Naslovna ilustracija – scena iz filma Federica Fellinia – Amarcord.
Nihad Filipović
Bila jednom jedna, Teltopija je zvali. Krasna bila. Imala sve lijepo što Bog dade na oko i radost svijeta. I da hoćeš, u nju ne gledati, ne ide; oči vazda vuku k njoj. Tako lijepa bila. Neki misle obline da su je činili nenadmašivo ljepom, neki misle da je sva bila biser na oko, ali je u legendi najviše upamćena po velikoj stražnjici. Kada ju je onomad italijanski predsjednik i švaler ugledao prilikom prve službene posjete Teletopiji, zadivljen prizorom, s ushićenjem je kazao: Mio cara, grande amore i u ruku je poljubio. A narod to prevrnuo na narodni način, što nećemo ovdje citirati. Tek, od tada ostaje u povijesti zabilježena kao Teletopija Grandiose.
Telebog i Batina bio vladar Teletopije Grandiose. I živio je taj Telebog i glavni stan i kancelariju imao u Beotopiji na vodi. Otud uzimao i davao i po babu i po stričevima kažnjavao. A narod, od svakog nameta, najviše voli pravo i pravdu. Pa od miline Telebogu i Batini tepali – Telebog Pravedni.
Telebog i Batina se u ranoj historiji zvao imperator, car i sultan, a u Teletopiji gensek, maršal i balanser. Narod se u predteletopijskom periodu historije zvao raja, a u Teletopiji raja je podijeljene u tri grupe: radnici, seljaci i poštena inteligencija.
U Teletopiji Grandiose, raja sve tri grupe, znala je šta joj je raditi, e da bi Teletopija bila čista i divna na oko: radnici su radili, seljaci su hranili radnike, a poštena inteligencija je pošteno, vrijedno i prekovremeno (dok su radnici i seljaci spavali), radila na obožavanju Teleboga i Batine, perom, dlijetom, kičicom i kamerom, uramljujući teletopijsku idilu raje na kruhu i igrama, u statue i likovnu i vizualnu prezentaciju Teleboga Batine zv. Pravedni i njegovih čobana. Čobani su se ranije zvali, knjazovi, vojvode, paše, bey-efendi i kapetani. U Teletopiji su ih zvali drugarice funkcionerke i drugovi funkcioneri.
Teletopija Grandiose je bila uređena zajednica reda, rada i discipline. Zato su se starali drugovi mili-cajci, oficiri i krimi-znalci, na povjerljivim poslovima čupanja korova, e da bi radnici, seljaci, poštena inteligencija i zatvorski djelatnici, uvijek bili na zdravoj hrani, a njihova staništa bila sigurno i pristojno zaključana, klupe u parkovima slobodne (i za zanoćiti, ako uZtreba), a zatvori puni onih što na klupama u parkovima nisu uspjeli naći mjesto za prespavati.
Helem nejse, Teletopija Grandiose i Telebog zv. Pravedni i Batina, u ljubavi živjeli; imali šestoro krasnih Teletopčića Minore. I sve je, legenda kazuje, u Teletopiji Grandiose bilo poput božanske idile, s nebesa preseljene na zemlju.
No nikada dva dobra sastaviti, pa da potraje; nesreća se zavalja, Telebog Pravedni i Batina, padne na tjeme i umre. Bilo je tačno 15.05 časova. Bogovi u pravilu ne umiru, ali ovaj je bio izuzetak od pravila – a svaki izuzetak, je li tako – bezbeli da je tako, potvrđuje pravilo? Znači umro je, ali, i poslije Teleboga – Telebogić!
Stoga su drugovi i drugarice funkcioneri i funkcionerke, odmah i upravo pod sloganom – I poslije Teleboga – Telebogić, krenuli u traganje za Telebogićem. Ali, na Vaseljenskom Teletopićkom Saboru u rečenoj Beotopiji, ništa nisu mogli dogovoriti, (sem da nisu u stanju dogovoriti se). Te se raziđu, svaki sa svojim Telebogićem u fasciklu, pod miškom.
Od tada, Telebogići Minore vladaju, svaki njihovim teletopčićem.
Budući navike umiru zadnje, idilična slika Teleboga i života u velikoj Teletopiji, sa beskrajnim zelenim pašnjacima, visokim zelenim gorama i još gorim zabitima i zavlakama punim vukova i međeda i raznog drugog prirodnog blaga, nastavila je živjeti u glavama djelatnika, drugarica i drugova gospode funkcionera i funkcionerki, čobana, radnika, seljaka i bivše poštene inteligencije. Bezbeli, radnici su i dalje morali raditi, a seljaci hraniti radnike, pa sem nostalgičnih maštanja, o zlatnim vremenima Teletopije Grandiose, kada su bili mladi, lijepi, imali sve zube u glavi i svaka im dlaka bila na mjestu – pa im se moglo na kruhu, vodi i igrama živjeti – nije se imalo vremena za prelijevanje iz šupljeg u prazno; valjalo je raditi da bi se živjelo. Čobani i milicajci, su opet što su i predteletopijskoj historiji bili, znači panduri, žandari, drotovi, cajkani i policajci; i njima je valjalo raditi na ućeravanju i održavanju reda. Jer, trava, kako je i red – mora ostati zdrava i zelena, klupe u parkovima slobodne, a zatvori ekonomski održivi – znači puni i pod bravom.
A poštena inteligenicija? E vidite, tu je problem. Nije da se ljudi ne trude. Dapače, trude se, pošteno se laktaju u naguravanju na teletopčićke budžetske sise na kojim živi njihov talent i inteket. Ali, teletopčići svehli, pa malehni i nejma više potrebe za kamarilom poštene inteligencije na poslovima ućeravanja pravog, a izćeravanje krivog. … I tako, vrijeme je kao voda, neumitno teče i nosi, te malo-pomalo, mic na mic, većina poštenjaka na peru, kičici i dlijetu, ostade bez posla. Pa se snalaze kako umiju. I njima valja živjeti.
Nejse. Koje bi pouka ove bajke moglo biti?
Cinik reče: Ljudi nikada iz historije ništa da nauče.
Drugi reče ovako: Historija se ljudima ponavlja; dok ne utuve.
A treći nadoveza: Ne postoji danas i ne postoji sutra. Postoji samo juče, što traje.