Leti vrijeme

(Avdo Humo)

Nisam izlazio na internet danas, sve evo do večeras, kada me zateče vijest da je umro moj cijenjeni rođak, dr Muhamed Filipović….Svi imamo putanju; i sve biva i prođe. Muhamed je bio jedan od onih koji je palio svjetla na putu. Naučnik, univerzitetski profesor, publicista, lijeva i jugoslavenska orijentacija u mladosti i zrelim godinama, a poslije, u historijskom vihoru koji se razvio nakon pada Berlinskog zida i sloma jugoslavenske ideje i države, na tragu je historijskog prava na nezavisnu Bosni, ali uvijek patriota bosanski i bošnjački.

Jedan iz plejade velikih Bošnjaka i Bosanaca 20-tog stoljeća. Neka mu je lahka zemlja. El Fatiha. 

26.2.2026

Nihad Filipović

      Leti vrijeme. Pet godina je od smrti univerzitetskog profesora Muhameda Filipovića.

      Od Muhameda sam, od tih njegovih objavljenih pedesetak knjiga, pročitao pet ili šest, da ne nabrajam; i manj-više pročitao sam sve što mi je u vezi s njim u medijima došlo pod ruku. Uz mog oca, on je osoba koja je na mene presudno uticala u duhovno-formativnom smislu. On je meni otkrio ono što ću poslije nalaziti i kod drugih, ali on je, pored mog oca, kojega ja, međutim, tada pubertetlija, pun osobnih trauma i nesporazuma s njim, nisam razumijevao na pravi način i nekako sam uvijek s rezervom njegove istine primao, pa je onda Muhamed i njegovi javni nastupi, bio taj koji mi je počeo otkrivati Bosnu i značaj bosanskog pitanja za njene ljude.

      Nejse. Ovo želim kazati: Dok je bio živ, teško da je bilo čovjeka u nas, aktivnog u javnom životu, a da je kontinuirano, kroz više decenija, sve do smrti, bio više medijski napadan, od Muhameda Filipovića. I to odvratno, nekulturno i bezobrazno napadanog, sa strane regionalne šalabajzerske “kultur-elite”; (poseban ešalon u toj diviziji su, po bošnjaštvo samodestruktivni, kojekakvi, nominalno bošnjački i bosanski medijski atentatori). Ono šta, i način na koji je o njemu kazivao, npr. književnik Vešović Marko ili bolesno drski, bezobrazni i nekulturni lingvist Midhat Riđanović, po mom razumijevanju slobode i pristojnog u javnoj ophodnji, skandalozno je. Muhamed Filipović je u tim eskepadama agresivnog i mrzilačkog (ne)uma, bio sve, u rasponu od “patološkog lažova, do nacionaliste, “meki doduše, ali nacionalista”, (kako za njega reče, u nastupu nježnosti, Marko Vešović), pa do moralno defektnog, plagijatora, neznalice i nepismenog tipa. Ni njih danas nema, preselili su, upokojeni su: neka je mir Božiji nad njima. Ali to su radili. Ovaj skriboman i javnost ih tako pamti. I to je tako. 

      Muhamed pri tome nije ili uglavnom nije odgovarao javno, a kada je odlučio ipak vratiti lopticu, pa pustio to u knjizi “Filosofski eseji”, koju naravno, a kako bi drugačije i bilo u sarajevljanskoj konstantinovićevskoj palanci (ili čaršiji svejedno), malo ko od šalabajzera ili najprije niko nije pročitao, jer medije to apsolutno ne zanima, ako su uopće, u prosjeku, za tu knjižicu i čuli, pa ne prenose izvadke da obavijeste javnost kao što su iz Haverićeve (Tarik H.) knjige Čas lobotomije prenosili u nastavcima i rajcali niske strasti i prljavu maštu čitaocima … itd. A tu je, u posljednjem eseju koji je prezentiran u toj knjižici, Filipović odgovorio Vešoviću. I to odgovorio temeljito, a opet kulturno i nimalo vešovićevski književno slobodno i “raspjevano”.

      Kada to posmatrač sa strane pročita, onda i Vešovićeva istina nije više ona ista. Sve skupa se to onda pozicionira i svodi na realnije proporcije. Ali hej, koga od tih naših šalabajzerskih medijskih krstaša zanima kritička percepcija u polemičkoj razmjeni. Nego emocije i ideološki zatrovan duh radi. I onda navijamo; a zna se kako u Bosni navijaju “progresivni” antinacionalisti, slomljene bosanske i bošnjačke kičme. 

      Krenulo je to još od momenta kada je Muhamed zapažen tamo gdje treba, kao “muslimanski nacionalista”. Ima onaj obskurni Sokolijin (Mahir S.) – Velik turban, pod njim hodže nema, prdekterski uradak, koji je završio i kao naka knjiga, ali ne zaslužuje to iole pristojnu pažnju. Nego Predraga Matvejevića, ostaje upamćen u tom stroju “drugova na zadatku”.

      Izčitao sam sve u polemici koju je po partijskom zadatku sa Filipovićem pokrenuo Matvejević. Imam njegove “Te vjetrenjače” u kojim, među ostalim, razvija svoju verziju istine s tim u vezi. Pročitao sam to. Poznato su mi i Filipovićeva reagiranje s tim u vezi. Pažljivo čitao i jedno i drugo kazivanje, a oba su upakovana u grubi partijski verbalni pak-papir u koje se onomad umotavalo javno govorenje te vrste; moj je zaključak da je Filipović tu bio, haj'mo kazati, jače u pravu; misaono je slobodniji i smjeliji u iskazu, u vremenu, u kojem se mislilo na rudi.

      I mislite da je to i prevlađujući utisak bosanske javnosti?

      Ni govora. Predrag je, tu neđe, kao naka ikona progresive, specifično u Bošnjaka (ili radije Bosanaca, jer takvi mahom ne daju kazati da su Bošnjaci), a Muhamed je, zna se, sve, u rasponu od “patološkog lažova, do nacionaliste, moralno defektan, neznalica i nepismen” tip. Hmm. Jedan od najprominentnijih mislećih ljudi u Bošnjaka i Bosanaca, a neznalica. Vidite vi, koja je to dubina mraka.

      Ima, navodno, nisam čitao knjigu, a jesam odlomke iz te knjige u medijima nalazio i to sam čitao, ima velim Čengić Enes u tim njegovim Zapisima o Krleži prepričanu epizoda susreta Muhameda Filipovića sa Krležom. (M. F. je bio urednik Enciklopedije Jugoslavije za BiH, projekta na čijem čelu je bio Krleža); i tu su nabacani kojekakvi Enesovi kamenčići na M.F. Ne bih u to ulazio, ne znam motive, pozadinu, niti imam uvid u drugi izvor; ali znam da nema nikakvog osnova austrijskog generala Filipovića dovoditi u vezu s bosanskom, muslimanskom, begovskom familijom Filipovića.

      Onomad, napisah pregršt poetskih uradaka i s namjerom da ih uknjižim, obratim se poznaniku, kontam brat po patnji, razumjet će, a javno prepoznatljivo je ime, pa hajde, rekoh, molim te, pogledaj i eventualno recenziju da napišeš. Puno bi mi to značilo. 

      I sve OK, kaže, pročitao sam i odbolovao. I pita šta je meni Muhamed Filipović; pa kada je otkrio da je moja rodbinska veza i posebno šta ja o njemu mislim – izgubi ja recenzenta dok si rekao – Velik turban, niđe hodže pod turbanom.

      Eto, i to je stanje svijesti i mišljenja o Muhamedu Filipoviću, koje u glavama dijela tog našeg nesrećnog svijeta, naviknutog na mišljenje u kalupima ideološkog, vidim to na internet mreži, traje i danas.

      I sada, umro je Muhamed, lijepo ga ono kulturno Sarajevo izpratilo; eto, imali su ideju i ulicu da mu daju. Jesu li, nisu li dali, nebitno.  Nego dojam je da je preselio s gorčinom u srcu.

      Ipak, moj dojam je, da će Muhamed Filipović za Bošnjake, biti veći u smrti, nego je bio za života u njihovim očima. Kao kada se izgubi nešto dragocjeno, pa tek onda shvati, šta nam je značilo!

Allah rahmetile.