BiH (nelegitimno – i tu leži izdaja).
Naravno, u pozadini sveg tog političko-sociološkog i filosofskog galimatijasa mišljenja i kontramišljenja o Bosni, njenom narodu, njenim etnijama i državi u historijski naslijeđenom ambijentu i odnosima (i juče i danas), leži “majka” svakog državotvornog i građanskog pitanja u Bosni, a to je pitanje:
Da li je, bez razvijene bosanske domovinske svijesti do razine državotvorne svijesti, uopće moguća građanska Bosna?
Da li je, sa etnijama u “bliskom dodiru”, a koje nisu iZživjele etno-duhovnost i osjećanje, uopće moguće graditi nacionalnu multikulturalnu državu?
Odgovor je i da i ne, zavisno od historijskog konteksta. Pa je građanske države moguća u historijskom kontekstu u kojem su stvarane Sjedinjene Države Amerike ili, rećemo Kanada, a u kontekstu kakav je historija stvorila u Bosni i Regionu, baš i ne. Zapravo, i tu je moguća, ako to žele ljudi, pa grade takav Ram kulture iz kojeg, u uvjetima slobode, izglasavaju one što će zajednicu u tom smjeru voditi.
Ali, ako je Ram kulture koji žive, isključiv i etnonacionalno rigidan, to je onda okvir u kome fermentira mišljenje, a iz mišljenja ide praksa, tj. obrazovni (porodica-škola-crkva), kulturni – literatura, mediji, publicistika, državna propagandna itd. rigidan kulturološki i specifično politički etno-narativ, što u uvjetima tako provođenih pseudo-slobodnih izbora, rezultira biranjem kojekakvih Domanovićevskih slijepaca, evidentno hohštaplere, čak kriminalce, pa i onih najtežih, kojekakvih tipova okrvavljenih ruku – da takvi vode zajednicu – jer su “naši”, navijaju za moj tim, moju himnu, moj grb i zastavu i mog Boga – onda zbilja, neka je tom narodu Bog na pomoći. … A Bog pomaže snažnim.
Da, ima i ona iz naroda – Sila Boga ne moli, Bog silu ne voli. … Daleko bi nas – preko ambicije ovog priloga odvelo – ako bi ovdje razčlanjivali Dobro od Zla i silu i nasilje, u pokušaju detektiranja kakvu silu (moć, snaga) Bog ne voli, ali je činjenica života da u pravilu pobjeđuje “dobro i istina” većih bataljona. Otud, moraš biti snažan i imati podršku moćnih bataljona ako želiš stvarati predpostavke da tvoja vizija, tvoje dobro i istina prevlada.
Pa vi kontajte koji je red i međuigra prioriteta u lancu: narod – kultura – država; đe bila snaga i koje je mjesto većih, a koje manjih bataljona i kulture bilo za pregovaračkom stolom u Dejtonu?