Metamorfoza tijela, poetske zbirke, privatno izdanje, 2016. Bihać, štamparija Grafičar, autor N. Filipović, dizajn Mirzet Mujadžić, umjetnička ilustracije Barbara Licha, ISBN 978-9958-781-81-0.
Nihad Filipović
Nebo, poput smrti bijelo i sivo, natkriljuje prizor.
More. Mirno, ne talasa. Kao staklo ravno i ledeno.
Refleksija neba u moru.
Plaža. Pijesak. Žbun.
Iz žbuna vire oči znatiželjne.
Tijelo, čvrsto konopcem vezano, mrko plavo je i žuto, na uboj.
Zapušenih usta, staklenih očiju, kao lutka da je.
Na tijelu prosuto sjeme.
Čovjek se sagne i kuša sjeme.
Jezik zmija, hladan, klizi tijelom.
Koža je naježena, ukrućena.
Čovjek je uzbuđen.
Brzo se sagne, uzme nož i zareže si grudi.
Jedan put. Dva puta. Tri puta… Mnogo puta.
Tijelo, živa rana, otpušta krv.
Krv curi niz tijelo i kapa u pijesak, crna.
Iz daljine dopire zvuk crkvena zvona.
Na nebu se pojavljuju prvi tmasti oblaci.
Padavina će.
Čovjek uzme kičicu i slika:
More. Mirno, ne talasa. Kao staklo ravno i ledeno.
Refleksija neba u moru.
Plaža. Pijesak. Žbun.
Iz žbuna vire oči prestravljene.
Salvador Dali, Paranoidno lice, 1937.
Metamorfozu tijela sam napisao dvije hiljade i neke, najdalje do 2007. ili 2008, a objavljena je u istoimenoj poetskoj zbirci, privatno izdanje, štamparija Grafičar d.o.o. Bihać, 2016. g. Nastala je kao refleksija na moj doživljaj umjetnosti Salvadora Dalija, a specifično je bazirana na mom doživljaju njegovog rada – Paranoid Face (Paranoidno lice). Podložak ideje na kojoj nastaje taj Dalijev rad je neka fotografija iz Afrike, na kojoj je Dali “vidio” Picassa. Bretonu (Andre Robert Breton, francuski pisac i pjesnik, jedan od osnivača pokreta surealizma u umjetnosti) je opet na istoj fotografiji “vidio” Marquisa de Sada. Otud Dali pristupa tom radu s idejom da svako vidi i viđeno racionalizira prema stanju soBstvene svijesti; drugim riječima kazano, posmatrač vidi, šta želi vidjeti.
Na tom tragu je i pjesma Metamorfoza tijela, koju svako koji je pročita, sukladno stanju sobstvene svijesti, vjerujem, doživjet će na specifičan način. Ja osobno, potaknut surealističkim impulsima Dalijeve umjetnosti, pisao sam je na tragu mog “viđena” ili radije doživljaja rata u Bosni hiljadu devet stotina devedesetih. Ta perverzija od rata – jer to i nije bio rat, no vampirski bal nad civilima – i sve ono što sam vidio u tom ratu, u mojoj se svijesti prelomilo kao metamorfoza onih od juče, što sam mislio da poznajem, u neka nova, meni nepoznata tijela i stanja duše…. A nakon svega, izvjesno je da ni sam nisam onaj koji sam bio. Konačno, ono što je moj poučak iz rata u kojem sam i sam bio “sitan kusur”, jeste: dok ne osjetiš iskonski strah (strah od nasilne smrti) i ne znaš koji si!