Nihad Filipović
Il’ dovrši, il’ ne pokušavaj.
Ona poznata (1) Klauzevićeva definicija o ratu kao produžetku politike drugim sredstvima, dala bi se nakon tragičnih iskustava dvadesetog stoljeća, prevesti i kao produžetak loše politike pogrešnim sredstvima. Iz vizure žrtve, rat je uvjek esencija zla: okupacija, tlačenje, progon, silovanja, ubistva, pljačka, genocid. Iz vizure agresora, rat je zlo, ali nametnuto agresoru od žrtve; sve se uvjek pokriva višim ciljevima i velikim riječima. Ispada “nametnutom” agresijom, agresor se brani od zla što mu ga je žrtva nemjenila.
Svaki je rat uvjek maskiran idejom dobra, kako onaj pravedni, odbrambeni, tako i onaj nepravedni, napadački. Da bi se pobjedilo neko zlo, eto, potreban je rat, što je očito suprotnost po sebi, jer upravo je rat najveće zlo.
Zapravo, iza svakog rata krije se ljudska pomama za vlašću i dominacijom, sitni ili grandiozni kako hoćete, ali uvjek sebični, egoistični motivi pljačke kao načina gomilanja ekonomske moći iz koje onda proizilazi i politička dominacija. Paradoks je to prvog reda: rat je najveće zlo, ali, ovako razumjevan, rat je zapravo nešto duboko, imanentno ljudsko, pa tako potpuno prirodno. Rat je, kazaće se, kao takav, samo odraz agresivne, animalne i takmičarske naravi ljudske, što onda i to je ono najfascinantnije (i najparadoksalnije), oslobađa kreativnu energiju ljudi i zajednice; (poznato je do kakvih je sve kolosalnih naučnih, medicinskih i tehnoloških proboja došlo u dva svjetska rata u dvadesetom stoljeću).
Sve su velike civilizacije, osim Knjigom, utjerivane u svijest mačem ili uglavnom mačem (ovdje na stranu pitanje šta je starije, kokoš ili jaje tj. ideja ili sila koja je nosi).
Mađutim, moguće je o ratu spekulirati i drugačije. Na tragu Platonovog razmišljanja o trojednoj duši (želje-strasti, razum i timos ili duhovnost), Hegel primjećuje da ljudi, poput životinja, imaju prirodne potrebe i strasti za zadovoljenje tih potreba: voda, hrana, sklonište i iznad svega strast, poriv, nagon za zaštitu sopstvenog tijela. Ali, kao dodatak, za razliku od životinja, ljudska bića žele priznanje, priznavanje drugih njihove vrijednosti, digniteta, dostojanstva, časti, kvaliteta i zbog toga (čisti prestiž) spremni su i da ratuju.
Teza se može i dalje razvijati. Aristotel drži da je svaki sistem organizacije vlasti, svaki režim, nesavršen na svoj način, te da ova nesavršenost opredjeljuje, goni ljude na vječitu borbu za izmjenu režima pod kojim žive.
I doista, ne uči li nas iskustvo, ako ljudi nemaju za što da se bore, jer su prethodne generacije ostvarile snove, onda se, moguće organiziraju i bore protiv snova, tj. kontra onih velikih ideja za koje su se borile (i izborile) prethodne generacije.
U ratu pak gube oni kod kojih nagon za zaštitu sopstvenih tijela prevlada,a pobjeđjuju oni kod kojih prevlada strast za priznanjem (drugih) njihove veličine, značaja, vrijednosti. Njegoševski reklo bih se: “Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”.
Ali, malen je korak od junaštva do zločina i u tom malenom koraku krije se sva razlika, da se opet vratimo Crnogorcima, izmedju junaštva kao načina odbrane sebe i svoga od neprijatelja i čojstva kao načina odbrane drugih od sebe.
U ratu je uvjek pobjednik i pobijeđeni. Rat nikada ne završava neriješeno, pa i onda kada se čini tako (slučaj posljednjeg bosanskog rata). Jednom tako zaustavljeni rat se zapravo nastavlja (drugim sredstvima) kao hladni rat, koji nekad eskalira ponovo onaj vrući, a u svakom slučaju, na kraju vrijeme uvjek pokaže pobjednika. U zadnjem velikom hladnom ratu, perestrojskom i padom Berlinskog zida, dokrajčen je (da li?) totalitarizam u Evropi.
Uvjerenje je ovoga autora da će i sadašnji bosanski hladni među-entitetski rat, okončati perestrojkom tzv. Dejtonske Bosne i Hercegovine ma koliko neki mislili, evo npr. (2) Mladen Ivanić kako “nikom normalnom ne pada na pamet da menja rešenja koja postoje u Bosni i Hercegovini”. Jer, ako nas povjest ičemu uči onda je to potreba njenog razumjevanja. Znati povijest znači razumjeti je. Razumijevanje povijesti je složen proces otkrivanja i historijsko-filosofskog promišljanja uzročno posljedičnih veza u historijskom toku.
Nije jasno koliko ekonomista Ivanić razumije i umje filosofski promišljati i koliko razumije historijske tokove, no, koliko mi, valjda oni “nenormalni” po Ivaniću, možemo razumjeti povjest, nešto što je utemeljeno na zločinu biblijskih proporcija, a ne nosi neku višu vrijednost i ne znači proboj po sebi, u nekom civilizacijskom smislu, nema perspektive i mora, pa sad’, kad’–tad’, završiti nasmetljištu povjesti.
———————————————————————————–
(1) Karl von Klauzević (punim imenom Carl Philipp Gottfried von Clausewitz), 1780.-1831., pruski oficir i vojni teoretičar.
(2) Mladen Ivanić, bh. srpski političar u intervju NIN-u od 10. 04. 2003.
(Objavljeno u knjizi autora – Kultura i politička higijena, privatno izdanje, 2019. ISBN 978-9958-781-95-7)